Dragan Markovina: Poruka Sarajevu
Kada je riječ o Izbornom zakonu moram reći nešto što se vjerovatno neće svidjeti ljudima u Sarajevu.
Jesu problem BiH i Dodik i Čović, ali ono što je važnija poenta je to da sad maknete njih, evo bonskim ovlastima recimo, onaj ko dođe nakon njih će zagovarati istu stvar iz prostog razloga što ogromna većina Srba i Hrvata podržava te politike. To je stvar oko koje se ne bismo trebali zanositi. I to je suština problema BiH, što ona nema unutrašnji konsenzus o tome kako ona treba izgledati. Ja ne mislim da će HNS napraviti formalno nikakvu teritorijalnu organizaciju niti je to moguće bez novog rata, niti kao što sam već rekao da će bojkotirati izbore, već će bojkotirati uspostavu vlasti nakon izbora. Najiskrenije kažem, stalno sam u Mostaru i pričam s ljudima i preko 95 posto Hrvata jednostavno ne želi da ne ne mogu birati svog člana Predsjedništva, mnogi od njih su glasali za Željka Komšića kad je prvi puta bio kandidat SDP-a, a sad im je ta opcija neprihvatljiva u potpunosti. Dakle, može se ignorirati to raspoloženje, ali ako ga se ignorirqa neće se puno dobiti. Ja se ne slažem ni u čemu sa HDZ-om, ali smatram da BiH nužno treba nekakav unutrašnji dogovor pa i o Izbornom zakonu. Ali ne ide, pa sam u više navrata govorio da se da Hrvatima da biraju člana Predsjedništva, a da se smanje ovlasti Doma naroda i da se ukine mogućnost blokada i da je to već sasvim razumno rješenje. Ali kad jedni popusti na jednom, drugi neće da popuste na drugome i obrnuto i zato mislim da je puno veći problem BiH od potencijalnog raspada koji se neće dogoditi da vječno traje ovo stanje statusa quo u kojem se ništa ne pomiče.
Društvo u BiH jednostavno želi da to bude tako i to jeste tako, jer biraju jedne te iste i ja sam užasno razočaran zbog toga kao što smo svi mi koji se ne slažemo sa nacionalističkim konceptom BiH i nama jen očito to prihvatiti pa šta bude.
„Ako ništa da nađemo minimalni konsenzus da funkcioniramo, ali to nije moguće bez aktivnijeg pritiska Međunarodne zajednice“- kazao je Markovina.
Milanović je štetočina samo malo manje od Franje Tuđmana zato što na svu sreću nema ovlasti kojen je imao Franjo Tuđman.
„Hrvatski predsjednik nema realne ovlasti, ali kad je riječ o BiH poenta je da i Plenković i Milanović suštinski žele isto, ono sve što želi i Dragan Čović. To nije ništa novo, ali stvar je u tome da naprosto to želi i ogromna većina Hrvata u BiH. Sad je pitanje samo da li je pošteno i uredu, a mislim da nije, da iko iz zagreba se bavi time kako će izgledati Izborni zakon u BiH. Kao što nije uredu da se iko iz Srbije bavi kako će izgledati bilo šta u BiH. To nije pristojno, jer je BiH međunarodno priznata država i Hrvati imaju mehanizme u njoj i koriste ih da bi se zaštitili. Te iste mehanizme imaju i Srbi i Bošnjaci. Nema potrebe producirati nervozu i sa strane nametati bilo šta, nažalost to radi Hrvatska“- kazao je između ostalog Markovina. (federalna.ba/Jasenka Tica Isović)
EU doživjela poraz u BiH, a ideja o trećem entitetu u startu je pokopana
Europska unija, kao što je to bilo i do sada, ustraje u stavu da bi bilo bolje kada bi pregovori o izbornim i ustavnim reformama u BiH uspjeli, ali da se, bez obzira na to, izbori trebaju održati u predviđenom roku.
I prije se u raznim dokumentima službi Europske unije naglašavala potreba za izbornim reformama, jer bi time BiH ukinula i brojne prepreke na putu prema Europskoj uniji i poboljšala funkcionalnost svojih institucija. Ali u isto vrijeme su naglašavali stav, koji očigledno dijeli velika većina u EU, pa i zajedničke institucije, da se izbori trebaju održati i u slučaju neuspjeha napora za reformom izbornog sustava.
