Zagađenje i ko ga uzrokuje

U izvještaju organizacije Oxfam je navedeno da jedan milijarder godišnje stvara milion puta više štetnih gasova nego jedna prosječna osoba.

Istaknuto je da se investicijama 125 milijardera godišnje stvara 393 miliona tona ugljendioksida. To je jednako količini ugljendioksida koja tokom godine nastane u cijeloj Francuskoj. Ofxamov izvještaj se odnosi na milijardere koji imaju vlasnički udio u 183 kompanije, a koji je vrijedan 2,4 biliona dolara.

Jedan milijarder godišnje u prosjeku uzrokuje nastanak tri miliona tona ugljendioksida.

Oxfamovim istraživanjem je utvrđeno da je 14 posto investicija milijardera bilo u, kako je navedeno, industrije kojima se zagađuje okoliš, kao što su izvori energije koji nisu obnovljivi, te u materijale poput cementa.

Danny Sriskandarajah, izvršni direktor Oxfamovog odjela u Velikoj Britaniji, pozvao je svjetske čelnike, koji učestvuju na ovogodišnjem samitu o klimi COP27, da promijene ulogu velikih korporacija te je napomenuo da investitori profitiraju od zagađenja koje uzrokuje klimatsku krizu.

“Rijetko se raspravlja o ulozi superbogataša u klimatskim promjenama. To se mora promijeniti. Ovi milijarderi, investitori na vrhu korporativne piramide imaju ogromnu odgovornost za izazivanje klimatskog sloma. Predugo su bježali od odgovornosti”, konstatovao je Sriskandarajah.

Na samitu COP27, koji se održava u Egiptu, raspravlja se i o tome kako primorati bogate države da siromašnijim zemljama plaćaju odštetu nanesenu klimatskim promjenama za koje su najodgovorniji upravo bogati, prenosi CNBC. (Klix, CNBC)

Šta  čini dobro društvo

„Iz neredovnog rada izviru naše najveće muke. Snaga radnika postaje neredovna i neradni dani mu postaju navika; nerad povlači neumerenost; neizvesnost zaposlenja povlači nemar prema budućnosti. Sve to dovodi do krajnje bede i mnogih duševnih i telesnih slabosti koje beda stvara.“

Tako je pisao Čarls Stjuart Loh, profesor ekonomskih nauka i statistike na Kings koledžu u Londonu i sekretar Društva dobrotvornih organizacija, u svojoj knjizi „Kako pomoći u slučajevima nemaštine“ iz 1883. Duboko uveren u razlike između „zaslužnih“ i „nezaslužnih“ siromašnih, Loh je „neredovni rad“ – povremeno zaposlenje – smatrao prokletstvom kasne viktorijanske ekonomije, koja je radnika „demoralisala“ i uzrokovala njegovo otpadništvo iz moralnog okvira i nazadovanje ka urođenim sklonostima: „lenjosti“, „neumerenosti“, „nemaru“ i, konačno, krajnjoj bedi.

Bio je to svetonazor oličen u starim „sirotinjskim zakonima“. Po odredbama zakona o siromašnima iz 1834. oni koji traže socijalnu pomoć bivali su zatvarani u takozvane radne domove, a ukoliko su bili fizički sposobni podvrgavani su teškom radu. Početkom 20. veka, umesto pritvora uslov za pružanje pomoći bila je procena imovinskog stanja (što je bilo mnogo jeftinije), ali opstala je stigmatizacija ljudi koji traže socijalnu pomoć, kao i stav da su ljudi siromašni zato što neće da rade i da se zato moraju primorati na to.

Vek i po nakon Loha, ne samo da je „neredovni rad“, koji sada eufemistički nazivamo „fleksibilno tržište rada“, opet postao obeležje ekonomije, već je u političku debatu vraćena i razlika između zaslužnih i nezaslužnih siromašnih, uz ideju o siromaštvu kao proizvodu individualne moralne propasti.

