Pandemija Covida-19 na Zapadnom Balkanu pokazala nam je da su, uprkos dobrom odgovoru u prvoj polovici 2020. godine, kada je reakcija dopustila izvjesno olakšanje mjera, stvari brzo krenule ka gorem. Budući da broj slučajeva raste u cijeloj regiji, predviđanja za ovu godinu već su tmurna. Pandemija se, međutim, pokazala više od zdravstvenog problema, gdje politika opet ima prednost, te „nova normalnost“ ispada kao mnogo gora verzija stare. Ipak, postoji jedno pitanje koje niko ne usuđuje adresirati: šta je to što čeka regiju u narednim godinama?

Pandemija je već pokazala da će etnonacionalistički populisti ojačati svoj položaj, što dolazi u kombinaciji s daljnjim jačanjem nacionalizma. U Srbiji su rezultati izbora pokazali koliko je vladajući SNS i njegov lider Aleksandar Vučić dobio na konto onoga što je predstavljeno kao dobro vođena reakcija na pandemiju: sa 60 posto glasova i nevjerovatnih 188 mandata u Narodnoj skupštini te istorijskog koalicionog partnera SPS, koji je osvojio još 32, teško je vidjeti kako će jedina preostala stranka koja je uspjela da pređe izborni prag – „Pobeda Srbije“ Aleksandra Šapića s 11 mandata – moći da ima bilo kakav uticaj na političke procese kao jedina (navodna) opozicija.

Smirivanje protesta

Postizborni protesti održani u Beogradu i drugim gradovima u Srbiji zbog pokušaja vraćanja famoznih mjera ograničenja kretanja su se brzo smirili; ono što je građanima preostalo je sistem 1,2 stranke koji će vladati zemljom, a što teško da predstavlja ikakvu promjenu kursa od do sada uobičajene tvrdokorne nacionalističke retorike – i sve veće prisustvo Kine, a u manjoj mjeri i Rusije. Upravo Kina, često viđena kao Vučićeva glavna kontrapoluga pokušajima EU da izvrši i najmanji uticaj kako bi usporila ili zaustavila kontinuirano demokratsko posrtanje Srbije, sada ima još otvoreniji put ka pozicioniranju kao značajnog partnera u zemlji, što, ako se iskoristi kao odskočna daska, može da se proširi i na ostatak regije.

To je bilo posebno uočljivo na činjenici da je Srbija jedina zemlja Zapadnog Balkana koja je odbacila dvogodišnji paket kredita Evropske komisije s ciljem ublažavanja posljedica Covida-19. Iako Srbija još uvijek solidno kotira na putu pridruživanja EU, činjenica da je kredit stigao uz uslove povezane s napretkom postignutim u demokratizaciji i podršci vladavine zakona čini se glavnim razlogom vladinog čvrstog „ne“ ovom paketu.

Kineski odgovor na pandemiju općenito je predstavljen kao snažan i pozitivan, posebno u poređenju sa zapadnom Europom, koja nije mogla iznaći jedinstvenu strategiju, pa smo doživjeli da vidimo da se granice ponovo uvode prvi put nakon više decenija. Sjedinjene Američke Države također još uvijek ispaštaju ozbiljnim gubicima života od Covida-19, što ovu zemlju svrstava u najgore na svijetu. S urušenim imidžom obje zapadne sile, pobjednik ovog kruga igre „svijet voli pobjednike“ je jasan. Očito, to ne može značiti dobro za demokratiju, jer je Kina sklonija zatvaranju očiju pred onim što se događa bilo gdje u regiji.

