DRAGAN MARKOVINA: Srbi ostaju u Mostaru i to je divno!

SVIJET MEDIJA: Kako u Mostaru funkcionira etnički balans? Hoće li Iran zaista ukinuti „moralnu policiju“? Zašto je uspio Maroko?

DRAGAN MARKOVINA: Srbi ostaju u Mostaru i to je divno!
Foto: Faktor.ba

Uloga Alekse Šantića

Mostar je ostao jedini istinski multietnički grad u Bosni i Hercegovini, s tijesnom ravnotežom Hrvata i Bošnjaka i sve primjetnijim povratkom Srba, ne samo fizički nego i u javnom životu grada. Sve se to dogodilo unatoč željama i djelovanjima nacionalističkih politika

Paradoks koji se desio mostarskim nacionalistima i rušiteljima, taj da je sve ono što su srušili s idejom da se izbriše prisutnost onih drugih, trećih ili četvrtih u gradu, rezultirao upravo suprotnim efektom, jedna je od rijetkih lijepih stvari koje vučemo iz tog doba.

Naime, u Mostaru je, za razliku od Sarajeva u kojem prvo nisu bila dva rata, a potom nitko nije imao nikakvu želju da sačuva ideju o zajedničkom gradu, zapaljivim granatama spaljena franjevačka crkva svetog Petra i Pavla, srušeni su minareti svih džamija, srušen je Stari most, zapaljena je pa temeljito minirana i poravnata sa zemljom Saborna crkva Svete Trojice i na koncu je s odmakom od trideset godina temeljito uništeno Partizansko groblje.

I što se dogodilo? To da su sve džamije obnovljene, da je franjevačka crkva postala vjerovatno i tri puta veća nego što je bila, da je Stari most opet tu, a Stari grad nikad sređeniji, da je Saborna crkva ponovno zasjala nad Mostarom i da je konačno krenula obnova Partizanskog groblja. Povrh toga, Mostar je ostao jedini istinski multietnički grad u Bosni i Hercegovini, s tijesnom ravnotežom Hrvata i Bošnjaka i sve primjetnijim povratkom Srba, ne samo fizički nego i u javnom životu grada. Sve se to dogodilo unatoč željama i djelovanjima nacionalističkih politika, ali se jeste desilo i Mostar je, a da ni sami njegovi građani ne znaju kako, preživio i izronio iz te destrukcije kao još uvijek zajednički grad sva tri naroda, pa i s preživjelom partizanskom tradicijom koja još živi u gradu.

Sve ovo pišem zbog tko zna kojeg po redu oskrvnuća novoobnovljene Saborne crkve, koje očito nije motivirano isključivo pljačkom, nego i jasnom porukom Srbima da nisu poželjni u Mostaru. Drukčije se ne može tumačiti to da netko počupa sve električne instalacije. I suštinski je nebitno je li to plod nečije autonomne nacionalističke pameti onih koji su to napravili ili je to napravljeno po nečijem nalogu. Ono što je zapravo bitno jeste to da od ovog vandalizma neće biti ništa. A zašto neće? Pa zato što su neki Srbi ostali čitav rat u gradu, a posljednjih godina ih se još toliko vratilo, unatoč tome što je Saborna crkva sravnjena sa zemljom ‘92. i unatoč tome što Mostar nije u Republici Srpskoj i što im je moralo biti jasno da će u ovom našem nacionalističkom vrtlogu oni u Mostaru uvijek biti na trećem mjestu. Ali vratili su se u Mostar i odlučili ostati ovdje. Sad je pravo pitanje zašto?

Pa zato jer s pravom osjećaju Mostar i svojim gradom, zato što je u Mostaru unatoč svemu i nakon svega, još uvijek lijepo i na koncu zato što su u svakodnevnom gradskom životu potpuno prihvaćeni. To ne znači da nacionalizam i dalje ne određuje sve i da će se položaj Srba kao gubitnika posljednjeg rata, kojeg su njihovi nacionalisti i u Mostaru pokrenuli, promijeniti, ali oni koji su odlučili ostati ili su se odlučili na povratak su toga od početka bili savršeno svjesni.

