Velika nuklearna prijetnja?

Nuklearno oružje nije korišteno u ratu od 1945. godine, ali njegovo postojanje se nakon početka ruske invazije na Ukrajinu nametnulo za veliku prijetnju, ne samo za Ukrajinu, već i za Evropu i svijet.

Dana 7. decembra ruski predsjednik Vladimir Putin obratio se Ruskom vijeću za ljudska prava, rekavši: “Što se tiče prijetnje nuklearnim ratom, u pravu ste, takva prijetnja raste…”

“Što se tiče ideje da Rusija ni pod kojim okolnostima ne bi prva upotrijebila takvo oružje, onda to znači da ni mi ne bismo mogli biti drugi koji će ga upotrijebiti, jer bi naše mogućnosti uz slučaju napada na našu teritoriju bile vrlo ograničen.“

Dok se Ukrajina odrekla zaostalog nuklearnog oružja nakon raspada Sovjetskog saveza, mnogi Rusi vide trenutni sukob kao sukob s NATO-om.

Ruski čelnici, diplomati i komentatori nisu bježali od zagovaranja upotrebe nuklearnog oružja, često spominjajući ruski arsenal.

Ove su prijetnje izazvale međunarodnu osudu, ali su, također, utjecale na politiku.

Strah od 6.000 nuklearnih bojevih glava

Rusija ima otprilike 6.000 nuklearnih bojevih glava, uključujući stotine “taktičkih” oružja kratkog dometa.

Putin je iskoristio rizik od eskalacije kako bi ograničio zapadnu vojnu pomoć i, s izuzetkom nekoliko napada dronovima na rusku teritoriju, osigurao da se rat vodi u Ukrajini.

Ruske nuklearne prijetnje osigurale su da zapadna pomoć u početku bude ograničena na odbrambene sisteme, a rizici od eskalacije još služe kao argument za odluku da se Ukrajini uskrati pristup oružju kojim može pogoditi Rusiju.

No, je li Putin, zapravo, blizu toga da naredi nuklearni udar?

Vjerovatno ne, konstatira David Allison, autor teksta na National Interestu (NI), koji se bavi temom mogućnosti nuklearnog napada, ali i znacima koji bi upućivali na početak njegovog korištenja.

Putin bi i dalje riskirao više nego što bi mogao dobiti korištenjem nuklearnog oružja.

Čini se da ni Ukrajina, ni njezini zapadni saveznici ne bi odustali od ratnih napora nakon ograničenog nekog nuklearnog udara, dok Kijev na sukob gleda kao na borbu za goli život.

Širi nuklearni napad mogao bi imati značajan učinak na bojnom polju, ali bi nosio jednako velike rizike od eskalacije.

Ono što je možda najvažnije, svaka upotreba nuklearnog oružja mogla bi izazvati “otuđenje” Indije i Kine, jedinih preostalih ključnih trgovinskih partnera Rusije.

Ostavimo po strani troškove.

‘Telegram’ će vjerovatno objaviti prvi

Postoje tri znaka na koja bismo trebali obratiti pažnju prije nego što se zabrinemo oko upotrebe nuklearnog oružja.

Putin bi mogao vjerovati da mora pobijediti u Ukrajini da bi njegov režim preživio, ili biti uvjeren da je moguća ograničena upotreba nuklearnog oružja, no nuklearni napad ne bi bio “grom iz vedra neba”.

U uzlaznom redoslijedu predviđanja, upozorenja o neizbježnom nuklearnom napadu dolazila bi od ruskih “zviždača”, SAD-a te samog Putina.

Napadu bi vjerovatno prethodila najmanje dva, a možda i sva tri ova upozorenja, iako bi čak i jedno bilo razlog za uzbunu.

S obzirom na to da su ruski mediji pod kontrolom države, Rusi su se masovno okrenuli društvenoj mreži Telegram.

