Osmog i devetog septembra 1993. godine pripadnici Armije RBiH u hercegovačkom su selu Grabovica ubili 33 civila. Mahom žene, starce i djecu. Bio je to stravičan masakr, vinovnici nisu imali milosti. Ubistva su počinjena promišljeno, brutalno, bez i trunke milosti, s punom svješću o činu i njegovim stravičnim posljedicama. Za ratni zločin je pred sudovima u BiH osuđeno pet pripadnika Armije RBiH.

Historija nam je puna ratnih dešavanja, a ratna su nam dešavanja puna ovakvih, što bi negatori zločina rekli, „nemilih događaja“. Jedno od krucijalnih pitanja današnjice je kako se postaviti prema nedavnoj prošlosti. Preispitivanje bolnih epizoda iz posljednjeg rata uvijek je podložno manipulacijama, prekrajanjima, dnevnopolitičkim zloupotrebama. Zbog toga je kultura sjećanja prvorazredni civilizacijski poduhvat, koji traži „etičko razgraničenje“ između poštovanja i zloupotrebe, katarze i manipulacije. Uvažavanje tuđe boli je minimum koji svjesni pojedinac duguje žrtvama. Osnovni zadatak politike bio bi uspostaviti takav međuetnički,  međudržavni i međuregionalni balans koji bi isključio bilo kakvo ponavljanje ratnih sukoba, a ako bi do njih došlo ‒  što u regiji koja se bezrazložno utrkuje u naoružanju nikad nije isključeno ‒ onda bar postaviti takve pravne i moralne norme koje bi spriječile zločine.

Svakom su njegove rane najteže. Da li obrazovni sistem kojeg vlasti raspiruju u ovdašnjim osnovnim i srednjim školama te visokoškolskim ustanovama razvija empatiju, saosjećanje s tuđom boli, ili – sasvim u skladu s vladajućim politikama – hiperbolizira naše i minimalizira njihove žrtve? Dakle, šta radimo generacijama koje dolaze? Da li razvijamo suosjećajne pojedince, odgovorne prema društvu, svjesne njegovih razlika i konfliktnih potencijala,  ili ćemo dobiti nove naraštaje nacionalističkih stada, spremne da u ko zna kojoj formi još jednom ponove Prijedor, Grabovicu, Kazane? (ok)