Ovaj atak na srpsku zajednicu je zapravo jedan od posljednjih promašenih pokušaja da se Mostar drži u položaju grada-slučaja i one sredine u kojoj se podrazumijeva binaran hrvatsko-bošnjački odnos. Primjetniji povratak Srba, i konačna, barem arhitektonska, obnova Saborne crkve koja je iznova ušla u razglednicu grada i sa čijom obnovom je tek završena simbolična obnova grada od ratnih razaranja i posljedica mržnje, donio je Mostaru definitivno dokidanje binarnosti i mogućnost da jednom opet bude onakav grad kakav je nekad bio. Realizacija te mogućnosti i dalje nije izvjesna, ali ona postoji. Uostalom, bez obzira na sve, Aleksa Šantić je i dalje čovjek za kojeg se najveći broj Mostaraca i danas u emocionalnom smislu povezuje, o čemu, ako ništa drugo, svjedoči činjenica da je nova predstava Hrvatskog narodnog kazališta “Noć s Aleksom”, po tekstu Marka Tomaša i u režiji Ivice Buljana, rasprodana za svaku izvedbu, a bilo ih je već desetak. Drugim riječima, koliko god to nekima ne bilo drago, Srbi su ostali ovdje i divno je što je tako. (Dragan Markovina, “Oslobođenje”)

 

Izgledalo je da su iranske žene pobijedile ajatolahe. To bi mogla biti podvala režima

NAKON gotovo tri mjeseca velikih prosvjeda zbog smrti mlade Iranke Mahse Amini u rukama zloglasne “moralne policije” te nakon što su iranska policija, vojska i paravojska ubile još stotine, a uhitile tisuće prosvjednika i prosvjednica, preko vikenda je nadaleko odjeknula vijest o velikom popuštanju islamističkog režima.

Podsjetimo, mediji diljem svijeta prenijeli su izjavu glavnog iranskog tužitelja Mohamada Džafara Montazerija da je moralna ili ćudoredna policija “ukinuta” te da “i parlament i pravosuđe rade” na pitanju eventualne reforme spornog zakona o obaveznom pokrivanju glave za žene na javnim mjestima.

Na temelju toga zaključili su da su žene Irana, uz svoje muške saveznike, postigle povijesnu pobjedu nad islamskim ajatolasima koji vladaju zemljom preko 40 godina.

Naime, glavna zadaća iranske moralne policije je patrolirati ulicama i drugim javnim mjestima i provjeravati nose li žene tradicionalnu i islamskim, odnosno šerijatskim zakonima propisanu maramu kojom pokrivaju kosu, zvanu hidžab. One koje uhvate da ne nose maramu ili ju ne nose “ispravno”, maltretiraju ili privode.

22-godišnja Mahsa Amini uhićena je upravo zato što nije “ispravno” nosila maramu kad je došla u Teheran 13. rujna. Moralna policija ju je, prema svjedočenju obitelji, tukla i mučila, nakon čega je pala u komu i umrla 16. rujna.

Međutim, uskoro su se počele javljati sumnje da izjava iranskog tužitelja zaista znači da je moralna policija ukinuta. Prije svega, on je sam naglasio da “moralna policija nema nikakve veze s pravosuđem”, odnosno da nije pod nadležnošću ministarstva pravosuđa.

“Moralna policija nema veze s pravosuđem. Isti izvor koji ju je u prošlosti stvorio, iz istog izvora je ukinuta. Naravno, pravosudni sustav će nastaviti svoj nadzor ponašanja diljem društva”, glasi čitava Montazerijeva izjava na konferenciji u gradu Komu, prema iranskoj novinskoj agenciji ISNA-i.

Njegov komentar je i izdanje BBC-ja na perzijskom opisalo kao “netransparentan i neodređen”. Osim toga, i njegova izjava o eventualnoj reformi zakona poprima drukčije, praktički suprotno značenje kad se pročita u cjelini.

“Znamo da se osjećate tjeskobno kada vidite (žene) bez hidžaba u gradovima, mislite li da službenici šute o tome? Kao netko tko se bavi ovom problematikom, kažem da i parlament i pravosuđe rade. Primjerice, baš smo jučer imali sastanak s Povjerenstvom za kulturu Sabora, a rezultate ćete vidjeti sljedećih tjedan dana ili dva”, prenosi CNN Montezarijev komentar.

Iranska državna televizija na arapskom jeziku Al-Alam istaknula je da, unatoč interpretaciji zapadnih medija o “uzmaku Islamske Republike od svog stava o hidžabu i vjerskom moralu uslijed prosvjeda”, zapravo “nijedan dužnosnik Islamske Republike Iran nije rekao da je patrola za usmjeravanje ukinuta”.

Patrola za usmjeravanje, odnosno Gašt-e-Eršad na perzijskom, službeni je naziv za moralnu policiju.

Kako prenosi Deutsche Welle, jedan lokalni iranski medij čak javlja da je Montazeri ustvari izjavio da ministarstvo pravosuđa “ne planira ukinuti (moralnu policiju) niti će poduzeti korak u tom smjeru”.

Moguće je i da je Montazeri mislio na “ukidanje” ili suspendiranje moralne policije u Teheranu jer iranske reformistički nastrojene novine Ham-Mihan pišu da je moralna policija u zadnje vrijeme zapravo povećala svoju prisutnost u drugim gradovima.

