Snimljeni, otkazani pa onda neočekivano ipak prikazani intervju sa Sebijom Izetbegović svakako je jedan od medijskih događaja ove godine. Naš saradnik analizira posljedice razgovora koji sedmicama intrigira javnost

“Neće biti emitovan intervju, to je sve što mogu reći.” Da, to je zaista sve što je pretprošle sedmice saopštio direktor BHT1 Mario Vrankić. I to samo nekoliko sati prije najavljenog emitiranja razgovora.

Ni kraćeg saopštenja, ni veće bruke. Nakon toga, danima potpuni muk. Na obje strane. Ne oglašava se ni Televizija, a ni intervjuirana osoba dok traje žustra rasprava u medijima i na društvenim mrežama u kojoj svako ima svoje objašnjenje i svoje krivce. Onima koji na cijelu priču gledaju iz političkog ugla, kriva je dr. Sebija Izetbegović jer je, tvrde, zabranila da intervju bude emitiran. Drugi, pak, najveću odgovornost pripisuju uredništvu BHT1 i tvrde da je podleglo “političkim pritiscima” i oglušilo se o interese javnosti. Jedni optužuju direktoricu KCUS-a za političku zloupotrebu, drugi je potpuno aboliraju…

I onda, u subotu, četvrtog novembra, umjesto u programu najavljenog američkog filma “Ožiljci na srcu”, bez najave i bez objašnjenja, na ekranu BHT1 ukaza se špica “Aktuelni intervju” (subota veče, poslije 20 sati!) i direktorica KCUS-a (emitirani intervju može se vidjeti na ovom linku).

Intervju objavljen, ali ostali su neki drugi i dublji ožiljci. Medijski i politički.

Zid šutnje i kordoni zaštitara

Zašto je BHT1 skinula s programa taj intervju bez ikakvog suvislog objašnjenja i onda ga deset dana kasnije pustila, ponovo bez objašnjenja, ali i bez najave? Je li intervju u međuvremenu “peglan”, “skandalozno popravljan”, ili su “zakazali” mikrofon i rasvjeta kad je direktorica odgovarala na tri pitanja?

Kako nije bilo obraćanja danima nakon skidanja s programa, sva su nagađanja bila očekivana i opravdana. Javnost jednostavno ima pravo da zna šta se događa(lo), jer u pitanju nisu ni svakodnevni postupci, niti uobičajena praksa. Logično je što i novinarska organizacija traži objašnjenje od Televizije koja je dio javnog servisa i morala bi da služi javnosti.

Od svih medija koji su o ovoj temi pisali u ovih nepunih dvije sedmice, jedino je, koliko se vidi, portal Source.ba zatražio objašnjenje od obje strane. Pitanja su otišla, odgovori nisu stigli.

Izuzetna zainteresovanost javnosti opravdana  je najmanje zbog dva razloga: zbog presedana BHT1 do koje nisu dopirali zahtjevi javnosti i zbog osobe koja je glavni lik u ovom slučaju. Iako intervjuirana osoba, dr. Sebija Izetbegović, ima “samo” tu funkciju (direktorica Kliničkog centra Univerziteta Sarajevo), ne računajući neke partijske dužnosti u komisijama i drugim tijelima SDA, ona ipak nije tek jedna od niza osoba na čelu javnih ustanova koje imaju odgovornost kako za te institucije tako i za javnost. Da jeste, kao što je to normalno u društvima u kojima odgovornost prema javnosti visoko kotira, ne bi bila ograđena zidom šutnje i kordonom zaštitara. I ne bi izbjegavala novinare i intervjui sa njom ne bi imali karakter ekskluzivnosti i bili najavljivani na način kakav je uobičajen samo u vanrednim slučajevima i s ličnostima do kojih novinari teško dolaze.

Nepotizam uvijek ima cijenu

Činjenica da je ona uz ovu funkciju istovremeno i supruga člana Predsjedništva BiH nije bez uticaja. Da li je to njen minus ili njena prednost? Bakir Izetbegović misli i javno tvrdi da “nije loše da menadžer KCUS ima dobre veze”.

Uz tu otvorenu promociju nepotizma u javnim poslovima, onda, razumljivo, idu i ostale “prednosti dobre veze” – da direktorica KCUS-a koristi službenog vozača i službeno vozilo Predsjedništva BiH za poslovna putovanja (Tuzla), ili skupove SDA za vlastitu promociju (Konjic). Pa što ne bi i medije…

Ako je to sve tako, ako “nije loše da menadžer KCUS-a ima dobre veze”, onda on/ona mora podnositi i sve drugo što uz to ide. Nepotizam ima cijenu i uvijek se plaća. I zato javnost ima pravo da i ove činjenice vrednuje na način koji se direktorici KCUS-a očito ne dopada, ali i da kroz tu prizmu posmatra i prvu i drugu odluku BHT1.

I mediji prave kult ličnosti

U klimi koju je dr. Sebija Izetbegović sama stvarala oko sebe, uz podršku ljudi koji je okružuju i uz nemali doprinos njenog supruga (“Moja supruga ima harizmu i… tako osvaja srca ljudi”, 49. minuta), logično je da je od sebe napravila to što sada ima. Ali, logično je i da novinari i mediji koji (ipak?!) dobiju priliku da joj postave pitanja koja i javnost postavlja, postupaju na način kako je to i BHT1 učinila i da to predstave bezmalo kao pravi novinarski podvig.

