Usporedimo najnovije odluke kriznih stožera naših triju jezično, kulturološki, povijesno, politički i na svaki način povezanih susjednih palanki, da vidimo ima li prepisivanja.
Prekjučer je, friško, Federalni stožer civilne zaštite proglasio naredbu kojom se ukida policijski sat što je, možda, mnogo optimističnija vijest nego što se čini. Naime, zabrana kretanja od 20.00 do 05.00 sati, uvedena 21. marta 2020. godine za cilj nije imala, kako bismo mogli pomisliti, usporavanje širenja pandemije koronavirusa, nego prevenciju kriminala. Virus se jednako širi danju i noću pa zabrana kretanja noću ne bi imala nikakvog učinka ukoliko ne bismo zabranili kretanje i danju. To nas upućuje na zaključak da ta mjera niti nije bila povezana s javnozdravstvenim problemom. Na pitanje zašto je u ovo vrijeme bilo potrebnije, nego inače, zabranom noćnog kretanja povećati stupanj sigurnosti građana i njihove imovine, odgovor se krije u poražavajućoj istini da živimo u siromašnom društvu u kojem bi se rijetki građani mogli pohvaliti, kad takvo hvaljenje ne bi bilo neprimjereno, značajnijim sredstvima na računima. Brojniji su oni koji bi, ukoliko bi ova krizna situacija potrajala kroz neki duži, višemjesečni period, vjerojatno ostali bez posla, a time ujedno i bez ikakvih financijskih sredstava. U situaciji u kojoj ljudi više nemaju od čega živjeti, spremnost na kriminal postaje veća. Treba li onda ovu odluku promatrati ne samo kao jedva dočekano vraćanje uskraćene slobode noćnih izlazaka već i kao znak da opasnost od kriminala više nije tolika da bi opravdala daljnje provođenje mjere policijskog sata? Sreću izazvanu ovako optimističnom interpretacijom mogla bi umanjiti svijest o tome da Federalni stožer, donoseći odluku o ukidanju policijskog sata, zapravo balansira između dva podjednako velika i značajna problema s kojima se ne suočava samo bosanskohercegovačko društvo, već cijeli svijet. Trenutno je najveći politički izazov pronaći ravnotežu između zdravstvene sigurnosti i ekonomske održivosti. S jedne strane treba spriječiti ili bar usporiti širenje pandemije koronavirusa do masovne primjene cjepiva. S druge, treba spasiti već ozbiljno posrnulu ekonomsku održivost društva.
Problem je u tome što su rješenja ovih problema dijametralna. Za sprječavanje širenja pandemije bilo bi najučinkovitije uvesti potpunu zabranu kretanja po kineskom modelu, ali takva blokada istovremeno znači potpunu obustavu poslovanja, što bi, relativno brzo, neminovno rezultiralo ekonomskim krahom – građani bi, možda, uspješno preživjeli pandemiju, ali više ne bi imali od čega živjeti.
Zavarivanje vrata
Takva obavezna i potpuna karantena svih građana bila je temeljna mjera gašenja korona-požara u kineskom Wuhanu, a njena se provedba, navodno, osiguravala zavarivanjem ulaznih vrata na zgradama što, doduše, pokazuje visoku dozu nepovjerenja u individualnu ljudsku odgovornost pa i misaone sposobnosti vlastitih građana, ali zauzvrat osigurava visoku učinkovitost. Ona je jasna demonstracija takozvane čvrste države koja ne preza donositi radikalne odluke kojima paternalistički oduzima slobodu odlučivanja građanima, pokazujući da je eksperiment demokracije preskup i preriskantan u situaciji pandemijske ugroze. S druge strane imamo švedski model koji je minimalnim ograničenjima kretanja pokušao maksimalizirati ekonomsku održivost države. Sud o tome koji je model uspješniji moći ćemo donijeti tek po okončanju krizne situacije. Ostatak svijeta uglavnom ne pribjegava radikalnim metodama, već pokušava uravnotežiti ova dva zahtjeva.
Koliko je Federalni stožer dobro osmislio novu odluku, pokazuje još jedna njena važna značajka. Uz sve već spomenute kvalitete, ova naredba je i vrlo duhovita, a smijeh nikad ne treba podcijeniti, neosporan je njegov blagotvoran utjecaj na zdravlje. Tako građani mogu mirno spavati znajući da o njima brine stožer, sastavljen od samih stručnjaka, koji naređuje (da, riječ je o naredbi!?) osobama starijim od 65 godina mogućnost izlaska na ulicu ponedjeljkom, srijedom i petkom od 09.00 do 13.00 sati, a osobama mlađim od 18 godina utorkom, četvrtkom i subotom od 14.00 do 20.00 sati. Moglo bi se činiti da je ova dobna diskriminacija još donekle opravdana kad je riječ o ograničavanju kretanja građana starije životne dobi, time da ih se ovakvom mjerom štiti kao posebno ranjivu društvenu skupinu, ali je teško pretpostaviti koji bi argument podupirao izdvajanje djece iz opće populacije. Još je manje jasna diskriminacija nedjelje među danima tjedna, ali sve nam je to nejasno zato što nismo stručni kao Federalni stožer, nismo se ni konzultirali sa stručnjacima, a nemamo niti njihov smisao za humor.