U novembru se navršava 80 godina od objave verovatno najvažnijeg izveštaja o pitanjima siromaštva i nezaposlenosti, pod nazivom „Socijalno osiguranje i srodne službe“, poznatijeg kao Beveridžov izveštaj. Ekonomista i liberalni političar Vilijam Beveridž tu se suočio sa „5 velikih zala“ koja muče društvo: oskudica, bolest, neznanje, zapuštenost i lenjost. Dobrim delom se oslanjajući na diskusije iz tog vremena, Beveridž se zalagao za državnu intervenciju u cilju ostvarenja pune zaposlenosti, socijalno osiguranje za nezaposlene, nacionalnu zdravstvenu službu, univerzalno srednjoškolsko obrazovanje i nacionalni program socijalne stanogradnje. Taj izveštaj je postavio temelje državi blagostanja u Britaniji posle 2. svetskog rata.

Ali koliko god Beveridžov izveštaj bio značajan, on je ipak bio zasnovan na starim shvatanjima rada i siromaštva iz zakona o siromašnima. Već i samo tretiranje nezaposlenosti kao „besposličenja“ otkriva koliko se Beveridž oslanjao na viktorijanske moralističke predstave. Želeo je da racionalizuje tržište rada kako bi se rad iskoristio na najbolji način. Protivio se kolektivnom pregovaranju i „restriktivnim“ sindikalnim praksama, dok se istovremeno borio protiv nezaposlenosti i „neredovnog rada“.

Beveridž je pokrenuo formiranje sistema socijalne pomoći koji je pomogao suzbijanje onoga što se smatralo „socijalnom zavisnošću“ – neuspehom u samostalnom životu – uz minimalne javne troškove. „Beveridžov napad na besposličarenje“, primećuje profesorka javnih politika Noel Vajtsajd, „bio je u suštini moralni krstaški pohod protiv traćenja ljudskih kapaciteta, koji je potkopao njegovu želju da sinhronizuje lično blagostanje sa ekonomskom efikasnošću“. Moralistički stav prema siromaštvu tako je opstao ne samo u Beveridžovom izveštaju, već i u posleratnoj državi blagostanja.

Tokom 1980-ih, raspada se kejnzijanski konsenzus na kojem je izgrađena Beveridžova vizija ekonomske racionalnosti. Tržište rada je deregulisano, javne službe privatizovane, sindikalni otpor slomljen, dok je država blagostanja degradirana. U ovoj novoj eri, racionalnu upotrebu rada obezbediće tržište, a ne država.

I u novoj ekonomskoj eri opstala je stara ideja o siromaštvu kao moralnom, a ne političkom pitanju, gde je siromaštvo posledica ponašanja pojedinca, a ne politike društva. Od krstaškog pohoda novih laburista protiv „problematičnih porodica“ do Džordža Ozborna koji osuđuje „lenjivce što će prespavati život na beneficijama“, obnovljena je podela siromašnih na one koji zaslužuju i one koji ne zaslužuju pomoć (koja nikada u potpunosti i nije nestajala).

U većem delu istorije javnih politika izostaje misao o „ljudskom razvoju“, ideja da uloga države ne bi trebalo da bude svedena na racionalizaciju resursa, razne prinude nad siromašnima i održanje minimuma socijalne pomoći – već da ona treba da omogući ljudima da žive punim životom.

Ideja ljudskog razvoja duboko je usađena u filozofiju i psihologiju, ali mnogo manje u politiku. To ne znači da se ovaj koncept ignoriše u politici. Dobar deo političkog diskursa zapravo je implicitna debata o tome kako najbolje obezbediti taj razvoj. Bilo je trenutaka, recimo u godinama neposredno posle 2. svetskog rata, kada je ovo pitanje zvučalo mnogo urgentnije, a odgovori bivali jasniji.

Ali o temi ljudskog razvoja se retko razgovara, a kada se to i desi, njeno značenje se često iskrivljava i ograničava. Komunitarci, na primer, kao što je američki filozof Majkl Sendel, uglavnom pridaju veliku pažnju ideji i značaju zajednica u negovanju ljudskog razvoja. Njihov pogled na zajednice, međutim, često je sužen i isključiv, a njihovo razumevanje ljudskih sloboda ograničeno. S druge strane, libertarijanci ponekad govore o razvoju u smislu većih individualnih sloboda, ignorišući činjenicu da je za to potrebna razvijena zajednica i da je rad nešto više od resursa dostupnog za eksploataciju.