Od početka ruske agresije na Ukrajinu Telegram je postao najpopularnija aplikacija za razmjenu poruka u Rusiji, omogućujući svima dijeljenje necenzuriranog teksta i videa.

Poput Twittera na Zapadu, Telegram je postao ključni izvor informacija za Ruse koje interesira rat, s vladom, medijima i javnim ličnostima koje mogu emitirati vijesti.

Telegram je, također, važan izvor lokalnih obavještajnih podataka, zbog zaobilaženja čvrste kontrolu Moskve nad ratnim narativom.

Kada su ukrajinski dronovi u ponedjeljak napali zračne baze duboko u Rusiji, o tome je odmah izvijestio Telegram, a popularni kanal Baza objavio je: “Nepoznata bespilotna letjelica napala je aerodrom u regiji Saratov.“

Kanali su prepuni izvještaja iz prve ruke o događajima na bojnom polju, uključujući kritike za loše vodstvo, opremu i obuku.

Bezbroj prilika za anonimno upozorenje

Zajedno s direktnim curenjem informacija, poput onih navodnog “zviždača” FSB-a “Vjetar promjene“”, postojanje nefiltriranih društvenih medija znači da bi svaki Rus mogao oglasiti uzbunu zbog predstojeće upotrebe nuklearnog oružja.

Kao što je “zviždač” objasnio u e-mailu od 12. aprila disidentu Vladimiru Osečkinu, “za početak, ovo [izvođenje nuklearnog udara] zahtijevalo bi pristanak svih uključenih“.

Korištenje taktičkog oružja bila bi složena operacija, stvarajući bezbroj prilika za anonimno upozorenje.

Odstupajući od prošlih obavještajnih praksi, administracija meričkog predsjednika Joea Bidena usvojila je novu strategiju informacijskog rata: radikalnu transparentnost.

Historijski gledano, SAD nije volio dijeliti pravovremene obavještajne podatke, dajući prioritet zaštiti izvora i metoda.

Nova strategija, međutim, ima za cilj ne samo oduzeti Putinu sposobnost da iskoristi element iznenađenja, već i preuzeti inicijativu u postavljanju javnog narativa.

SAD je stoga javno objavio svoja saznanja o ruskim vojnim planovima, zavjerama i operacijama pod “lažnom zastavom“.

Ove konferencije za medije i službene izjave nisu samo za javnu dobrobit – njima se obraćaju dirktno Putinu.

Svaka objava signalizira svijest Amerike o ruskim planovima i predstavlja podsjetnik da im se Washington spreman suprotstaviti.

Od početka ruske agrtesije na Ukrajinu, SAD posmatra ruska nuklearna postrojenja, tražeći znakove poput promjena u nivoima pripravnosti strateških snaga.

Najava napada kao direktno upozorenje samog Putina

Iako bi Rusija potencijalno mogla premjestiti nuklearno oružje a da to američki sateliti ne otkriju, obavještajne službe bilo bi teže prevariti.

Početkom novembra, naprimjer, visoki američki dužnosnici rekli su za New York Times (NYT) da su visoki ruski vojni čelnici razgovarali o upotrebi nuklearnog oružja u odgovoru na uspješne ukrajinske kontraofanzive.

Iako obavještajni podaci podijeljeni s Timesom nisu upućivali na predstojeći napad, činjenica da je Washington znao sadržaj takvih rasprava na visokom nivou i da ga je tako brzo objavio dovoljno govori.

Bidenova bi administracija vjerovatno zauzela sličan pristup konkretnijim dokazima o predstojećem ruskom nuklearnom napadu kako bi uzdrmala Putinovo povjerenje u članove njegovog unutrašnjeg kruga i kako bi ga upozorila na posljedice tog poteza.

Međutim, najrječitijia najava predstojećeg napada bilo bi direktno upozorenje samog Putina.

Iako se vojne operacije obično drže u tajnosti što je duže moguće, dva su razloga zašto bi Putin svoje namjere objavio neposredno prije udara.