Teško je zamisliti da bi se u bilo kojoj zemlji regije mogla pojaviti neka nova, više demokratska protustruja. U Hrvatskoj su vladajući HDZ i njegov vođa Andrej Plenković iskoristili isti zamah da postignu najveću pobjedu stranke od 1990-ih. Na zapadu, slovenački premijer Janez Janša povećava svoju moć miniranjem izvora finansiranja javnim medijima u nastojanju da ojača svoj populistički stisak nad zemljom. U Bosni i Hercegovini budžet na državnom nivou usvojen je tek nedavno, što je imalo direktan uticaj na to da se održavanje lokalnih izbora dovede u pitanje. To bi omogućilo onima koji su trenutno na vlasti da ostanu u svojim foteljama, pa čak i sve do 2022., kada bi se lokalni izbori spojili sa opštim.

Iako će se predsjednik Kosova Hashim Thaçi vjerovatno morati suočiti sa optužnicom za zločine počinjene tokom rata ‘98. – ‘99., uspio je da usred pandemije sruši Albina Kurtija iz Vetevendosjea s pozicije premijera zemlje i zamijeni ga Avdullahom Hotijem kao jednim od „svojih ljudi“, time pokazujući da je prijeko potrebnu promjenu lako sabotirati. S obzirom na to da je Milo Đukanović i dalje predsjednik u Crnoj Gori nakon 30 godina na vlasti, a Edi Rama je udobno na vlasti u Albaniji, Sjeverna Makedonija bi mogla biti jedina zemlja koja još uvijek ima potencijalno napredniji put.

Igre lobiranja

S podjelom glasova po sredini između konzervativnog desničarskog MVRO-DPMNE-a i stranke lijevog centra SDSM-a nakon posljednjih izbora, pažljiva igra lobiranja manjih stranaka da se pridruže jednoj ili drugoj odlučit će hoće li zemljom vladati oni koji su ubijali korupciju i otvoreno zauzeli stranu uz neliberalne europske vođe, poput mađarskog Viktora Orbana, ili oni koji će dozvoliti da zemlja nastavi duž svog pristupnog puta, nakon što su riješili dugogodišnji spor s Grčkom oko imena i osigurali da Sjeverna Makedonija uđe u NATO. Međutim, sve navedeno ipak pokazuje da se politička alternativa ne može naći nigdje u regiji, dok ojačana pozicija sadašnjih vođa rezultira u manje otvorenoj i, što je najtragičnije, regiji manje slobodnoj od uobičajenih tereta i okova.

Ekonomski izgledi za zemlje u regionu ipak bi mogli predstavljati najveći problem. S jedva donekle umjerenim fiskalnim odgovorom na krizu i istorijskim prekomjernim oslanjanjem na sektore koji su posebno teško pogođeni pandemijom, poput turizma, bilo kakva srednjoročna ili dugoročna stabilnost je ozbiljno dovedena u pitanje. Stoga nije čudo da se zemlje poput Bosne posebno plaše drugog talasa pandemije: s prvim uvođenjem restriktivnih mjera, došlo je do ozbiljnih problema sa prikupljanjem poreza; od istih se pune budžeti za različite nivoe vlasti, te bi se svako daljnje zaustavljanje ekonomske aktivnosti moglo pokazati kobnim. Ni naredne godine ne izgledaju obećavajuće. Čak i ako se svijet počne oporavljati sredinom 2021. nakon što se na tržištu pojavi stabilna vakcina, predviđeno trogodišnje i petogodišnje razdoblje potrebno za povratak na ekonomsku razinu iz 2019. u svijetu u našem slučaju znači da će već načetim ekonomijama u regiji možda trebati duže da se oporave – ili uopšte ne.

S demokratijom koja će nam promaći kroz prste poput pijeska, i ekonomijom u haosu, kvaliteta života najgore će proći. Stoga ne bi bilo iznenađujuće da migracijski trendovi iz prethodnih godina nastave tamo gdje su stali prije pandemije, ostavljajući naše zemlje u potpunosti ogoljene od radne snage i mladih. Pravu cijenu Covida-19, stoga, ne bi plaćali samo oni koji su pogođeni virusom; ako se ne poduzmu ozbiljni koraci ka daljnjoj demokratizaciji i brzom ekonomskom oporavku usredotočenom na zamjenu suvišnog efikasnim, od pandemije će podleći regija u cjelini.