Nekad tamo u prvoj polovini devedesetih u Americi je objavljena knjiga Konkurentnost. Djelo je na prepad  postalo i godinama bilo sveto slovo uspješnih menadžera širom svijeta. Naš Božidar Matić uspio je da ga se dokopa tek 1996., kad su usahli razlozi zbog kojih su nam knjige godinama bile tek na trećem mjestu. I kaže drug Božo, štivo je izvrsno, ali ništa od onoga što je pročitao nije uspjelo da ga iznenadi. Razlog – sve što je tu otkriveno kao inovacija ili kao nulto pravilo uspješnog poslovanja i produktivne organizacije, Emerik Blum je decenijama ranije realizirao u Energoinvestu.

E u bobu isto su se osjećali brojni Mostarci kada su lani, baš nekako u ova doba, pročitali jednu znakovitu, inače predobru izjavu Pepa Guardiole. On je u intervjuu za TV3 govorio o moćnoj Barceloni i finalnoj utakmici Kupa kralja protiv Athletica:

“Kad sam izašao na teren, vidio sam da su igrači Athletica napeti. S druge strane, igrači Barcelone izgledali su kao da igraju prijateljsku utakmicu. Navikli su se na to, znali su da će pobijediti. Bili su divni ljudi, ali su na terenu bili je.ene ubice. Dali bi pet, osam golova da mogu.”

Zašto nas ništa nije iznenadilo u ovoj izjavi i zašto nam je sve zvučalo tako poznato, već viđeno i doživljeno? Pa zato što je tu moć tima vrijednog stotine miliona eura decenijama ranije imao i demonstrirao naš kokuzni Velež. Kakva je to sila bila. Izuzimajući dva Kupa Maršala Tita, mali, siromašni klub iz radničkog Mostara nikada nije osvojio ništa važno, ali je imao moć kakvu ni Barcelona u zlatno doba Pepa Guardoile nije mogla tek tako izgraditi.

Evo podsjećanja na nekoliko detalja, onako iz glave, bez ikakvog sistema, tek da se vidi da smo mogli napucati koga hoćemo i koliko god hoćemo.

Dakle:

– Dinamo smo jednom na četrnaestofebruarskom turniru razbili 9:2. Ponovit ćemo radi zapisnika – devet : dva. Čuvena je replika nakon te utakmice, kad su se Zagrepčani pravdali da su loše igrali jer su prethodne noći do kasno dernečili, na šta im je Blaž Slišković odgovorio – Mi smo eto bili u pozorištu.

Naime, zajedno su zaglavili.

– Drugi put Dinamo smo pobijedili 3:0 samo zato što nam je sudija V. T. (podaci poznati SIPA-i) poništio tri gola. Između ostalog i onaj koji je Franjo Vladić postigao iz slobodnog udarca. Objašnjenje – Duško Bajević, koji je pritrčao poslije šuta našao se u ofsajdu. Samo tad i nikad više u povijesti nogometa desio se ofsajd kao sastavni dio slobodnjaka.

– Zvijezdi smo na Marakani uvalili šest golova, rasturili ih ko Milošević Jugoslaviju. Koliko se klubova na svijetu može pohvaliti tim rezultatom usred Beograda?

– Više puta Partizanu i Hajduku uvalili peticu, i to s rutinskom, haman pa poetskom lakoćom. Nekada se i nesportski ponašali; recimo, poslije 5 : 0 protiv Hajduka Jadranko Topić štopao loptu guzicom, s pravom dobio žuti karton, a očajni navijač iz publike zaurlao: „Pa, bolan, sudija, znaš li ti da on ima šećer?“

– U uzvratnoj utakmici protiv tada prejakog Derby Countyja pobijedili 4 :1.

– Penjerolu, oficijelnom prvaku Južne Amerike, za 25 minuta spucali četiri gola, poslije čega su oni fizički napali dvostrukog strijelca Bajevića, poslije čega im je Mostar slikovito pokazao zašto baš i ne važi za najgostoljubivije fudbalske gradove.

– I tako dalje i tako dalje. Ima ljudi s boljim pamćenjem i fenomenalnom dokumntacijom. Oni sve čuvaju. Dolmili smo koga god smo htjeli. Ni hiljaditi dio Barceloninih miliona nismo posjedovali, a kada izađemo na teren, bilo je kao da tržišna inspekcija zareda po granapima i buticima – panika u protivničkim redovima. Serijske ubojice; čista moć u kombinaciji s elementima umjetnosti i mahalskog humora. Malo je tu bilo fajde od prelaznih rokova, nove snage regrutirale su se po turnirima mahala, redovnom transgeneracijskom takmičenju na kojem su Veležovi skauti kibicali talente.

Bilo i prošlo. Klubu je otet stadion, spomenik fudbalerima palim u Drugom svjetskom ratu nekom je povijesnom alhemijom kukanja i ugroženosti preko noći postao spomenik palim braniteljima, sve s crveno-bijelim kockicama, i nikoga nije stid zbog toga. Svi oni paramediji koji se decenijama iživljavaju nad i najmanjim sarajevskim incidentom, još ni slovceta o ovoj mračnoj otimačini i povijesnoj sramoti napisali nisu.

Sjećanje na te generacije polako blijedi. Ovog ljeta klub slavi sto godina postojanja a ključevi novca i proslave su u rukama snaga koje su i otele stadion. Tako su priča o Veležu i priča o Mostaru krvavo isprepletene na način koji jedna Barcelona, slavni Pep, a ni kompletan nogometni svijet, nikada neće shvatiti.

Sve znamo o tome kako je jedan klub upropašten, ali tajna njegove moći otišla je u mezar sa Sulejmanom Repcom. Živi su još Bajević, Vladić i Marić, ko zna dokle. Nema mnogo radova o Veležu. Portal tacno.net objavio je vrijednu knjigu sjećanja Rođeni za vječnost, ovih dana izlaze još dvije vrijedne publikacije, a najviše tekstova u kojima se mučno i precizno prepliću nogomet i politika, znoj i krv, napisao je do sadamostarac s korčulansko-splitskom adresom Dragan Markovina. I to su sjajna svjedočanstva jedne sportske priče koja je prerasla u političku tragediju. Stogodišnjica je tu, pred vratima, samo podsjećamo. Da je pameti, taj bi događaj mogao biti uvertira u neko pomirenje, u uzajamno praštanje i ispravljanje ratnih grešaka, ta prošle su već tri decenije, dakle isto koliko i 1970. kada je Willly Brandt uradio ono, pa su se stekli uvjeti za jednu novu mostarsku priču.

Ali sumnjamo…