Postoji ona stara, olinjala fraza koja kaže, ni manje ni više nego – razum će prevladati. Ovaj optimistički iskaz frekventno je u medijskoj i političkoj upotrebi, Google bilježi skoro 300.000 primjera i nema ni domaćeg ni regionalnog političara koji ga u nekom trenutku krize nije zloupotrijebio. Čak i izuzetno nerazumne, ekstremnom ponašanju sklone političke spodobe imaju običaj pozvati se na pobjedu razuma, što dodatno obesmišljava cijelu poruku i njen humanistički potencijal.

A ako se već svi toliko ufaju u razum, da li onda to znači da je rečena tvrdnja tačna i da nas čekaju bolji dani? Sudeći po svemu što se na ovom tlu događalo posljednjih decenija – razum u dogledno vrijeme ne misli prevladavati. Na pamet mu ne pada. Neće jer nije nikad. Ili bar nije odavno. A ako je neka od zaraćenih strana pokatkad & pođegdje i povukla kakav razuman potez, onda je to više bio iznuđen čin, rezultat straha, međunarodne prijetnje ili kakvog sitnog ćara koji je pojedincima donosio vidljivu dobit, a kolektivu tek mrvice, ili čak štetu nepoznatih razmjera.

Jedan od intelektualnih trikova koji može ublažiti sve boli zbog društvenih gibanja je da ne očekujemo ništa od razuma. Samo to. Pogledamo li tri protekle decenije, jedan je trend evidentan – gdje se god moglo razumom prevladati nešto, konačni rezultat na kraju bi bio protivan takvoj soluciji. Nerazum, da prostite, ubjedljivo pobjeđuje. Nerazum razvaljuje jer ima u sebi jak zavjerenički tik i emotivni naboj tako drag svim učesnicima ovdašnjih društvenih kretanja.

Jezivi likovi upravljali su i upravljaju našim sudbinama. Tu za razum mjesta nema. Svijet knjige, znanja, sporazumijevanja, dogovaranja, džentlmenstva i istinskog kompromisa uvijek je ustupao pred svijetom gole sile i zakona jačeg. Ovdje ludost nije bila erazmovske strukture i kulture, uperena protiv okoštalih društvenih konvencija, nego je doslovno nastajala kontra bilo kakvog racija. Nije subverzivna nego destruktivna. Mali subverzivni činovi građanskog neposluha topili bi se pred aktima masovnih ubistava, paljevine i razaranja. Valja razgrnuti nebrojene slojeve kolektivnog ludila, nasilja i nepravde, naslaganih jedan na drugi, da bi se shvatilo zašto razum nema šanse. U svojoj beskrajnoj aroganciji vođe kolektivnog ludila su nesavladivi. U javnosti se često plasira uvjerenje da je protiv općeg bezumlja najbolje oružje zdrav razum. Ali kolektivno ludilo nije neki nezavisni fenomen, iznikao sam iz sebe, nego strogo kontrolirana i u pažljivo biranim uvjetima uzgajana emocija, koja ima duboke razloge, ciljeve i uzroke. A ako je zaista tačno da je razum najbolje oružje protiv svega što nam se dešavalo i što nam se dešava, onda smo doslovno najebali pošto u tu borbu ulazimo do zuba nenaoružani.

Što je izgubljeno, izgubljeno je zauvijek.