Jesmo li dužni pomoći čovjeku kojega uopće ne poznajemo ili je to samo pitanje naše dobre volje? Peter Singer, profesor bioetike na Sveučilištu u Melbourneu i Princetonu (poznat po cjeloživotnoj borbi protiv siromaštva te za zaštitu i priznanje prava životinja), konceptom učinkovitog altruizma pokušava objasniti zašto je njegov odgovor na ovo pitanje potvrdan. Dužni smo, kaže.

Da prolazeći ulicom vidimo, primjerice, kako je kamion pregazio dijete, bismo li okrenuli glavu na drugu stranu i pravili se da ništa nismo primijetili ili bismo pritrčali i pokušali pomoći? U Kini je jedan takav događaj, slučajno snimljen nadzornom kamerom, dokumentirao našu bešćutnost. Na snimci vidimo ljude koji prolaze pokraj pregažene dvogodišnje djevojčice Wang Yue, koja leži u lokvi krvi, ne poduzimajući ništa. Dok ponosni na sebe i svoju tankoćutnu dobrotu gladimo vlastiti ego razmišljanjem kako bismo zasigurno pomogli djetetu za razliku od ovih zapanjujuće bezosjećajnih ljudi, valjalo bi razmisliti o tome u čemu je točno razlika između njihovog odsustva ikakve reakcije na smrt djeteta i našeg ignoriranja zastrašujuće činjenice da od bolesti povezanih sa siromaštvom svakog dana u svijetu umre oko 19 hiljada djece mlađe od pet godina.

Slaba utjeha

U tome što ih ne vidimo? Slaba je to utjeha. Pa iako se broj siromašne i gladne djece prema podacima UNICEF-a smanjuje (2011. je od gladi i bolesti povezanih sa siromaštvom umrlo 6,9 milijuna djece mlađe od pet godina, dok je 1990. zlosutan broj iznosio čak 12 milijuna), ne činimo dovoljno. Svaki od tih života tom je djetetu bio jedini, a njegov gubitak roditeljima nanio beskrajnu i ničim izlječivu patnju. Tuga je još veća kad znamo da njihovi životi nisu morali biti izgubljeni.

Hrane na svijetu, prema procjeni stručnjaka, ima dovoljno za svih gotovo osam milijarda ljudi koliko nas trenutno ima. Problem nije nestašica hrane, nego nepravedan način njene raspodjele. Dok bogati stanovnici tzv. razvijenih zemalja kupuju više hrane nego što mogu pojesti pa ju bacaju zbog isteka roka trajanja, siromašni su gladni jer nemaju novaca kojim bi ju kupili. No, njihovo siromaštvo nije nepovezano s našim luksuzom. Obilje u kojem živi većina ljudi zapadnog svijeta direktna je posljedica iskorištavanja sirovina i jeftine radne snage tzv. zemalja u razvoju. Nekadašnje su kolonije već odavno formalno stekle nezavisnost, no kolonijalizam zapravo nikad nije prestao. Europske sile i dalje crpe njihovo prirodno bogatstvo eksploatacijom sirovina, a razlog premještanja gotovo cjelokupne europske industrije u ove zemlje je profit koji se ostvaruje iskorištavanjem jeftine i potplaćene radne snage potpuno nezaštićene izostankom zakonske regulacije radničkih prava.

Više od osamdeset posto ljudi na svijetu preživljava s manje od deset dolara na dan. Istodobno, stotinjak najbogatijih ljudi na svijetu zarađuje više stotina milijardi godišnje. Naše bogatstvo nije posljedica boljih sposobnosti i većeg truda, kao što niti siromaštvo nije produkt lijenosti i nesposobnosti. Onog dana kad radnici u Bangladešu, Sudanu, Moldaviji ili Boliviji za isti rad budu jednako dobro plaćeni kao radnici u Njemačkoj ili Norveškoj, tog će dana problem siromaštva i gladi biti iskorijenjen. Rješenje je prilično jednostavno, no nedostaje političke volje za njegovu realizaciju. Sva naša sućut i grižnja savjest nekako posustanu pred prijetnjom umanjenja užitka proizašlog iz potrošačkog obilja. Pa iako je Hrvatska na samom začelju zemalja Europske unije, a Bosna i Hercegovina, prema izvješću Eurostata iz juna ove godine, druga najsiromašnija zemlja Europe odmah iza Albanije, naš je životni standard raskošan u usporedbi s najsiromašnijim zemljama svijeta.

