Dok su jedni krali, drugi slavili na ulicama

Centralna izborna komisija BiH danas je naredila ponovno brojanje glasova za predsjednika Republike Srpske. Ovoj odluci su prethodile brojne optužbe opozicije u ovom entitetu na račun Milorada Dodika da je pokrao glasove, uzurpirao biračku volju građana. U Banjaluci su u nekoliko dana održana dva masovna građanska protesta na kojima se zahtijevalo da se provjeri da li došlo do masovne krađe glasova tokom izborne noći. Dodika je ove vijest zatekla u Beogradu gdje je tamošnjim novinarima objašnjavao da je njegova pobjeda čista kao suza, kao i da su nepomućeni njegovi odnosi sa Aleksandrom Vučićem. Trebat će sačekati neko vrijeme dok se prebroje glasovi i ustanovi da li je Dodikova prednost nad Jelenom Trivić od 30-ak hiljada glasova stvarna, ili je rezultat manipulacija i krađa.

Dok se taj proces ne okonča, trebalo bi zaključiti da se ujedinjena opozicija Republike Srpske proglašavanjem pobjede svoje kandidatkinje Trivić samo nekoliko sati nakon zatvaranje birališta, ponijela brzopleto, neodgovorno i amaterski. Ne samo zbog toga što su to učinili na nepotpunom uzorku, nego i iz razloga što su trijumfalno izašli na ulice, umjesto da energiju usmjere na kontrolu biračkih mjesta i sprječavanje krađe, izbornog nasilja i prevara. Više od 16 godina je Dodikova ekipa na vlasti, ovo je četvrti izborni ciklus i nakon svakog su se javljale iste sumnje – da je opozicija pokradena. Dobro su poznate kritične tačke, odnosno izborna mjesta gdje su postojale sumnje za krađu glasova. Na lokalnim izborima prije dvije godine Doboj je bio jedno takvo biračko mjesto, kao i Zvornik i još neke druge sredine. Nakon što odgovorni za navodne nezakonitosti do sada nisu bili ni spriječeni, a pogotovo kažnjeni, shvatili su to kao signal da mogu u nastaviti i dalje nekažnjeno raditi na isti način. Dokaže li se da su postojale ozbiljne prevare, krađa glasova, onda to neće samo govoriti o kriminalnoj prirodi Dodikovog režima, nego i o nesposobnosti opozicije da bude ozbiljna, respektabilna alternativa takvom režimu. Prosječan birač se s razlogom pita: ako opozicija nije bila u stanju spriječiti krađu nekoliko desetaka hiljada glasačkih lisitića, kako im vjerovati kada obećavaju da će otkriti i sankcionirati krađu desetina i stotina miliona maraka javnog novca koji je nestao u brojnim muljažama Dodikovog režima?! (Senad Avdić, Slobodna Bosna)

Silovana država

Loše je u Hrvatskoj, kako god okreneš, ipak najgore su muke premijera koji ne može zauzdati protuhe koje bi da ruše njegovu Vladu, a koji da su svi „pod stranim utjecajem“. Čijim? Ruskim? Svakako, pukla je čovjeka paranoja zbog stanja mu u partiji, zbog kriminalnih afera njegovih drugara koje sustižu jedna drugu, pa je smislio priču o „vanjskom neprijatelju“ i ubacio nas u vremeplov, u davnu 1999. kada se predsjednik Franjo Tuđman vratio iz Amerike skupa s karcinomom što ga je uporno odbijao priznati, pa je onako bijesan, zlokobno ukazao puku na strašnu opasnost od opozicijskih, „žutih i zelenih vragova“ koji žele srušiti Hrvatsku, „stranih plaćenika“ koji bi „Hrvatsku prodali za Judine škude“. Tuđman je ubrzo umro, ali su „jalnuški diletanti“ – mediji i nerazumna opozicija – ostali, da bi ih sad, mudar i iskusan Tuđmanov nasljednik, prepoznao i prokazao.

Jest da zvuči puknuto u takozvanoj demokraciji, ali svakako ima sistema u premijerovoj paranoji, jer valja pod svaku cijenu intaktnom sačuvati partiju koja vlada, krcatu kriminalaca, lopuža i silovatelja, valja sačuvati utjecaj na sve krakove vlasti, pogotovo onu sudbenu, tobože neovisnu, a koja se svako malo iskaže u svoj svojoj demokratskoj punini, svojom blagosti prema prekršiocima zakona, čak i kada su u pitanju najogavniji zločini silovanja.

