Uskrsnuli Tuđman

Otkad ga je naivno biračko tijelo ljevice i lijevog centra izabralo za predsjednika Republike, Milanović čini sve kako bi dokazao da je veći Franjo od Franje, veći zaštitnik rvackih interesa od bilo kojeg HDZ-tovca

Samo da je živ ili da može, nedabojže, uskrsnuti, neumrli predsjednik Franjo bio bi jako ponosan na svog nasljednika Zorana Milanovića. Jer otkad ga je naivno biračko tijelo ljevice i lijevog centra izabralo za predsjednika Republike, čini sve kako bi dokazao da je veći Franjo od Franje, veći zaštitnik rvackih interesa od bilo kojeg HDZ-tovca, veći Rvat od svakog radikalnog rvackog desničara, veći poklonik HVO-a od optuženih ratnih zločinaca iz njihovih redova ili hercegovačkih generala i časnika koje uporno odlikuje. Učinio je to i proteklog vikenda, kada se pojavio na proslavi 30. obljetnice osnutka Hrvatskog vijeća obrane u Mostaru, čemu su se žestoko usprotivile udruge mostarskih logoraša koje su njegov posjet nazvale „civilizacijskom sramotom“.

Je li se arogantni predsjednik svih Rvata, pa i onih u BiH, kako je sam sebe svojedobno okarakterizirao, nekim čudom ipak zapitao zašto je to tako?

Možda je, barem krajičkom mozga, svjestan da su njegovi prethodnici Stipe Mesić i Ivo Josipović – koje je, kao i njega, izabrala ista građanska lijeva Rvacka – bili više nego dobrodošli među Bošnjacima i među mostarskim logorašima. Onima koji su mučeni u logorima zločinačke tvorevine Herceg-Bosne, prema presudi Haaškog tribunala. I dok je on u Mostaru govorio o nametnutoj krivnji Hrvatima u BiH kao o nekoj povijesnoj tlapnji koja se nije dogodila, Josipović je prilikom svog nastupnog predsjedničkog posjeta BiH 2010. izjavio sljedeće: „Politike koje su devedesetih – bilo iz zloćudnosti, neznanja, arogancije ili ludosti – vjerovale da je rješenje za BiH podjela, posijale su u BiH, ali i u svojim zemljama, zlo sjeme. Duboko žalim što je i Hrvatska svojom politikom u devedesetim godinama tome doprinijela, što je takva hrvatska politika doprinijela stradanjima ljudi, podjelama koje nas i danas muče. Došlo je novo doba u kojem odlučno treba prepoznati pogreške prijašnjih vremena i hrabro kročiti novim putem.“ Tako govore državnici.

Za razliku od Mesića i Josipovića koji su se u Parlamentu BiH u Sarajevu ispričali zbog dogovora Franje Tuđmana s velikosrpskim krvnikom Slobodanom Miloševićem o podjeli BiH, kao i zbog zločina koje su Hrvati počinili nad Muslimanima, Zoran Milanović nikada nije bio u Sarajevu. Nikada se nije ispričao Bošnjacima, jer smatra da nema zašto, i nikad se nije susreo s predsjedništvom susjedne BiH, za koju je, uostalom, na intimnom druženju sa šatorašima i Josipom Klemmom svojevremeno izjavio da i nije država, već „big shit“.

Ali je zato Milorada Dodika, separatističkog gazdu Republike Srpske, negatora genocida u Srebrenici i obožavatelja osuđenih ratnih zločinaca Mladića i Karadžića, kojem je zabranjen ulazak u više europskih zemalja i SAD, dva puta pozvao u Zagreb. (Zrinka Vraec Mojzeš, Nacional)

Nesposobnost EU uhljeba ubija Ukrajince

Putin je napao Ukrajinu i smije se zapadnim sankcijama – jer Zapad se ne usudi uvesti onu ključnu sankciju koja bi ruski ratni stroj ostavila bez novca, a to je prekid kupovine ruskih energenata, posebno plina. Bilo je lijepo kupovati jeftinu energiju godinama umjesto ulagati u energetske izvore. Bilo je uostalom i super ne razvijati svoje izvore plina i nafte jer to je ipak malo prljava industrija – pa što ne bi, onako na pravi zapadni licemjerni način, prljava industrija bila u Rusiji?

