Posljednji ispad Zorana Milanovića, predsjednika Hrvatske, nije donio ništa novo. Ali jeste dodatno učvrstio antagonističke pozicije na regionalnoj političkoj sceni, pokazavši koliko su zaraćene strane ovisne jedna o drugoj. Kako mu se prag dozvoljenog i primjerenog smanjuje, Milanović iz mjeseca u mjesec zaoštrava retoriku prema svojim političkim fiksacijama. Na unutarnjem planu to su Andrej Plenković i HDZ, na međunarodnom Ukrajina i Amerika, a na regionalnom omraženi, dakle, omiljeni toponimi i objekti su mu “političko“ Sarajevo, Bošnjaci, “čaršija”, muslimani i ostale pojavnosti iz ovdašnjeg političkog spektra. Vrijeme figurativnih uvreda u formi sapuna, parfema i Yuga 45 odavno su iza njega, sad se prešlo na paljbu iz većih i zapaljivijih kalibara.
Novinar Boris Pavelić primjećuje da takav zaokret “uistinu nitko nije očekivao: to nije više ni politika; to je upravljanje uvredama”. Svaki uličar ima više stila i dostojanstva od njega. I tu dolazimo do ključnog problema. Ovakav Milanović izgleda da je idealan partner bošnjačkom javnom mnjenju. Da su ga svijećom tražili, ne bi boljeg našli. Oni su kompatibilni i po izražajnom spektru i po nemoći i neznanju da se izađe iz začaranog kruga uvreda. Milanović ciljano narušava odnose i pomjera granice političke korektnosti duboko u osjetljivu teritoriju, a izvjesni domaći krugovi to entuzijastički prihvataju i uzvraćaju istom mjerom, ne shvaćajući da je to reakcija koja se od njih očekuje. On njima da su zaostali, stari i da mu mogu puhati, oni njemu da je beštija i sramota hrvatske države. I tako unedogled.
Prva godina Milanovićevog mandata protekla je kao i ova druga – u nezamislivim uvredama i nipodaštavanjima. Ako 12 mjeseci nije bilo dovoljno objektima invektiva da se naviknu, presaberu i pronađu adekvatan odgovor, onda su 24 previše. Odgovarati mu istom mjerom i podjednakim intenzitetom, povišenom retorikom i jakim metaforama, gubljenje je vremena, ali i gubljenje bitke. Malo ko shvata da su suzdržanost i otmjenost u ovom podivljalom vremenu prvorazredna politička sredstva, nezamjenjivi alat komunikacije. Neki od najistaknutijih predstavnika Bošnjaka u javnom životu s otmjenošću se nisu ni u putu sreli. I u tom smislu neodoljivo podsjećaju na svog omiljenog neprijatelja, Zorana Milanovića. Tako aktuelni predsjednik Hrvatske i ne htijući profilira ovdašnju političku scenu te otvara za regiju bitno pitanje: koliko je stil važan u politici. Jedan od odgovora mogao bi da glasi – prevažan, ali ovdje je do daljnjeg suspendiran. Čekamo bolja vremena kako bismo i sami postali malo bolji.