Značaj ideje o ljudskom razvoju je u tome što nam omogućava da povežemo pojedinca sa društvom, navodeći nas da mislimo i o materijalnom poboljšanju i o društvenim vezama koje životu daju smisao. Takođe nas može navesti da preispitamo političke prioritete. Mnoge od zanemarenih oblasti savremenih javnih politika – dobar sistem brige o deci koju finansira država, održiv sistem javnog prevoza, dostojan okvir za društvenu brigu o starima – od suštinskog su značaja za svaku zamisao razvoja.

Možda aktuelni trenutak političkog haosa i dezintegracije ne deluje povoljno za pokretanje ove debate. Ali upravo takav trenutak može biti idealan za reorijentaciju samog okvira unutar koga mislimo o javnim politikama. Osamdeset godina nakon Beveridžovog izveštaja, krajnje je vreme. (Kenan Malik, The Guardian, prevelar Milica Jovanović, Peščanik)

MALTEŠKA LEKCIJA: “Moramo sasjeći problem u korijenu, ili će se ubojstva novinara i dalje događati”

“Nadam se da će biti izrečene presude svakoj osobi koja je umiješana u ubojstvo moje majke“, reći će Matthew Caruana Galizia, točno pet godina nakon što je njegova majka ubijena. Matthewova majka bila je Daphne Caruana Galizia, ugledna malteška novinarka i blogerica koja je godinama istraživala korupcijske teme.

Njen blog „Running Commentary“ bilježio je i po 400.000 posjeta dnevno, više nego što su imali svi malteški mediji zajedno, jer radi se o zemlji koja broji tek 460.000 stanovnika, a Caruana Galizia je često znala razotkriti afere čiji akteri dolaze iz drugih zemlja zbog čega je njen doseg bio velik i izvan granica Malte. Godinama prije smrti primala je brojne prijetnje i pretrpjela više napada jer je uporno pisala o temama korupcije, pranja novaca, ali i o vezama malteških državnih institucija i političara s organiziranim kriminalom.

Ubijena je 16. listopada 2017. godine u eksploziji autobombe podmetnute pod njen Peugeot 108. Silina eksplozije je bila takva da je automobil odbacila osamdesetak metara dalje. Raskomadano tijelo Daphne Caruana Galizie prvi je pronašao Matthew. Tada je imao 21 godinu i od tada do danas ne odustaje od borbe, ne samo za kažnjavanje ubojica svoje majke i njihovih nalogodavaca, već i za medijske slobode. Nastavio je majčinim stopama i ozbiljno zakoračio u novinarstvo. Kao dio međunarodnog konzorcija istraživačkih novinara nagrađen je prestižnim Pulitzerom, a s drugim članovima obitelji utemeljio je Zakladu Daphne Caruana Galizia.

Za ubojstvo su osumnjičeni braća Alfred i George Degiorgio, a kao nalogodavca tužiteljstvo navodi Yorgena Fenecha, malteškog biznismena, jednog od najbogatijih ljudi u zemlji, u čijem su vlasništvu brojne kockarnice i hoteli na Malti, ali koji posluje i diljem svijeta. Međutim, je li on jedini nalogodavac, tek će biti poznato. Naime, Caruana Galizia istraživala je tvrtku prijavljenu u Dubaiju koja je „upumpavala“ sredstva u tvrtke registrirane u Panami u vlasništvu tadašnjeg ministra energetike Konrada Mizzija i šefa kabineta vlade Keitha Schembrija. Vlasnik istraživane tvrtke bio je upravo Fenech koji je u to vrijeme od ministarstva energetike dobio profitabilnu koncesiju za elektranu. Nakon ubojstva i pritiska javnosti te svakodnevnih prosvjeda pred premijerovim uredom, Schembri je podnio ostavku, baš kao i premijer Joseph Muscat, koji je inače zbog klevete tužio Daphne Caruana Galiziu i kojeg se ranije prozivalo zbog godišnjeg odmora koji ga je koštao 12.000 eura po tjednu, a gdje drugdje nego u Dubaiju.