Sve je bilo super dok Zapad nije postao potpuno ovisan o ruskom plinu. Dok nije stavio sva svoja energetska jaja u istu košaru. Rusku košaru. Nesposobni EU uhljebi koji su regulirali sve osim onog bitnog, energije, i nesposobni EU političari koji su radi lajkova postali ovisni o ruskoj energiji – oni sada izravno omogućavaju financiranje ruskog ratnog stroja i time financiraju ubijanje Ukrajinaca. Kupovinom ruskog plina financira se zločinačka agresija na Ukrajinu.

Ovisiti o jednom dobavljaču poslovno, politički, strateški je suludo – Zapad tu priču iz osnova ekonomije danas plaća ukrajinskom krvlju i pravi se kako, eto, ništa nisu znali, samo su se zabunili i nisu mislili da će nekadašnji sovjetski špijun Vladimir Putin tu stratešku prednost iskoristiti. Špijun koji neće iskoristiti stratešku prednost kojom druge drže u šaci? Takav špijun ne postoji. Putin će to iskoristiti i koristi svaki dan.

Ruski plin plaćen zapadnim novcem je izravno financiranje razaranja i ubijanja u Ukrajini. To je grijeh zapadnih političara koji ne smije ostati zaboravljen. (Goran Vojković, Index)

Šta nakon Edina Džeke?

Pomalo je bizarno kada neki ovdašnji navijač reprezentacije bude iznenađen spoznajom da, izuzev veterana Džeke, nemamo igrača kojeg bi prosječni evropski ljubitelj fudbala bio u stanju prepoznati u frizerskom salonu ili samoposluzi. Razlozi za takvo stanje kompleksni su i mnogobrojni, no mislim da je najtačnije reći da u našoj zemlji od rata naovamo vlada opšta kriza sportske kulture koja je iz dana u dan sve gora i gora. Mi, dakako, permanentno bolujemo od nedostatka stučnog trenerskog kadra, o čemu sam pisao u jednom drugom tekstu, te se kao zajednica maćehinski odnosimo prema sopstvenom klupskom takmičenju kojeg kolokvijalno doživljavamo kao odista sporednu pojavu koja je potpuno nebitna u poređenju sa seniorskom reprezentacijom koja predstavlja elikser za liječenje kolektivnih i nacionalnih kompleksa.

Međutim, stvari ne prestaju tu jednako kao što problemi ne počinju sa vođstvom Saveza. Svaki fudbalski sistem je piramidalan te počiva na tzv. grassrootsu. Kod nas naprosto nema masovnosti. Pisac ovih redova sjeća se vremena kada su djeca danonoćno loptala po zelenim površinama sarajevskog Alipašinog polja, organizujući turnire haustora na livadama nasuprot Radio-televizije, te kako se u čuvenom sarajevskom Metalcu nije moglo danima doći na red za basket ili fudbal na male.

Toga više nema. Nema ni školskih turnira, ni viktorije u avliji, ni mahalskih haklera. Štaviše, i fudbalski baloni koji su najednom doživjeli nevjerovatnu ekspanziju uveliko gube na popularnosti. Provincija i selo su u fudbalskom smislu odumrli, nekadašnji fudbalski urbani centri potpuno su ugašeni, a naša djeca umjesto za Sarajevo, Želju ili Velež, navijaju za Juventus, Mančester Siti ili Real Madrid.

Stručni fudbalski autoriteti su nam, nažalost, postali kreštavi televizijski komentatori i internet treneri skinuti s bauštela u Austriji, a najbolji igrači i strijelci domaćeg šampionata, duboko u tridesetim, prethodno su bivali najureni iz dalekoistočnih klubova u kojima su grijali tribine. Stoga, malo je deplasirano kukulelati nad tobože tužnom sudbinom naše seniorske reprezentacije. Ona je u skladu sa svim onim što jeste naš fudbal – što jesmo mi.

Da je drugačije, bila bi aberacija. Ako želimo ozdravljenje našeg fudbala, moramo zasukati rukave i najprije iz temelja izmijeniti onaj omladinski i klupski. No još važnije, moramo izmijeniti i naše razumijevanje fudbala kao takvog te razumijevanje uzročnoposljedičnosti na kojem počiva.

Seniorska reprezentacija, naime, stvara se u domaćoj ligi, a igrači se stvaraju u klubovima i na ulici. Dakle, klub i ulica; trener i raja.

Ponavljam: klub i ulica; trener i raja. Da bi se takav sistem uspješno sproveo moramo prihvatiti prerogative meritokratije. Moramo redefinisati sebe i ono što želimo te moramo iznova mapirati kamo idemo. I moramo sebi napokon priznati da ne umijemo. Tek kada sebi to priznamo – možemo okrenuti novu stranicu. (Denis Švrakić, Inforadar)