Žene su naime ovdje drugotna bića koja se smije mlatiti, ubijati ili silovati, a da presude za takva zlodjela budu takve da ih zapravo ne bi trebalo ni biti. Jer kada sud umanji ionako simboličnu kaznu, s mogućnošću izlaska iz zatvora nakon samo jedne godine za teški zločin silovanja, onda se doista čini da je premijer u pravu kada tvrdi da se tu radi o demonskim vanjskim utjecajima, samo kada bi mislio, a ne misli, na utjecaj Irana gdje su žene podvrsta izložena svakovrsnom nasilju, a nasilnici narodni heroji. Doduše oni su heroji i ovdje, kao na primjer načelnik jedne općine, naravno član HDZ-a, moćan i utjecajan, koji je gadno silovao svoju sumještanku, a potom bio kažnjen s dvije godine zatvora, ovih dana umanjene za pola godine.

Uz obrazloženje Visokog suda: „S pravom optuženik u žalbi tvrdi kako mu je prvostupanjski sud izrekao prestrogu kaznu jer jednu okolnost nije uzeo kao olakotnu, iako je trebao“. E sad, nema toga kviza s odgovorom koja je to olakotna okolnost presudila smanjenju već sitne kazne za čin silovanja o kojemu je hrabro i javno svjedočila žrtva, Snježana K., jer želi „potaknuti i druge žrtve da se jave i da njena tri sina nauče da je silovanje teško kazneno djelo“. Nema toga kaznenog priručnika u kojemu stoji da je olakotna okolnost za užasno poniženje žene i zločin za koji je čak i u Hrvatskoj propisana kazna i do 15 godina zatvora, da je ta olakšica – sudjelovanje u ratu! A upravo „sudioništvo u Domovinskom ratu za što je višestruko odlikovan“, navela je suce da HDZ-ovom bijedniku umanje ionako malu prethodnu kaznu. I odaslala jasnu poruku kako je status branitelja iznad svakog zakona, iako su u dokaznom postupku „navodi oštećene bili jasni i uvjerljivi, te potvrđeni dokumentacijom o DNK tragovima okrivljenika“. Sve džabe!

Još jedan u nizu moćnih gadova, lezilebović, umirovljen kao branitelj s 50 godina života uz zavidnu mirovinu i brojne beneficije, potom načelnik neke općine, ne treba ni pitati uz koliku plaću, dok trepneš bit će slobodan čovjek, a Snježana K. tek jedna u nizu traumatiziranih žena za koje ovdašnje pravosuđe, kao sluškinja konzervativne vladajuće partije, nema milosti. I nije to sve, nego je naš branitelj, dika hrvatska, u svojoj obrani pokazao sav jad patrijarhalne provincije, drsko nazivajući svoju žrtvu prostitutkom koja je „bila protiv mene kao načelnika, stalno se bunila“. Pa ju je silovao! Da je opameti. „Dokazat ću ja svoju istinu“, glasa se taj mužjak, „ipak sam ja ratnik, nisam ratovao da bih se bojao jedne prostitutke. Ja sam više puta odlikovan“.

Naravno da jesi, majmune jedan, i naravno da ne treba nagađati kako si se odnosio, ako si bio u prilici, prema ženama „neprijateljske“ nacionalnosti u vrijeme rata, i naravno da ovo nije anomalija sustava, nego praksa zbog koje tek svaka deseta žena u Hrvatskoj prijavi silovanje.

Snježana K. pak sudskom je presudom ponovo silovana, kao i pravda sama, a ženama odaslana poruka da budu tiho ako ih siluje neki mamlaz u čiji je DNK upisana olakotna okolnost – pripadnost onoj mužjačkoj nadvrsti, ogromnoj braniteljskoj populaciji. Te da ta okolnost sobom donosi sve moguće privilegije, od novca i stanova do blagih, simboličnih kazni za teška kaznena djela. A sav cinizam te „olakotne“ okolnosti iskazan je u slučaju bivšeg premijera Ive Sanadera kojemu se sudilo i zbog ratnog profiterstva, ali je presuda poništena jer da je i on bio branitelj. Iako čovjek ni dana u ratu proveo nije.