Logično je u takvim okolnostima i u našim političkim prilikama postupanje BHT1 da ovom intervjuu daju epitet ekskluzivnosti i da ga danima unaprijed najavljuju kraćim citatima i trailerima. BHT1 je to i učinila. Logično je, ali nije i profesionalno i odgovorno.

Koliko god je direktorica Kliničkog centra sama doprinijela vlastitom statusu koji danas ima u javnosti, uz sve znane i neznane koji su joj u tome pomagali, ne može se poreći da joj u tome značajan doprinos daju i novinari. Ne samo oni koji je nekritički hvale nego i drugi koji i kad kritikuju to što treba kritikovati od nje prave kult ličnosti. To je učinila i BHT1 ovim najavama intervjua i potom neobjašnjivim skidanjem s programa, pa i naknadnim uvrštavanjem u program gotovo “na prepad”.

BHT1 je upala u tu zamku i u njoj izgubila profesionalni ugled i povjerenje javnosti. Naknadno emitiranje intervjua, opet bez adekvatne najave, u večernjem terminu u subotu, sa doradama koje je BHT1 naknadno priznala nakon što je uhvaćena u obmani, neće popraviti dojam i neće otkloniti napravljenu štetu. Naprotiv.

Zakazali ton i svjetlo ili ljudi?

Kad se u obzir uzmu sve ove činjenice, nije teško odgovoriti ko sve snosi i koji dio odgovornosti. Ako ostavimo po strani mnogobrojne pretpostavke (koje nisu bez osnova!) o zabrani i o zahtjevu da se naknadnim dosnimavanjem (“autorizacijom”) otklone “tehnički propusti” da bi se promijenili bitni odgovori, o čemu najiscrpnije govori Žurnal.ba, zadržimo se na objašnjenju generalnog direktora BHRT-a Belmina Karamehmedovića. Naime, ono je jedino koje smo dobili iz te kuće 24 sata nakon objavljenog intervjua, ne računajući kratku najavu u Dnevniku 2 emitiranu isto veče kad i intervju.

Šta nam je poručio generalni direktor? Intervju je, priznao je, dijelom ponovo snimljen (odgovori na tri pitanja), jer je bilo “tehničkih problema” na prvom snimku (i sa tonom i sa svjetlom?!), pa su “ljudi iz tehnike BHT1 pokušali spasiti materijal” i to je “glavni razlog” što intervju nije emitiran 25. oktobra.

Ne jedno ili dva, već desetine pitanja nameću se nakon ovog “objašnjenja”. Počev od onih bezazlenih (kako je to moguće da je bio neispravan samo mikrofon koji je imala upravo direktorica KCUS-a i kako je svjetlo usmjereno ka njoj bilo jedino problematično) do onih ozbiljnijih o tehnici BHRT-a koja je “danima pokušavala da spasi materijal” dok su urednici i direktori BHRT-a, čekajući da “tehnika spasi materijal”, ostajali i gluhi i nijemi na pozive, kritike i zahtjeve javnosti. Istina, prije toga su napravili izvode iz intervjua i trailere koje su puštali kao najavu za intervju dok se “tehnika danima mučila da popravi stvar”. Nisu li urednici nekorektni prema tehnici koja pokušava da “spasi stvar”, ali i prema javnosti kojoj u trenutku skidanja intervjua nije data ni osnovna informacija da su “zakazali mikrofon i svjetlo”. Svakome se to može dogoditi, ali nikome se ne prašta ako to ne prizna. Ponovo, šturo objašnjenje i velika bruka.

Politička i javna odgovornost

I na kraju, najozbiljnije pitanje: o kakvim političkim pritiscima on govori? Citat iz saopštenja na webu: “BHRT se odlučio na taj korak, na objavljivanje intervjua, da bi, kako kaže, bilo pokazano da se u ovom slučaju ne radi o bilo kakvom političkom pritisku.”.

Želi li on na ovaj način da kaže da nije bilo političkog pritiska ni prije prvog (najavljenog pa otkazanog) objavljivanja, ni sada pred drugo objavljivanje? Ako nije bilo, zašto to i pominje? Da bi opravdao postupke uredništva BHT1? Ako je “glavni razlog” neemitiranja prvog intervjua tehničke prirode (ton i svjetlo), kao što tvrdi, šta su drugi razlozi? “Glavni razlog” podrazumijeva da postoje i neki drugi, makar i sporedni…

Formulacija “BHRT se odlučio na taj korak, na objavljivanje intervjua…” pokazuje sve suprotno od ovog što se tvrdi. Ako je ovaj intervju objavljen da bi se otklonile sumnje u mogućnost postojanja političkih pritisaka, kako sugeriše njegova izjava, onda je on na krivom putu. BHRT i BHT1 kao njen najvažniji dio nema političku, već javnu i medijsku odgovornost. I zato ne smije krenuti stopama RTRS-a, pogotovo nakon pozitivne ocjene koju su nedavno dobili u analizi informativnih programa RAK-a.