Godinu nakon ubojstva novinarski tim od 45 članova iz 18 svjetskih medija, među kojima su bili i britanski Guardian, američki New York Times i francuski Le Monde, ali i malteški Times of Malta, objavio je seriju istraživačkih tekstova „The Daphne Project“. Radilo se o dovršetku svih započetih istraživanja na kojima je Caruana Galizia radila netom prije smrti.

Pet godina nakon ubojstva, Matthew Caruana Galizia došao je u Europski parlament u Strasbourg kako bi sudjelovao na novinarskom skupu „Zaštita slobode medija: uloga Europske unije“, koji je održan istog dana kada je dodijeljena i novinarska Nagrada Daphne Caruana Galizia, i to u dvorani za medije, koja je također nazvana imenom malteške novinarke.

„Ubojstvo je bilo povezano s koruptivnom hobotnicom koja postoji u Europskoj uniji. Moja majka je istraživala visoku razinu korupcije i organiziranog kriminala, a ta korupcija u energetskom sektoru izravno je dovela do njenog ubojstva. Ne možemo iz toga izvući zaključak da se radilo samo o netoleranciji na tu vrstu novinarstva, kojim se bavila moja majka, jer to je otišlo puno dalje od toga“, kaže Matthew Caruana Galizia.

Napomenuo je kako podržava „Europski akt o slobodi medija“ (Media Freedom Act), skup mjera kojima bi se regulirao cijeli spektar problema u medijskom sektoru na području Europske unije te zaštitio novinarke i novinare u njihovom poslu. Europska komisija usvojila je ovaj akt sredinom rujna, a među ključnim točkama je uvođenje mjera kojima bi se onemogućio politički nadzor i uplitanje u uredničke odluke. Pravilima bi se pozitivno djelovalo na neovisnost medija, kako privatnih – a što je posebno bitno za Hrvatsku – tako i javnih medija koji ne smiju biti propagandno sredstvo vladajućih. Također se utvrđuju najbolje prakse kojima bi se osiguralo stabilno financiranje javnih medija, ali i uvela transparentnost po pitanju vlasništva nad medijima, što je u Hrvatskoj svojevrsna crna rupa.

Caruana Galizia očekuje da ovaj dokument ode toliko daleko da sruši propagande sisteme i dezinformacijske trendove, koji često služe kako bi se novinare targetiralo kao neprijatelje, ali i kao alati kojima se zapravo štiti korupcija. Jedan od takvih alata su i takozvane Strateške tužbe protiv djelovanja javnosti (eng. Strategic Lawsuit Against Public Participation, skraćeno SLAPP što korespondira s engleskim izrazom slap=šamar). Način je to na koji politički ili ekonomski moćnici „prekomjerno granatiraju“ medije, aktiviste ili organizacije civilnog društva kako bi ih zastrašili i obeshrabrili u „kopanju“ po njima nezgodnim temama. Moćnicima, naime, ne nedostaje resursa za plaćanje skupih odvjetnika, dok tuženi za obranu nemaju dovoljno resursa te ih ovakve tužbe iscrpljuju u svakom pogledu.

Upravo to se dogodilo i ubijenoj Daphne Caruana Galizia, koja je u trenutku smrti protiv sebe imala 47 aktivnih tužbi, uslijed čega su joj bili zamrznuti i bankovni računi. Nekoliko tih tužbi, u Malti, zemlji s iznimno sporim pravosudnim sustavom, i dalje je aktivno, a preuzela ih je obitelj. Inače, Malta je po broju SLAPP tužbi u odnosu na broj stanovnika uvjerljivo prva od svih država članica Europske unije. O kakvoj „nadmoći“ se ovdje radi otkrit će podatak kako se u Malti takvih tužbi podiže čak četiri puta više nego u Sloveniji koja je druga na neslavnoj ljestvici cijele Europe. Odmah iza zapadnog nam susjeda, plasirali su se još jedni susjedi, Bosna i Hercegovina, dok Hrvatska zauzima četvrto mjesto na listi svih europskih zemalja. (Ivor Fuka, Lupiga)