Prvo, davanje direktnog upozorenja o onome što slijedi i jasno davanje do znanja da takav napad nije uvod u još veći napad bilo bi ključno za upravljanje eskalacijom.

NATO u svom sastavu ima tri države s nuklearnom oružjem, a svaka nuklearna upotreba u Evropi nosi veliki rizik od prelijevanja u globalnu termonuklearnu razmjenu s NATO snagama.

Putin bi želio razjasniti svoje (ograničene) namjere i minimizirati mogućnost katastrofe zbog pogrešne percepcije.

‘Nismo poludjeli, svjesni smo šta je nuklearno oružje’

Drugo, čak i da je Putin spreman prihvatiti rizik upotrebe nuklearnog oružja, direktna prijetnja mogla bi postići iste ciljeve.

Zapravo, konkretna prijetnja napadom bila bi vjerodostojnija, jer bi odustajanje od najavljenog napada naštetilo reputaciji Rusije.

Baš kao što se SAD nadao, kada je bacao letke iznad japanskih gradova upozoravajući na predstojeće destruktivne zračne napade, eksplicitno upozorenje na predstojeću upotrebu nuklearnog oružja moglo bi biti dovoljno da slomi volju Ukrajine.

Budući da se Putin nikada nije ustručavao prijetiti ili se hvaliti spremnošću Rusije da upotrijebi svoju vojnu moć, trebali bismo biti uvjereni da njegova nuklearna retorika ostaje oprezna.

U daljnjim primjedbama 7. decembra Putin je dodao: “Nismo poludjeli. Svjesni smo šta je nuklearno oružje… Ovo je faktor odvraćanja koji ne izaziva širenje sukoba, već je faktor odvraćanja i nadam se da svi to razumiju.“

Koliko god Putin zveckao nuklearnom sabljom, ona ostaje čvrsto u koricama.

Bez zvona za uzbunu ni sa jedne strane rizik od nuklearne uporabe je nizak, konstatira Allison, za sada. (Al Jazeera)

Povodom smrti Mirka Klarina

Biološki zakoni troše humanističku levičarskograđansku supstancu – Otišla je Latinka Perović, za njom Mirko Klarin

Tek što je minuo dan tuge za Latinkkom Perović, gromadne veličine istorijske istine o krvničkom drobljenju poslednje prave Jugoslavije, stigla je iz jugoslovenske Pule žalosna vest: umro je Mirko Klarin, žurnalista i lučonoša istine o tom zločinu i zločincima.

Taj duboko čovekoljubivi trag zapisuju, ovih dana, njegovi intimusi, kolege i saučesnici. Sonja Biserko nam kaže da je Klarin bio najprestižniji insajder o radu Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju. “Ranog” Mirka, studenta Pravnog fakulteta u Beogradu upoznaću sedamdesetih godina prošlog veka. Najdemokratskijom procedurom, glasovima mladih, on i ja bili smo izabrani za članove Opštinskog komiteta Saveza omladine Stari grad. Na čelu sa Vladom Babšek Orešković, sinom narodnog heroja Marka Oreškovića. Ostajući do kasno u noć na sastancima, danju smo podstrekivali omladinske ćelije da idu putem SKOJ-a, preteče Saveza omladine Jugoslavije.

Nadahnuti žarom, taj aktivizam doživljavali smo kao revoluciju posle revolucije. Godina je 1963. Stiže vest o razornom zemljotesu u Skoplju. Više od hiljadu mrtvih građana. Hiljade porodica bez krova nad glavom. Glavni grad republike Makedonije čekao je pomoć svoje Jugoslavije. Tog jula, u trenu razornog potresa staje sat na Glavnoj železničkoj stanici makedonske prestonice. Počinje kružno kretanje drugog časovnika Jugoslovenske, ali i međunarodne solidarnosti sa Makedonijom.