I konačno, je li protestirala neka od onih stotinu veteranskih udruga zbog sramne kazne suborcu-silovatelju? Ne, ni glasa čuti nije od onih čija je riječ inače zakon i koji prijeteći urlaju čim se netko takne u njihove privilegije. Jer im se može, jer ih štiti partija koja s krunicom u ruci Hrvatsku „siluje“ već 30 godina. (Heni Erceg, Mladina)

Finci o Musabegoviću

U Sarajevu je promovirana knjiga „Sado”, posvećena životu i djelu mog prijatelja, profesora ALU Sadudina Sade Musabegovića. U knjizi o Sadi pišu Mile Stojić, Dževad Karahasan, Ibrahim Krzović, Marina Katnić-Bakaršić, Vesko Kadić, Dubravka Pozderac- Lejlić, Ugo Vlaisavljević, Senadin Musabegović, Muhamed Dželilović, Asim Mujkić, Jovan Divjak i ja. Evo mog teksta:

Sado, kako ga pamtim

1.

Mnogo sam ljudi upoznao u mom sada već dugom životu. Upoznavao ih u raznim prilikama, na različitim mjestima. Mnoge upoznao, mnoge zaboravio, neke upamtio. Danas mi se čini da su mi naviše značajni bili oni koje sam upoznavao zahvaljujući određenim lokalitetima: moji prijatelji iz djetinjstva su živjeli u istom kvartu u kojem sam i sam živio, moji poznanici iz škole, kolege sa studija, moji drugari iz kulturnih društava, sa izletišta i sportskih terena, moje veseljake iz gradskih birtija… Kada god se nekoga od njih sjetim vrati mi se u svijest i slika mjesta na kojem smo se upoznali ili najčešće viđali. Na nekim mjestima sam, doduše, viđao uvijek iste ljude, ali s mnogima od njih nikada nisam razmijenio ni jednu riječ. Prepoznavao sam redovne posjetitelje književnih večeri, galerija, teatra i kina, o nekima znao ponešto, znao da su „ljudi od kulture“, ali ništa više. Nikakve bliskosti, o prijateljstvu ni govora.

Išao sam redovno i u sarajevsku Kinoteku. Malo kino, zavučeno, nigdje. Nije nas mnogo dolazilo, na kasne predstave tek nas desetak, Meho na blagajni nam svima imena znao, a i mi se smješkali jedni drugima. Sve sam nekako misli da smo mi neka vrsta neformalnog društva, ljubitelji zaboravljenih filmova, neki ljudi koji su se kao neko tajno društvo navečer sastajali, sjedili u tišini, u hladnoj sali, i poslije bismo se isto tako tiho razišli, kao zavjerenici koji su jedini u velikom gradu još brinuli o drugovima Pudovkinu i Eisensteinu, strogom Dreyeru i uvijek mladom Vigou, jedini kojima su njihova imena, kao neko šifrirano pismo, otvarala riznice lijepog. Svaki čas smo učestvovali u pobuni na krstarici Potemkin, bili na suđenju Ivani Orleanskoj, a kasnije odlazili u Marienbad, pa sutra ponovo, u Yumu, ili već negdje, iza duge.

2.

Kada sam napokon upoznao Sadudina Musabegovića znao sam odmah tko je, što je, locirao ga: posjetitelj Kinoteke, ljubitelj filma, „moj čovjek“. Nije slučajno da je Sado pohađao filmske škole, obranio doktorsku tezu o estetici filma, pisao o filmu i slikarstvu, često govorio o svim aspektima vizualnih umjetnosti, predavao estetiku na sarajevskoj Likovnoj akademiji. Jedno vrijeme je radio u političkim organizacijama, ali on nije pripadao tom svijetu ni po obrazovanju, ni po namjerama, ni po senzibilitetu. Mnogo toga nam je bilo zajedničko: ljubav prema filmu, prijateljstvo sa Spasom Ćuzulanom, još više suradnja i prijateljstvo s Kasimom Prohićem (mislim da ni on ni ja nikada nismo prežalili njegovu ranu smrt), predavanja na Likovnoj Akademiji, u davno doba gajili smo vjeru u mogućnost bratstva-jedinstva i zajedničkog života, osjećali bliskost političkoj ljevici, o čemu sam ja kasnije govorio s gorčinom, a Sado s blagom rezignacijom. A voljeli smo i sjesti u Dva ribara, popiti poneku, priči nikad kraja.

3.

Sadudin Musabegović je prvi koji se u Bosni i Hercegovini sistematski bavio estetikom filma. Napisao je o tome nekoliko značajnih knjiga, a one sve izviru iz njegovih nedovoljno dobro shvaćenih predavanja o estetici filma, okupljenih u knjizi Film kao vremenski oblik. Predavanja je držao davno, u filmskoj školi u Gradcu 1967. Držao ih je poslije doajena teorije filma Dušana Duce Sojanovića, čija je istraživanja nastavio, u mnogim elementima usvojio, a s njim i osobno i u znanstvenom pogledu ostao u vezi i kada se u svojim kasnijim radovima od njega u teorijskim stajalištima udaljavao. U tim predavanjima, objavljenim tek 2007., Musabegović je u potpunosti iskazano svoje estetičko stajalište, posebno u gledanju filma u prostoru vremena, u kome je bit njegovog događanja.

