Politička i medijska pismenost neodvojivi su pojmovi savremenog društva. Jedan od ključnih razloga za to je gotovo potpuna nemogućnost odvajanja politike i medija, odnosno, političke komunikacije i medijske djelatnosti danas. Kako je još davno primijetio Pierre Bourdieu u knjizi Narcisovo ogledalo[i], mediji u našim životima imaju ulogu sličnu onoj kakvu imaju naočale: često nismo svjesni da svijet posmatramo kroz njih, ali oni određuju opseg onoga što uopšte može biti viđeno. U tom kontekstu, i političke procese, aktivnosti političkih subjekata i njihove stavove često isključivo pratimo kroz prizmu medija, to jest, posredno. Nadalje, poslužimo li se sistemskom teorijom društva, informacijsko-komunikacijski podsistem (koji čine mediji) u društvu možemo posmatrati poput krvotoka u ljudskom organizmu, koji opskrbljuje druge dijelove društvenog sistema, odnosno druge podsisteme (pa i onaj politički) informacijama neophodnim za njihovo funkcionisanje.

Kada ovako posmatramo uzajamnu međuovisnost medija i politike, jasno je da i građani, kao jedan od značajnih aktera političke medijski posredovane komunikacije, podjednako trebaju biti i politički i medijski pismeni, kako bi bili kompetentni sudionici političkih i javnih procesa. Građani koji dobivaju, koriste i kreiraju informacije u savremenom društvu dio su aktivne javnosti, tj., skupine mislećih pojedinaca, sa svojim individualnim mišljenjima i stavovima, koji učestvuju u dijaloškom (ili, preciznije rečeno, poliloškom) argumentovanom sučeljavanju u javnom i političkom prostoru (odnosno, javnoj i političkoj sferi) o nekim važnim pitanjima, problemima i/ili temama (odnosno, o određenim i konkretnim narušenim socijalnim situacijama) i tako kristaliziraju dominantno društveno mišljenje (ili stav) koji čini javno mnijenje. Samo argumentovana debata kompetentnih građana o temama koje su važne za sve (tj., od javnog su interesa) može da „izrodi“ kvalitetno javno mnijenje i, posljedično, kvalitetne odluke i dešavanja u javnom i političkom prostoru koje čine život građana boljim.

Šta bi, dakle, podrazumijevala medijska i politička pismenost? Definicija je bezbroj, jer gotovo svaka institucija ili organizacija koja se bavi ovim temama ima svoje. No, ukratko, one se svode na to da se medijska pismenost promatra kao sposobnost pristupa, analize, evaluacije informacija, ali i njihovog kreiranja i djelovanja u skladu s njima, odnosno, sposobnost da se pristupa medijima, kao i da se informacije koje oni prenose identificiraju, interpretiraju i na odgovarajući način razumiju, kao i da se putem medija komunicira.[ii] Politička pismenost se definira kao sposobnost razumijevanja političkih pojmova, činjenica i kategorija na osnovu kojih stvaramo političke stavove i određeno kritičko mišljenje, tj., set kompetencija, znanja i vještina neophodnih za kvalitetnu participaciju u političkom i društvenom životu. Međusobno po/u/vezana, ova dva pojma podrazumijevaju da je politička medijska pismenost set znanja, vještina i kompetencija za kvalitetno prikupljanje, analizu, interpretaciju i evaluaciju političkih poruka, kao i za njihovo kvalitetno kreiranje, te za participaciju u političkom životu nekog društva zasnovanu na kritičkom mišljenju.

Medijatizacija politike i politizacija medija – vještine, znanja i kompetencije političke medijske pismenosti neophodne u medijatizovanom društvu

Budući da smo utvrdili neodvojivost političke i medijske djelatnosti u društvu, a posljedično i političke i medijske pismenosti, treba podsjetiti i da je to posljedica medijatizacije društva i politike, ali i politizacije medija danas. Ta politizacija ogleda se u činjenici da mediji nisu (više samo) posrednici u političkoj komunikaciji, nego njeni ravnopravni akteri, sa svojom agendom, interesima i ciljevima. Treba imati na umu da oni zauzimaju značajno mjesto u smislu definisanja društvene stvarnosti i uslova društvene interakcije, što se kao proces opisuje pojmom medijatizacija društva. Primijenjeno na političku sferu, govorimo o medijatizaciji politike kao procesu povećanja značaja medija kao materijalnih i simboličkih resursa za političke procese, institucije i aktere.[iii]