Vlada, Mara, Mirko Ratko… sokole našu energiju. Čeličimo mišiće, provetravamo brigadirske uniforme. U nama damara krv starih akcijaša koji su dizali iz pepela Jugu. Čekajući odlazak u Skoplje, obnavljamo repertoar akcijaših pesama i parola. Na platou ispred komiteta razigravamo Kozaračko kolo. Vodi ga Mirko Klarin. Tako upletenih ruku, stotina najboljih srednjoškolaca starog Beograda tvore omladinsku brigadu. Na njenom čelu je Mirko Klarin. Dirnut sam i ja pažnjom drugarica i drugova. Dobijam “čin”. Komandir čete.

Kloparaju točkovi voza. Kroz otvorene prozore vijore se akcijaške zastave. Pesmom nadjačavamo brektanje lokomotive. Starogradska Omladinska brigada na čelu sa komandantom Klarinom, postrojava se na peronu razrušene skopske stanice i pesmom kreće u naselje. Klarin, zajedno sa ostalim komandantima brigada iz cele Jugoslavije, “meša karte”. “Naši” prelaze u druge brigade. “Njihovi” dolaze ka nama. U mojoj četi su pridošlice: Kočo, Muharem, Vlatko, Naser… I tako izmešane brigade dobijaju tu čudotvornu jugoslovensku aromu. Taj eliksir zajedništva koji će pokrenuti akcijaše da daju još više i više na trasi.

Sećam se tih skopskih omladinskih “jutrenja”. Poneseni “religijom” zajedništva, bratstva i jedinstva, stotine postrojenih devojaka i mladića pevaju himnu Hej Sloveni. Ispred strojeva komandanti i komandiri. Dok se diže na jarbol jugoslovenska trobojka, Mirko Klarin, u stavu mirno, komanduje pozdrav zastavi.

U ime te jugoslovenske mladosti, kojoj je danas zatrt put do istine, spuštam naše akcijaške zastave na pola koplja. U spomen na komandanta Klarina. (Slobodan Dukić, Tačno.net)

Crna Gora: Neophodan iskorak u građansko društvo

Crna Gora već duže od dvije decenije flertuje s modelom građanskog društva, ali onaj sudbonosni i istinski prvi sastanak naše države sa sopstvenom budućnošću tek treba da se desi.

Politička, ustavna, institucionalna, sveopšta društvena i ekonomska kriza u Crnoj Gori je dostigla tačku u kojoj se potvrđuju nekoliko važnih stvari na koje se nije obraćalo dovoljno pažnje proteklih godina.

Svakodnevno se gomilaju dokazi da je Crna Gora višestruko zarobljena država.

Može se reći da je Crna Gora zarobljena od strane partitokratskog omnivora – okoštalih partijskih struktura koje više podsjećaju na klasične interesne grupe, nego na organizacije iskrenih i posvećenih profesionalaca okupljenih oko ideja i vizija o tome kako unaprijediti društvo, učiniti ga pravno funkcionalnim, ekonomski održivim… Nezainteresovanost i, u najboljem slučaju, nemušte reakcije tzv. suverenističkih partija na ponuđene sugestije, daju legitimitet pitanju – do koje mjere se interesi ovih političkih struktura podudaraju s interesima građana?

Prije svega, zarobljena je politički, jer su partije koje čine sistem radile sve što je bilo u njihovoj moći da taj sistem prilagode specifičnim partijskim potrebama i željama, onesposobe ga, osakate i pretvore u prazno slovo na papiru. Da bi što prije oposlili ono što nije bilo u njihovoj moći, tražili su, i dobili, pomoć izvanjaca, bili oni susjedi ili prekomorci. Građani Crne Gore svakodnevno gledaju, slušaju i žive posljedice ovih partijskih majstorija.