Pravedniji svijet

Dok godotovski čekamo pravedniji svijet ujednačenih uvjeta rada, i sami ga možemo pokušati bar malčice popraviti. Umjesto da grozničavo bacamo novac kupujući stvari koje nam uopće nisu potrebne poput, primjerice, flaširane vode (budući da je voda iz slavine kod nas jednako dobra), taj bismo novac mogli dati onima koji ga, unatoč trudu, ne uspijevaju zaraditi. Zatim možemo donirati svoje vrijeme i trud, primjerice, podučavajući bez naknade djecu kojoj treba pomoć u savladavanju nastavnog gradiva, a čiji roditelji nemaju novaca za plaćanje skupih instrukcija. Trebali bismo birati takve politike koje su spremne aktivno raditi na stvaranju pravednijeg svijeta, kupovati proizvode onih kompanija koje u poslovanju primjenjuju princip fair tradea, a bojkotirati one koji se bešćutno bogate izrabljivanjem. Povećana incidencija depresije u razvijenom dijelu svijeta, u kojem su vrijednosti tako temeljito poremećene da se čini kako je količina posjeda temeljno mjerilo čovjekove vrijednosti, povezana je s tzv. Sizifovim problemom. Ljudima se, naime, čini kako njihov život nema nikakav smisao mimo ispraznog konzumerizma te prividne i kratkotrajne ugode. Istraživanja pokazuju da pomaganje pomaže u borbi s depresijom dajući osjećaj vrijednosti našem postojanju.

Pritom je važno da način na koji pomažemo bude učinkovit. Primjerice, obuka jednog psa za pomoć slijepoj osobi zajedno s osposobljavanjem slijepe osobe za korištenje ove pomoći u SAD-u košta 40 hiljada dolara. Za taj isti iznos koji bi jednom slijepom Amerikancu značajno poboljšao kvalitetu života, moguće je izliječiti između 400 i dvije hiljade ljudi od sljepoće povezane s trahomom budući da takvo liječenje košta između 20 i 50 dolara. Trahom je inače vodeći bakterijski uzrok sljepoće u svijetu, primarno u „zemljama u razvoju”. Nedopustivo je da ga ne liječimo, nego puštamo da dovede do sljepoće koja je za iznos od dvadesetak dolara mogla biti učinkovito spriječena. Jedna od postavki učinkovitog altruizma jest racionalna pomoć što većem broju ljudi, na temelju pretpostavke da svaki život vrijedi jednako. Zbog toga je važno da naše donacije ne završe kod prevaranata ili dobronamjernih, ali nesposobnih humanitaraca. Postoje internetske stranice koje prate i kontroliraju rad humanitarnih organizacija (GiveWell , thelifeyoucansave.com ili Giving What We Can) pa, ukoliko želimo novčano pomoći, dobro je provjeriti kakva je učinkovitost udruge kojoj smo odlučili dati novac.

Jesmo li onda dužni pomoći ili ne? Zakon nam, u načelu, ne nalaže nikakvu obavezu pomaganja, obvezuje nas samo da drugima ne nanosimo štetu. A savjest? Ukoliko smo čak i neizravno odgovorni za nečiju bijednu poziciju, tada pomaganje nije tek stvar dobre volje, već je naša obaveza učiniti sve što je u našoj moći da vratimo ono što je u naše ime prethodno oduzeto. Da bismo bili dobri ljudi nije dovoljno ne lagati, ne krasti, ne ubijati i ne činiti ništa drugo što je loše. Potrebno je učiniti i nešto dobro.