Sarajevska novinarka Snježana Mulić ima u knjizi Sanduk po mjeri priču pod naslovom Fildžan – kamen. Starica kojoj je kćerka umrla na operacijskom stolu, kad god pođe nekome na kahvu, sa sobom nosi u maramicu zamotan kamen, neobičnog izgleda i još neobičnije strukture. Kad su je jednom upitali šta joj taj kamen znači, ona odgovara: “Na ljutu ranu ide najblaža trava. Ljuta čovjeka odvraća se najblažim riječima. Histerično dijete smiruje se najblažim milovanjem.”

Kasnije, tokom priče, čitateljima se otkriva čudesna storija o kamenu i njegovoj vlasnici. Kćerka te starice imala je ogroman kamen u žuči. Staricu tišti način na koji su se pokušavali riješiti boljke. “A mi joj, kad bi dobila napad, davali šta god bi svijet reci. Te nekakav mentol, te limun, te sirće, ne bismo li otopili kamen, razbili ga. Svi bi nam govorili: ljutu travu na ljutu ranu. Boga mi, samo što još esencije nije popila da to u sebi razbije, al ništa. Kad, jednog jutra, imam šta vidjeti – moje dijete žuto, žuto ko maslačak. Sve joj žuto: i oči, i usta, i ruke, noge, sve. Jauče ona, previja se.”

Kad joj je kćerka umrla, doktore je zamolila da ponese taj nesretni kamen sa sobom. Oblikom je bio sličan fildžanu. Jeste joj ubio mezimicu, ali je i on na neki način dio kćerkinog tijela. I tako je kamen postao njen čudni, vjerni pratilac. Gdje god bi išla, nosila ga je povijenog u maramu i koristila kao fildžan. Iz njega je pila kahvu. Jednom prilikom, otišla je kod neke sirotice da joj odnese darove za Bajram. Žena je toliko bila siromašna da nije imala kafe, nego je dobrotvorki napravila čaj. Kamilicu. Iz tog nevažnog detalja razvit će se neočekivani kraj priče.

“I gledajte sad šta će bit. Nasu ona čaj, i nije, čini mi se, ni koliko tren prošo, kad onaj fildžan samo ciknu. I – cvrk, cvrrrrrk… rasu se u hiljadu komada. Evo u ove komadiće što ih sad čuvam i vama pokazujem. Šta sam tad suza prolila, ne mogu vam kazat. Plakala sam dan i noć, oči sam svoje isplakala, srce mi poderalo…”

Evo odgovora na pitanje zašto joj se srce poderalo: “Zato što sam svoje dijete onom ljutinom ubila. Što nisam ovom glavom mogla razmisliti pa joj boljeg lijeka naći. Puna mi avlija i bašča bile kamilice, a ja joj limun i sirće u dušu sipala!” Kaže, da je samo jedan čaj od kamilice napravila, njeno bi dijete ostalo živo. “Zato ja ovu srču od fildžana sa sobom nosim, ne bih li drugima oči otvorila i koga, morebit, spasila.”

Snježana je napisala malu, intimnu storiju s jakom porukom. Bez želje da pravimo nesnosne generalizacije – kakvih je u našem javnom životu previše – teško se oteti utisku da živimo u društvu punom ljutih rana i da na te rane, svi odreda (zato je ovaj tekst i pisan u prvom licu množine) stavljamo još ljuće trave. Šta je naš medijski prostor nego jedno žestoko ratište gdje se na serije najgorih uvreda uzvraća još gorim invektivama. Pa i oni koji su danas žrtve medijskog uništavanja sutra nad drugima primjenjuju iste metode. Nismo baš nešto kreativan narod: proizvodnja, usavršavanje, nove tehnologije, moderni materijali, inovacije, ideje, ne idu nam baš od ruke, ali kad treba satrati čovjeka, bilo verbalno, bilo bukvalno, nema nam premca. Nikom tu ne damo ispred sebe.

Ima u nama duboko usađena nekakva osvetnička teologija, neki organski nesklad koji nam ne dozvoljava da se nagodimo ni sa sobom ni sa drugima. Ni s Bogom ni sa svijetom. Naš duboko usađeni smisao za žestinu, naš neporecivi, genetski talenat za ljute rane i još ljuće trave, za vrijeđanja i poništavanja, ne da nam da progledamo. Mi smo žrtve sistematskog terora ljutine. Pogledajmo predstavnike političkog života. Uvijek nešto grme, prijete, upozoravaju na ljute opasnosti. Pojam neistomišljenika negdje smo usput izgubili, protjerali ga sa spiska živih bića. Ovdje smo svi neprijatelji. Zauvijek.

Ideja najblaže trave na najljućoj rani toliko je drukčija od onoga što kao društvo prakticiramo i što kao kulturno nasljeđe u amanet ostavljamo novim naraštajima, da je gotovo neprimjenjiva kao efikasan model djelovanja i razmišljanja. Nenadmašni tuzlanski umjetnik Nesim Tahirović kratko i jasno to je nazivao – oprostom. Dobro došli u 2023. godinu! Bit će, prijete nam, tako ljuta, da na vrijeme valja nabaviti zalihe esencije. Ko zna šta nas sve čeka, a na ljutu ranu…