U tome Musabegoviću pomažu Lessing, Bergson i naročito Einsteinova teorija relativnosti i njegovo shvaćanje vremena kao četvrte dimenzije prostora, odnosno ideje „vječne prisutnosti“ u kojoj se „događaji ne zbivaju“, jer su već tu i mi ih „susrećemo usput“. Film kao fenomen, kako to primjećuje Maurice Merleau-Ponty, nije „zbroj slika, već vremenski oblik“. Upravo u filmu spacijalizacija vremena i temporalizacija prostora dostižu svoj vrhunac. Zato je jedna od odlika filma dinamičnost, a statičnost mu je strana. Ovu tvrdnju treba uzeti s rezervom, jer su neki značajni filmski autori, od Ingmara Bergmana do Roya Anderssona, upravo koristili „nepokretnost“ kamere kao značajan prinos svom umjetničkom izrazu i njegovom intenzitetu, njegovoj unutarnjoj drami. Ali, i u slučaju ovih autora moguće je bez zadrške tvrditi da je vrijeme „u svim aspektima filmskog djela – u senzibilnom, u predmetnom, u sublimnom i skrivenom“.1 Filmsko djelo se manifestira „kao konkretno vrijeme predstavljene predmetnosti – vrijeme sižea ili vrijeme linije stvarnog zbivanja, i … kao vrijeme sublimnog i skrivenog, odnosno tematsko i muzičko vrijeme“2, pri čemu filmski izraz mora sačuvati svoje vlastite specifičnosti, jer nije poput teatarske izvedbe i ne smije biti svođen na muzičku strukturu. A da bi takvo što ostvario film mora imati, prema riječi Dzige Vertova, „samopotvrđivanje kamere“, koje postaje govor posebnog realiteta, u kojem se „vrijeme javlja kao zbivanje prostora“.3 U filmu je s njegovom mogućnošću ponavljanja prevladana neponovljivost zbiljskog vremena i ostvareno ono što čini bit filmskog fenomena.

Musabegovićev odnos prema filmu je odnos prema vremenu, dakle povijesnost i temporalnost u jednom. U potrazi za fenomenom filma imao je strukturalistički pristup: plan, sekvenca, ritam, jezik čine strukturu i cjelinu filmskog djela i kao mimesisa, i kao konstrukcije. U strukturi filmskog djela uvijek treba razabrati vrijeme kao bit filmskog djela, kako kao unutarnje svojstvo filma, tako i kao njegovo vanjsko događanje. U potrazi za filmskim vremenom Musabegović ima fenomenološki pristup. Ne pita otkud film, ne pita ni o njegovoj mogućoj budućnosti, nego naprosto promatra i promišlja fenomen koji jest. Ovdje je jedan, rekao bih, bitan moment fenomenološkog razumijevanja i intuitivnog gledanja same stvari: film jest. Nije u tom pogledu upitan. Ne sumnja se u njegovo postojanje i ne ukazuje na ontološku dimenziju (specifičnost) fenomena, a ne problematizira ni njegov status u suvremenom svijetu, u kome mu, tome smo svjedoci, polako blijedi nekadašnja atraktivnost i sve češće postaje, naročito kada su „umjetnički“ filmovi u pitanju, od interesa za sve manji broj ljudi. Film je postojanje koje treba razumjeti i protumačiti. U tom smislu, za Musabegovića je vrijednost zauvijek, a istodobno više nije ovdje. Fenomenološki pojam prisutnog odsustva sada treba razumjeti i na jedan drugačiji, uveliko osobni način.

4.

Postoje ljudi koji izgrade, u bukvalnom ili metaforičnom smislu, kulturna dobra. Jedno od takvih je bio i prvi bosanski časopis za teoriju filma Sineast. Časopis je s mnogo entuzijazma osnovan 1967., a ugašen 2009. U njemu su pisali Nikola Stojanović, koji je bio prvi odgovorni urednik ovog časopisa, Vesko Kadić, Mirko Komosar, Zlatko Lavanić, Amir Hadžidedić, Mirza Idrizović, Vlatko Filipović, Velimir Veljo Stojanović, Zlata Kurt, Asaf Džanić, Sadudin Musabegović, Ratko Orozović, Ibrahim Sakić, Nežad Begović, Duško Dimitrovski, Rada Šešić, Midhat Ajanović, Nedžad Ibrahimović i još njih nekoliko. Oni spadaju u neimare naše filmske teorije, u one koji su stvarali filmski diskurs. Zaslužni su za život refleksije o filmu i formiranje njemu pripadajućeg jezika u našoj sredini. Oni su uveli ozbiljnu riječ o filmu u našu kulturu. Učili su svoje čitatelje ne samo da film gledaju, nego da o viđenom misle.