Kako bi zabrana izlaska četiri dana u tjednu, uz dopuštanje izlaska preostala tri dana, mogla imati ikakav očekivani pozitivan učinak? Neupućenim laicima se, naime, čini da neki dani u tjednu ne predstavljaju veću opasnost od drugih dana pa ako se, uzmimo na primjer, građani starije životne dobi ne zaraze u ponedjeljak, srijedu ili petak, vjerojatno se ne bi zarazili niti u utorak, četvrtak i subotu. Niti nedjelju. Ova mjera neodoljivo podsjeća na restrikcije benzina početkom osamdesetih godina prošlog stoljeća kad je Jugoslavija ostala bez novaca za naftu pa su automobili temeljem zadnjeg broja registarskih tablica bili podijeljeni na parne i neparne te su smjeli biti voženi svaki drugi dan, ovisno o parnom ili neparnom datumu. U ovih četrdesetak godina uspjeli smo usavršiti jugoslavenski model do parnih i neparnih građana koji će, ovisno o tome jesu li mlađi od 18 ili stariji od 65, šetati svaki drugi dan. Čak i bez psa.
Pandemija i izbori
Dodatno pitanje za razmišljanje je – kako to da se vrijeme donošenja ove naredbe, eto baš zgodno, u dan poklopilo s početkom ramazana? I, kad će ono izbori?
U Republici Hrvatskoj, u kojoj je stanje trenutno najbolje, niti u jednom trenutku, pa čak niti onda kad je, zbog blizine talijanske granice i velikog broja građana zaposlenih u Italiji, postojala realna opasnost da se talijanska situacija prelije preko slovensko-hrvatske granice, nije uveden policijski sat. Iz toga možemo zaključiti da vlasti u RH procjenjuju kako građani imaju dovoljan financijski kapacitet da još koji mjesec izdrže bez kriminalnih aktivnosti. Misli im se pozlatile! Treba pohvaliti i to što su političari, od predsjednika do premijera, pristali biti u pozadini zbivanja i prepustili donošenje ključnih javnozdravstvenih odluka i komunikaciju s javnošću stručnjacima okupljenim u Stožer civilne zaštite. I sve je izgledalo vrlo suvislo do incidenta s prijedlogom nadzora građana putem praćenja signala njihovih mobilnih telefona i najnovijih mjera kojima je Vlada odlučila ublažiti postojeća ograničenja. Tako će devet dana prije bilo kojeg drugog masovnog okupljanja, biti dozvoljeno održavanje vjerskih obreda – od 2. maja 2020. vjernici će se smjeti okupljati u crkvama, ali ne i učenici u školama. Neupućeni promatrač bi mogao pomisliti da ova odluka proizlazi iz vrlo heretičke pretpostavke da je Bog skloniji čuvati vjernike nego djecu, ali zato upućeni promatrač bez imalo dvojbe zna da je riječ tek o simboličkom, vazalskom ljubljenju crkvenih skuta i pogodovanju Hrvatskoj biskupskoj konferenciji pa će se smisao odluke u svojoj punini razotkriti u vrijeme skorih parlamentarnih izbora.
Republika Srbija se, zbog neobično jake sklonosti k višesatnim, svakodnevnim javnim nastupima predsjednika Vučića, našla u središtu interesa cijelog regiona. Njegove eskapade raspoloženja, neosporan melodramatski talent, pogled, suze i teatralna obećanja svakako zabavljaju, ali pomalo i zabrinjavaju, prije svega same građane Srbije. Zastrašujuće je kad odluke o tvom životu donosi osoba upitne uračunljivosti, što izgleda tako da jedan dan govori o pandemiji koronavirusa kao o najobičnijoj izmišljotini i smijuriji kreiranoj na društvenim mrežama pa zajedno s liječnikom “stručnjakom” poziva građanke da otputuju u šoping u Milano, da bi već nakon nekoliko dana uveo tako restriktivne mjere kakvih se ni kineske vlasti ne bi posramile – zabranu kretanja svim građanima u vrijeme policijskog sata i vojsku koja patrolira ulicama hvatajući neposlušne penzionere koji, za razliku od ostalih građana, više uopće ne smiju napuštati domove. Istovremeno se nesmetano odvijaju vjerski obredi SPC-a, tijekom kojih se vjernici, uredno održavajući propisan međusobni razmak, s maskama preko polovice lica, pričešćuju ližući zajedničku kašičicu. Sve bi to čovjeka moglo navesti na pomisao kako je prilično vjerojatno da će i u Srbiji uskoro izbori.