Očekivano, najsumnjičaviji prema ovoj najavi su sami iranski aktivisti, disidenti i nezavisni novinari u zemlji i inozemstvu, a neki od njih prozvali su to podvalom režima na koju su zapadni mediji nasjeli.

Tako je Nahajat Tižoš, iranska novinarka i producentica za kanadski CBC, u osvrtu na Twitteru upozorila da Montazeri “nije precizirao tko je navodno raspustio moralnu policiju (i kada i kako)”, već je “obećao da će nastaviti s provođenjem islamskih šerijatskih zakona u zemlji”.

“Tako je nevjerojatno koliko novinskih kuća izlazi sa zaključkom ‘Iran ukida moralnu policiju’ na temelju zamršenog citata jednog dužnosnika. U stvarnosti je moralna policija neaktivna od početka prosvjeda, ali nema bitnih vijesti o njenoj budućnosti”, opominje i iransko-američki  dopisnik Independenta, Borzou Daragahi.

(…)

Dakle, najava ukidanja zloglasne moralne policije u najmanju je ruku upitna. No u isto vrijeme jednako je upitno je li iranski režim više u stanju prisiljavati žene da se pokrivaju u javnosti budući da one prkose ovom zakonu kao nikad dosad u povijesti Islamske Republike – i na prosvjedima i mimo njih.

Stoga je isto tako moguće da će progon nepokrivenih iranskih žena naprosto odumrijeti bez nekog posebnog dekreta ili zakonske reforme. U suprotnom iranski režim će morati još više eskalirati nasilje i progon mladih koji mu se više ne žele pokoravati.

Prema iranskoj organizaciji za ljudska prava HRANA-i, od početka prosvjeda uhićeno je više od 18 tisuća prosvjednika, a ubijeno ih je više od 470, iako Teheran iznosi znatno manji broj od oko 200 ubijenih. Neki od uhićenih prosvjednika već su ekspresno osuđeni na smrt, uključujući njih petero koji su osuđeni jučer zbog navodnog ubojstva pripadnika režimske milicije Basidž, kako je priopćilo iransko ministarstvo pravosuđa. (Petar Stošić, Index)

 

Maroko: I Titani plaču, zar ne?

Niko nikada nije dobio da nosi teži teret od jadnog Atlasa. Kada je poput njemačkog oficira, jednookog Clausa von Stauffenberga (koga u filmu Valikira igra Tom Cruise), izgubio u pobuni protiv bogova s Olimpa, titan Atlas je, prema drevnoj helenskoj mitologiji, za kaznu bio prisiljen da na svojim plećima vječno nosi čitavi dunjaluk. Doduše, pokušao je jednom podvaliti Heraklu da ga zamijeni, ali mu nije prošlo. Planinsko gorje Magreba koje nosi ime po ovom antičkom divu, okamenjeno i uzdignuto, milenijima razdvaja Mediteran i atlantsko primorje od Saharske pustinje. To je praktično granica između života i smrti. To natovareno Atlasovo breme u Kataru nosi reprezentacija Maroka i njeni titani. Jedini su van Evrope i Južne Amerike ostali na Mundijalu i brane čast ostatka svijeta u kojem je fudbal vječno u potrazi za dokazivanjem. Marokanske titane vodi selektor Walid Regragui. Posao je preuzeo od našeg tersa koji u imenu umjesto slova ”l” ima ”h” – Vahida Halilhodžića – koji je otjerao svakoga ko nije trpio njegov autoritet. Ali Vaha je Marokancima (vidi se ta ruka) ugradio organiziranost i taktičku ozbiljnost, što je mahana skoro svake afričke i azijske ekipe. No, Regragui im je očito dao dodatnu energiju i strast kojoj svjedočimo na Svjetskom prvenstvu. Ko su ti marokanski titani i zašto igraju sa strašću koja je veća od Džabal Tubkala, najvišeg vrha Atlasa?

Prvi, Achraf Hakimi. Ovaj titan je kao dijete migranata rođen u Madridu 1998. godine. Otac mu je bio ulični prodavač, a majka čistačica. Strašan talenat su zapazili i u Realu, gdje je igrao u omladinskim selekcijama, ali nije došao u prvi plan zbog Danija Carvajala i Nachoa. Ali u svakom belaju i neki šićar, jer je na posudbu uzela Borussia Dortmund, klub u kojem je igračka vještina najvažnija vrijednost, a iza leđa vam certifikat za pravog fudbalera daje čuveni Žuti zid, famozna navijačka tribina BVB-a. Kada je u februaru 2020. godine, u meču protiv Union Berlina, u trku dostigao brzinu od 36,48 km/h, čime je postavio rekord Bundeslige, bilo je jasno da će Markonac izrasti u jednog od najboljih vingbekova svijeta. Njegovo porijeklo i težak životni put uticali su i na njegov javni angažman: nakon što je dao gol Paderbornu, skinuo je dres kako bi otkrio natpis s porukom “Pravda za Georgea Floyda”. Nakon Dortmunda, Hakimi je igrao za Inter, da bi ga sezonu poslije uzeo moćni PSG. Za reprezentaciju Maroka igra od 2016. i nakon što je mini-panenkom dao odlučujući gol protiv Španije u osmini finala SP-a, posao je marokanski titat zauvijek.