Iako se to spominjalo uglavnom u “Non paperima” ili u dokumentima za raspravu u Vijeću Europske unije, taj stav je odražavao volju većine država članica EU. Hrvatska je bila i ostala u manjini po ovom pitanju te se uspjela jedino izboriti za spominjanje konstitutivnosti naroda u BiH u strateškom kompasu EU, koji je strateški okvir za sigurnost EU u sljedećih desetak godina. No to je imalo, kao što vidimo, mali učinak na terenu, odnosno u pregovorima o izbornim reformama.
Ana Pisonero, glasnogovornica Europske komisije za proširenje i susjedstvo, iznijela je stav Europske komisije nakon što je izborna komisija u BiH zakazala izbore za listopad.
– Od ključne je važnosti da se održe pošteni, slobodni i inkluzivni izbori u listopadu, kao što je i zakazano, kako bi se građanima omogućilo korištenje temeljnog prava glasa. Ne može biti preduvjeta i opstrukcije – rekla je ona, izražavajući stav Europske komisije. EK je pozvala i na osiguravanje financijskih sredstva potrebnih za organiziranje izbora, onako kako je predviđeno zakonom. Iako EU smatra da se izbori moraju održati u roku, podsjećaju da to ne znači da se odustaje od napora za reformu kojom bi se ukinula diskriminacija. Ali kada spominju “diskriminaciju”, u EU najviše misle na slučaj Sejdić Finci. (Augustin Palokaj/ Jutarnji list)
Zašto je Musk kupio Twiter?
Nijedan plutokrata nije tako drastično de-sublimirao sopstvenu harizmu kao Mask, i to pukim tvitovanjem svojih misli u prazninu koja se širi. Njegova onlajn persona – naizmenično dosadna, besprizorna, samosažaljiva, hirovita i sujetna – ima ambivalentni uticaj na povodljivu poslovnu i tehnološku kulturu. S jedne strane, armije onlajn ulizica braniće sve što kaže, a sa druge on se jednostavno ne uklapa u predstave o geniju za kakvog se predstavlja. Naravno, slave ga uobičajeni servilni kanali, od TED-a do Čarlija Rouza. Njegova dostignuća se rutinski preuveličavaju. Čak i kritički nastrojeni The Economist objašnjava da njegovi „izumi menjaju svet, od električnih automobila“, koji su već krajem 19. veka stigli do komercijalne upotrebe, „do svemirske rakete“, prvi put poslate u svemir 1957. Ali taj mit potkopava njegova zavisnost od društvenih medija, gde je postao oličenje paćenika s Tvitera koji se neprekidno trudi, uveren da je smešniji nego što jeste.
Pa ipak, ne računajući njegov narcizam, ima i drugih razloga zašto bi Mask želeo da poseduje svoju omiljenu platformu. Tviter je oduvek bio kulturalno i politički važniji od svog komercijalnog uspeha. Dobar deo njegovog prestiža izvire iz ranog povezivanja sa popularnim pokretima, od veza sa aktivističkom aplikacijom TXTmob do uloge u takozvanim „Tviter revolucijama“. Kao marketinšku platformu koriste ga slavne ličnosti, izvršni direktori i PR agencije. Kao platformu za vesti koriste ga aktivisti i kreatori stavova poput novinara i političara. Kao izvor viralnih meteža koriste ga trolovi, propagandisti Isisa i sajber-ratnici, od #birthergate do QAnona. Od Obamine administracije do Trampa ova platforma ima uticaj koji prevazilazi njenu ekonomsku vrednost. Ukratko, pošto je svoju zavisnost od Tvitera stavio u službu svog brenda, Mask vlasništvom nad Tviterom preuzima i njegov ogroman uticaj.
U koje svrhe će ga koristiti? Posledice oligarhijskog preuzimanja Tvitera, koje su omogućile neke od najvećih svetskih banaka, potencijalno su ozbiljne. Spekulisalo se da bi Mask, koji tvrdi da je „apsolutista slobode govora“, ponovo aktivirao Trampov nalog ukinut nakon nereda na Kapitolu. Bez sumnje, Maskova istorija upotrebe Tvitera za širenje sebičnih laži o poslu – zbog čega je i sudski gonjen – sugeriše da bi mu više odgovarao labaviji urednički režim. Međutim, vlasništvo nad platformom ga neće zaštititi od zakona i on ne može da promeni ono što Tviter jeste. „Slobodan govor“ je besmisleni ideal na platformi u privatnom vlasništvu, koja diktira načine interakcije korisnika i monopolizuje podatke koji iz toga nastaju. Mi korisnici nismo tu građani neke predstavničke demokratije, već laboratorijski pacovi kojima upravljaju podsticaji i kontrola: Mask je naprosto prvi glodar koji je preuzeo laboratoriju. (Richard Seymour/ n+1/ Prevela Milica Jovanović/Peščanik)