Kakve su, dakle, vještine, znanja i kompetencije potrebne građanima za sudjelovanje u medijatizovanom društvu i medijatizovanoj politici? Prije svega, neophodno je posjedovati znanja o tom društvu, odnosno sistemu, tačnije, poznavati politički sistem i političke procese (globalne i lokalne), kao i posjedovati znanja o političkom spektru stranačkih aktera u društvu (ljevica-centar-desnica). U medijskom smislu, neophodna su znanja o medijskom sistemu, tj., o vodećim medijima u društvu i njihovoj vlasničkoj strukturi (javni-privatni). Nadalje, neophodno je posjedovati vještine navigacije kroz ogromnu količinu najrazličitijih informacija i političkih poruka koje građani dobivaju od različitih političkih aktera (najčešće) putem medija. U tom kontekstu, neophodno je ukazati na dvije važne činjenice. Prva se odnosi na to da politička komunikacija kao proces distribucije i razmjene političkih informacija ima dvije svoje ključne dimenzije: predizborna politička komunikacija – koja se odvija u vrijeme uoči i tokom izbora, te „redovna“ politička komunikacija – koja se odvija u periodima između izbora. U predizbornoj komunikaciji akteri političke komunikacije su političke stranke i kandidati s jedne strane i glasači s druge, a tokom redovne političke komunikacije akteri političke komunikacije su izabrani zvaničnici s jedne strane i građani s druge. Druga važna činjenica je da političke poruke koje se razmjenjuju u javnom političkom prostoru treba da imaju najmanje tri svoje dimenzije: informativnu (informacije o onome što se trenutno događa u političkoj sferi), formativnu (informacije koje pomažu razumijevanju političkog sistema, procesa ili aktera) i manipulativnu (informacije koje su usmjerene na političko uvjeravanje). Tokom predizborne kampanje u porukama je dominantna manipulativna dimenzija, dok je tokom redovne političke komunikacije akcenat na informativnom i formativnom aspektu. Građani bi toga trebali biti svjesni i, svakako, znati kako razlikovati ove tri dimenzije političkih poruka, posebno u predizbornim kampanjama.

Kompetencije neophodne građanima su kompetencije kritičkog mišljenja, odnosno razumijevanja šireg (političkog) konteksta i uspostavljanja kritičkog odnosa prema političkim i medijskim porukama i akterima. To podrazumijeva i odlučivanje o tome koji akteri zaslužuju povjerenje i kojima se može vjerovati. Mjerilo ili kriterij u ovom procesu trebao bi biti javni interes, te bi za uspješnu navigaciju u političkoj komunikaciji, naročito u predizbornim kampanjama kada su potencijalni glasači zapljusnuti morem informacija, trebalo biti sposobnim razlikovati one poruke i aktere koji su u javnom interesu, za razliku od onih koji pokušavaju da privatne interese „ogrnu“ plaštom javnog interesa i tako izmanipulišu građane.

Tabela: Dimenzije političke komunikacije

Sva navedena znanja, vještine i kompetencije posebno dobivaju na značaju u vremenu postistine, odnosno, u vremenu kada je javni prostor (posebno onaj njegov dio zasnovan na internetskim platformama i društvenim medijima) izložen ogromnoj količini dezinformacija koje, kao nikad ranije, imaju potencijal eksponencijalnog širenja i enormnu moć utjecaja. Pokazuje se da su dezinformacijske kampanje (kako one sistemske propagande, tako i botova i trolova) uglavnom politički motivisane i da ih je najviše upravo u sferi političke komunikacije i baš je iz tog razloga neophodno upravljati individualnim i društvenim kompetencijama političke medijske pismenosti.

Tabela: Znanja, vještine i kompetencije političke (i) medijske pismenosti

Ishod/cilj: demokratska politička participacija

Šta je, zapravo, suštinski cilj političke medijske pismenosti i sposobnosti kvalitetne interakcije u političkom i javnom životu? Veoma često se politička (i) medijska pismenost promatraju kroz prizmu isključivo individualne kompetencije, tj., sposobnosti pojedinca da izgradi vlastitu kvalitetnu interakciju s medijima i kvalitetno interpretira političke i medijske poruke kako bi se sam bolje snalazio u društvu i imao vlastitu dobrobit. To je važna, ali svakako ne i jedina dimenzija političke (i) medijske pismenosti. Baš kao što je javni interes ključan u konceptu političke pismenosti, ali i medijske, tako je i ključan kao ishod ili cilj kvalitetne interakcije s medijima u političkom kontekstu. Naime, politički pismeni i medijski pismeni građani osnov su demokratske društvene i političke participacije. Drugim riječima, nema demokratskih procesa i demokratske političke komunikacije u društvu bez političkih subjekata koji u prvi plan stavljaju javni interes, medija koji posreduju u predstavljanju tog javnog interesa građanima i građana koji prepoznaju takve aktere i takve medije. Savez ta tri demokratska aktera i njihova kvalitetna interakcija čine osnov demokratske kulture i demokratskog društva.

_________________

[i] Knjiga je na našim prostorima objavljena 2000. godine u izdanju beogradske izdavačke kuće Clio.

[ii] Za više definicija, informacija i izvora vezanih za medijsku pismenost pogledati stranicu Centra za medijsku pismenost: https://www.medialit.org/media-literacy-definition-and-more ili Fakulteta političkih nauka Univerziteta u Sarajevu: https://fpn.unsa.ba/b/medijska-i-informacijska-pismenost/ .

[iii] Za više informacija o medijatizaciji politike vidjeti knjigu Vuka Vučetića „Izazovi medijatizacije politike“, objavljenu u izdanju Bina d.o.o., Banja Luka, 2023.