U posljednjem nastavku feljtona o novinarskim slobodama obrađujemo savremenu Rusiju. Ova zemlja ima jedan od najrigoroznijih odnosa prema medijima, što pokazuju radikalni zakoni i brojni slučajevi, neprimjereni modernom poimanju demokratije i žurnalizma

“Važno je za vlasti svih država da osiguraju slobodu informacija i slobodu njihovog širenja. Vjerujem da se mnogi od vas koji su danas ovdje prisutni slažu sa mnom: potrebno je izbjeći situacije kada vlasti favoriziraju određene informacije; brane ih uz slobodu informacija i štampe – ali kada im se nešto ne sviđa, odmah to nazivaju propagandom, što je djelovanje u skladu s interesima drugih političkih skupina ili država. Informacije trebaju biti objektivne, a sloboda štampe ne smije biti ugnjetavana niti ograničavana.”

Ovako je govorio niko drugi do predsjednik Rusije, Vladimir Putin, obraćajući se okupljenima tokom drugog dana međunarodnog medijskog foruma u Moskvi u junu 2016. pod imenom “Nova era novinarstva: zbogom mainstreamu”. Ovakav pozitivan stav jednog državnika prema novinarima i medijima uopšte ne bi bio veliko iznenađenje da Rusija danas nije jedna od država s najrigoroznijim odnosom vlasti prema medijima, u kojoj su medijske slobode itekako upitne.

Drakonski zakoni

Po Indeksu slobode štampe Reportera bez granica (RSF) za 2016., stanje u Rusiji je ocijenjeno kao “teško”, te je Rusija rangirana kao 148. zemlja od 180 ocijenjenih zemalja. RSF ovakvu ocjenu obrazlaže drakonskim zakonima i blokiranjem rada web stranica koje traje od Putinovog povratka u Kremlj 2012. godine. Vodeći nezavisni mediji su ili stavljeni pod kontrolu vlasti ili postepeno uništeni. TV stanice kontinuirano bombarduju građane isključivo propagandom, dok je klima postala vrlo opasna za one koji dovode u pitanje bilo patriotski, bilo neokonzervativni diskurs, te je izuzetno teško baviti se bilo kakvim vidom kvalitetnog novinarstva. Izvještaj Freedom House nije mnogo povoljniji: u procjeni stanja u 2016. godini, Freedom House je Rusiju ocijenio kao “neslobodnu” zemlju po pitanju rada medija, te je naveo da je nacionalistički ton dominantnih ruskih medija nastavio da guši nezavisno i kritičko novinarstvo, što je proces koji traje bar od 2014. i ruskog vojnog ulaska u Ukrajinu, ali i zračnih udara u Siriji iz 2015. Iako niti jedan novinar nije ubijen u protekle dvije godine, konstantna prijetnja smrtnim posljedicama za bilo kakav izražaj neposlušnosti posebno je očita u slučaju iz februara 2015., kada je lider opozicije, Boris Nemcov, ubijen u središtu Moskve.

I zaista, kada je u pitanju pravna strana situacije u Rusiji, većina zakonskih okvira upravo potiče od Putinovog povratka na čelo države. Prvi problematičan zakon potiče iz 2012. i tiče se činjenice da se sve nevladine organizacije, uključujući one koje se bave slobodom medija i novinara, moraju registrovati kao “strani agenti” ukoliko primaju sredstva za rad iz inostranstva te se bave generalnom kategorijom definisanom kao “politička aktivnost”. Dodatni problem stvara i drugi vezani zakon iz 2015. godine, po kojem državno tužilaštvo ima pravo da označi strane organizacije “nepoželjnim”, nakon čega bilo ko ko sarađuje s jednom takvom organizacijom može dobiti do sedam godina zatvora. Samo u 2015., četiri strane organizacije su označene kao “nepoželjne”. Godine 2013. donesen je još jedan radikalan zakon koji omogućava državnoj regulatornoj agenciji Roskomnadzor da blokira web stranice koje “šire pozive na proteste, ‘ekstremističke’ aktivnosti, ili učestvovanje u nelegalnim okupljanjima”. Još jedna poprilično široka definicija omogućila je tako Roskomnadzoru da blokira pristup preko 20.000 stranica. Vezani zakon iz 2014. godine zahtijeva od svake web stranice, bloga ili javnog profila na društvenim mrežama koji ima više od 3.000 pregleda da se registruje sa Roskomnadzorom kao “medijska kuća”, te da poštuje niz odredbi koje dolaze uz taj status, kao što su zabrana anonimnih komentara i pravna odgovornost za komentare korisnika. Roskomnadzor je u međuvremenu u maju 2016. dobio pravo da blokira bilo koju stranicu čak i bez sudskog nadzora, pa je tako blokirao i LinkedIn, društvenu mrežu za poslovne kontakte, pod izlikom da “neovlašteno skuplja podatke o ruskim građanima”, iako su uslovi korištenja LinkedIna, baš kao i svake društvene mreže, vrlo jasni po pitanju pohranjivanja svih ličnih podataka koje unose sami korisnici, te se teško može optužiti za bilo kakvu prevaru. Razloge zabrane LinkedIna treba tražiti u tome da je ovu stranicu vrlo lako koristiti za direktnu i relativno anonimnu komunikaciju, pogotovo među novinarima koji se njom služe da ostvare kontakte s kolegama, a moguće je da će blokirati i aplikaciju za enkriptovano direktno komuniciranje, Telegram, pod izgovorom “ekstremizma”.