Posmatrano šire, može se reći da je Crna Gora zarobljena od strane partitokratskog omnivora – okoštalih partijskih struktura koje više podsjećaju na klasične interesne grupe, nego na organizacije iskrenih i posvećenih profesionalaca okupljenih oko ideja i vizija o tome kako unaprijediti društvo, učiniti ga pravno funkcionalnim, ekonomski održivim.

Zarobljena je ekonomski jer njenom privredom danas vladaju eksponenti tuđih finansijskih i geopolitičkih interesa. Svakodnevno svjedočimo urušavanju ekonomske osnove na kojoj država počiva kako bi se ekonomski konstitutivni elementi prodali izvanjcima, a proces odlučivanja izmjestio van Crne Gore.

Čini mi se da je posebno važno upozoriti na ekonomsku stranu problema, jer država koja izgubi sposobnost da donosi suverene odluke u sferi ekonomije brzo gubi i druge oblike svoje suverenosti, pa elementi kao što su granice, valuta, spoljna politika, obrazovanje, kultura, medijska scena, bezbjednost itd. postaju isprazni simboli.

Zarobljena je ideološki, jer tavori u međuprostoru i međuvremenu koji ograničavaju mitologije nacionalnog buđenja s početka devetnaestog vijeka i nacionalizmi koje su te mitologije porodili.

Skorije i neminovno raskidanje te veze je upitno i biće komplikovano i bolno pošto Crna Gora još uvijek ne pokazuje potrebnu odlučnost da okrene leđa mitovima i odloži ih u komotnu i profesionalno čuvanu istorijsku fioku. Istini za volju, Crna Gora već duže od dvije decenije flertuje s modelom građanskog društva, ali onaj sudbonosni i istinski prvi sastanak naše države sa sopstvenom budućnošću tek treba da se desi.

Zarobljena je i u neutemeljenoj nadi da će njeni zapadni partneri obratiti potrebnu pažnju na domaća dešavanja, uviđeti opasnosti koje nedostatak te pažnje sobom nosi, spoznati vrijednost podrške crnogorskom demokratskom eksperimentu koji je pod opsadom, i odustati od promocije regionalnih velikodržavnih projekata Srbije i Albanije.

Ova nada je i odraz predimenzioniranog optimizma male zajednice da će njene vrijednosti i njen značaj biti prepoznati od drugih.

Ona je takođe pokazatelj nespremnosti da se sagleda surovost diskursa stabilitokratije i realpolitike Zapada. Zato je potrebno ponavljati očigledno – partneri političkog Zapada su oni koji demonstriraju snagu i sposobnost da rješavaju sopstvene probleme. Oni koju tu sposobnost nemaju mogu, u najboljem slučaju, biti viđeni kao privremeno korisni najamnici u nekoj od geostrateških igara političkog Zapada.

(…)

Iz ovih razloga je danas veoma važno praviti ranije pomenutu razliku između nacionalne i državotvorne svijesti, kako bi se uhvatio korak s Evropom kojoj deklarativno stremimo.

Vjerujem da se napredak Crne Gore i njena odbrana trebaju ankerisati u nešto drugačijim elementima savremene državotvorne svijesti: građanskim vrijednostima koje su integralni dio istinski multikulturnog, progresivnog i nadnacionalnog mozaika Evropske unije kojem Crna Gora teži. Jedino će u takvom okviru svi narodi u Crnoj Gori moći da se slobodno i potpuno izražavaju, čuvaju i razvijaju svoje identitetske matrice.

Jedino će takva Crna Gora svima biti jedina (državna) kuća. Stoga vrijedi ponoviti da se savremena Crna Gora treba, može, i mora braniti na moderniji način, a da se alatke nacionalnog crnogorskog identitetskog projekta, koji mnogi smatraju nedovršenim, trebaju odložiti onamo đe, po svojoj starosti i limitiranoj funkcionalnosti pripadaju – u neki novi etnografski muzej. (Srđa Pavlović, Pobjeda.me)