Bio sam i sam jedan od njih. Malo, ali sam bio. Nema među nama niti jednog, ja ga ne vidim, o kome će govoriti budućnost. Polako će sve što smo bili i što smo uradili prekriti zaborav, jer pripadamo sredini u kojoj mnogo ne drže do onoga što je prošlo (Što u ovoj tvrdnji budem manje u pravu, to će mi biti draže). A iz nas i o nama već sada govori ono što je bilo, ono što više nije. Svaki naraštaj upamti jedan svijet koji nestaje. Tako i mi. Svakodnevna pragmatičnost i otužni vitalizam na sve načine pokazuju da prošlo prestaje biti mjerodavno, osim kao „kulturno nasljeđe“. To je i djelo Sadudina Musabegovića: nasljeđe. Nadam se, samo nadam jer dokaza nemam, da sve ono što već sada pripada našem „kulturnom nasljeđu“ ipak neće biti zaboravljeno. Nismo toliko bogati da zaboravimo ono malo što imamo. Koliko će pak ovo blago biti sačuvano kao „život djela“ i „živa misao“, ovisi o budućnosti. O njenom interesu za ono što je bilo jučer, za ono što je bilo „prošle godine“, u našem gradu, u našoj zemlji.

5.

Često sam i mnogo sa Sadom divanio o filmu, malo o novim, ponajviše o starim filmovima. Imao sam dojam da je gubio povjerenje u novu filmsku produkciju, u njenu pretjeranu komercijalizaciju, u kojoj je tako vidno napuštanje estetskih ambicija, napuštanje ideje o filmu kao umjetnosti. Najčešći predmet Musabegovićeve analize bili su stari, klasični filmovi, a u traženju njihovog simboličkog sadržaja i „trajanju cjeline smisla“ u nekom markantnom kadru osjećala se nostalgija za „nijemim“ filmom i njegovom potragom za „čisto filmskim“. Film je za Sadu postao uspomena. Kao što sve jednom postane uspomena i prošlo vrijeme. Film je postao „pokrenuta slika vječnosti“ (Platon), „pokretne slike“ koje su krenule prema svom zalazu sa napuštanjem artističkih ambicija ranog filma, sa okončanjem potrage za „čistim filmom“ i „specifično filmskim“ jezikom. A takve filmove je Sado raspoznavao ponajviše u klasičnim djelima „nijemog“ i ranim godinama zvučnog filma, i tek u ponekom filmu kasnijeg perioda. Umjetničko djelo nam može biti sjećanje na nas same. Tako je i napisao u ovoj svojoj knjizi: da je ta knjiga uspomena. Uspomena i na jedan zanos, estetičko stajalište, svijet kojeg više nema. Iza toga preostaje samo još „žargon otpatka“, ili, još gore, kako je to Sado rekao u drugom kontekstu, kaos koji „objavljuje svoju apsolutnu moć“. Sada mislim na onaj kaos koji smo zajedno iskusili. Ali, tu više nije riječ o filmu.

6.

Mnogo sam ljudi upoznao u sada već dugom životu. Nije ih previše za koje mogu reći riječ hvale, malo onih koje bih nazvao dosljedno dobrim i poštenim, prijateljima jedva nekog. Najviše i najbolje što mogu o nekome kazati je da je dobar, pošten, hvale vrijedan. A malo je takvih. Pa se obradujem kada se takvog sjetim, obradujem kada to mogu bez zazora tvrditi, jer ništa bolje niti mogu niti hoću reći. Za jednog to mogu reći bez zadrške, mogu, jer je taj, jedan, Sado Musabegović bio od dobrih, poštenih, hvale vrijednih ljudi. To sam onomad mislio, to mislim i sada. Sjećam se, svaki put bih se obradovao kada bih ga vidio. Svaki put. Obradovao bih se njegovoj tihoj dobroti. Obradovao njegovom osmijehu, koji ga ni u najtežim trenucima, do kraja nije napuštao. (Predrag Finci, Facebook)