Antiteroristički zakoni

Najradikalniji set zakona kada je u pitanju komuniciranje izglasan je u Dumi 24. juna 2016. godine, i nalazi se u paketu “antiterorističkih zakona” s ciljem ojačavanja državne kontrole nad svim vidovima komunikacija. Zakon predviđa smanjenje donje dobne granice za krivičnu odgovornost na 14 godina starosti, te kriminalizira “neprijavljivanje” aktivnosti kažnjivih po zakonu, uključujući “navođenje na masovne nemire”, što je izraz koji se često koristi za nedozvoljena okupljanja bilo koje vrste. Još problematičnije, svi telekom operateri, blogerske platforme i društveni mediji sada moraju čuvati sve razgovore i svu komunikaciju šest mjeseci, te ih učiniti dostupnim ruskoj Federalnoj sigurnosnoj službi (FSB) na njihov zahtjev. Tako su društvene mreže svrstane u isti koš kao i gorenavedene “medijske kuće”, te potpadaju pod iste zakonske odredbe u kontekstu krivičnih djela poticanja na terorizam i opravdavanja terorizma, s istom sedmogodišnjom kaznom. S obzirom da sigurnosne službe vrlo široko interpretiraju pojmove poput terorizma i ekstremizma, može se očekivati da će doći do većeg pritiska na korisnike društvenih mreža. Kako govorimo o državi u kojoj svake sedmice bar jedan građanin završi u zatvoru zbog najbanalnijih objava na društvenim mrežama – poput 40-godišnjeg Andreja Bubejeva, električara iz Tvera, koji je u junu 2016. uhapšen i osuđen na više od dvije godine zatvora zbog slike paste za zube na kojoj piše “Istisni Rusiju iz sebe” (!) – može se očekivati još više ovakvih slučajeva.

Ovakvi zakoni teško pogađaju nezavisne novinare, pogotovo one koji djeluju u manjim centrima, ruralnim krajevima ili pripadaju jednom od manjinskih naroda. U protekloj godini, posebnu je pažnju privukao slučaj iz decembra 2016. godine. Dvadesettrogodišnji Žalaudi Gerijev, čečenski nezavisni novinar, najpoznatiji je po pisanju za Kavkazsky Uzel (Kavkaski čvor), portal poznat po kritičkom pristupu korupciji i kriminalu čečenskih vlasti. Gerijev je dobio tri godine zatvora na osnovu vrlo upitne optužbe da je kod njega pronađeno više od 150 grama marihuane. Po Gerijevovom svjedočenju, koje je sud sistematski ignorisao, njega su iz minibusa kojim je  putovao u Grozni otela tri policajca u civilu, te je odveden u šumu, gdje je pretučen, ispitivan i na kraju odveden dalje na groblje u selu Kurčaloj. Tu je od njega iznuđeno “priznanje”. Iako je njegov advokat najavio tužbu Evropskom sudu za ljudska prava, teško je očekivati da će biti pušten prije odsluženja zatvorske kazne u regiji čiji je predsjednik, Ramzan Kadirov, poznat po izjavama o novinarima kao “izdajnicima” i “neprijateljima naroda”.

Očito je da je u Rusiji na snazi vladavina straha još od ubistava svjetski poznatih novinara i novinarki, poput Natalije Estemirove, koja je brutalno ubijena 2009. godine, ili još proslavljenije Ane Politkovskaje iz Novaya Gazete, ubijene iz vatrenog oružja 2006. Međutim, stvarni problem u 2017. za slobodu medija i novinare u Rusiji predstavljat će, prije svega, udar na lične slobode, uključujući slobodu govora i slobodu mišljenja, pod izlikom terorizma, ekstremizma i ostalih prijetnji po narod. Bez obzira na Putinovu slatkorječivost pred kamerama s početka teksta, jasno je da vlast u Rusiji rado lišava građane tih sloboda da bi se što jednostavnije održala na vlasti. Najstrašnije od svega jeste da je ovo itekako svjetski trend. I ko zna, možda i nas očekuje sličan scenario – ako ništa ne naučimo iz primjera Rusije.