Ako je Hakimi onaj dobri titan, drugi je malo problematičan, a zove se Hakim Ziyech. I on ima migrantski background, a rodio se u malenom gradu Dronten, u centralnoj Nizozemskoj. Ziyech je igrao za omladinske selekcije Heerenveena i Twentea, da bi spazili skauti Ajaxa. U tom kultnom klubu je dobio nadimak Čarobnjak, jasno zbog svoje tehnike, majstorskih driblinga i izvođenja slobodnih udaraca. Legendarni Marco van Basten je za njega rekao da je ludi dječak i da je budala što je izabrao Maroko umjesto Nizozemske. Njegov temperament je teško krotiti, zbog čega ga je i Halilhodžić odstranio iz reprezentacije. Svi ga pamtimo po onim sjajnim utakmicama u dresu Ajaxa u Ligi prvaka. Naročito iz 2018/2019., kada ih je u polufinalu izbacio Tottenham. Poslije je potpisao za londonski Chelsea, gdje i nije pokazao sav svoj potencijal, ali vjerovatno je taj njegov nemirni duh koji ga sputava da bude samo šaraf u mašini nekog kluba. Van Basten nagovara aktuelnog menadžera Manchester Uniteda Ten Haaga da ga dovede u klub, jer ga poznaje iz Ajaxa. Sama činjenica da je izabrao Maroko umjesto Nizozemske, kao i ove sjajne partije u Kataru, Ziyecha su već učinili vječnim titanom u domovini.

Treći veliki titan Maroka je golman Yassine Bounou, ili samo Bono, kako mu piše na dresu. On je, dakako, postao titan na stadionu Education gdje je odbranio dva penala Špancima, a i natjerao je Sarabiju da pogodi stativu. Bono je u Kataru, uz onaj ples od stative do stative, odsvirao najljepšu marokansku pjesmu. Onako visok i izgleda poput titana. Jedan je od najboljih golmana u La Ligi i brani za Sevilju. Bono također dolazi iz migrantske porodice – rodio se u Montrealu u Kanadi. Za njega se veže još jedna zanimljivost na ovom Mundijalu. Naime, pred početak meča protiv Belgije, Bono je bio u postavi tokom intoniranja himne, međutim kada je utakmica počela, drugi golman Munir je bio između stativa. Dok su brojne teorije kružile društvenim mrežama, mediji su pisali da je Bono patio od vrtoglavice tokom zagrijavanja i odlučio je da sačeka do posljednjeg mogućeg trenutka da vidi da li će biti sposoban da stane među stative. Pošto se ništa nije promijenilo, Bono je prepustio svoje mjesto drugom golmanu. Srećom, nije bilo vrtoglavice protiv Španije. Majstor Bono je poslao ”furiju” kući i zaradio status heroja.

Četvrti titan o kojem mediji malo govore je Sofyan Amrabat. Rođen je također u Nizozemskoj, za koju je igrao u mlađim kategorijama. Dovoljna je bila samo jedna utakmica, u kojoj je ovaj razarač ”povaljao” Gavija, Pedrija i Busqetsa i stekao titulu – marokanskog titana. Amrabat je karijeru započeo u Utrechtu. Igrao je i za čuveni Feyenoord, kao i za Club Bruggeu, odakle je otišao na posudbu u Italiju u Veronu. Trenutno je igrač Fiorentine, ali nakon ovog Svjetskog prvenstva i njegove čudesne partije protiv jedne od najjačih veznih linija u svijetu, jasno je da će mu cijena na tržištu vrtoglavo rasti. U reprezentaciji igra i njegov brat – Nordin.

Maroko je sa svojim fudbalerskim titanima postao hit Mundijala. Ali ono što je posebno dirnulo jesu reakcije selektora i igrača nakon odigranih utakmica. Zagrljaj i suze Hakimijeve i majke selektora Regraguia više su od fudbala, naročito onog industrijskog. To poštovanje majke podsjetilo me na onu scenu iz Alhemije Balkana kada Mustafa Šantić majci pjeva uz harmoniku, a u offu Goran Milić govori: ”Moćna je u Bosni i Hercegovini ta sjeta, taj respekt, ta ljubav prema majci. Koliko pjesama ispjevano staroj majci, broja im se ne zna…” Marokanski titani su pokazali da ta ljubav prema majci može biti snažna poput fudbala. A to je golemo. Veće i od Atlasa. (Amer Obradović, Tačno.net)

About The Author