Sociolozi su još sedamdesetih godina povezali povećanje broja samoubistava s izvještavanjem medija. Taj broj je rastao kada su novine na naslovnim stranama imale vijesti o ovoj temi

Prema podacima kojima raspolaže Ministarstvo unutrašnjih poslova Republike Srpske, od 2012. do 2017. godine na ovom se području ubilo 1.328 osoba, odnosno 221 osoba godišnje. Ruku na sebe češće podižu muškarci, čak 3,5 puta više nego žene. Najčešće su to osobe starije od 50 godina, a život oduzimaju vješanjem i upotrebom vatrenog oružja.

Od Federalne uprave policije tražili smo konkretne podatke o samoubistvima izvršenim tokom posljednjih pet godina, s dodatnim informacijama o polu i starosti osoba. Sa tri dana zakašnjenja, saopšteno nam je da podatke potražimo na njihovoj internet-stranici. Tamo su nas dočekali nepotpuni podaci za period od 2012. do 2015. godine, razdijeljeni u četiri odvojena izvještaja. Tokom tri i po godine, za koje postoji javnosti dostupna evidencija, 689 osoba je odlučilo da oduzme sebi život. Oko 75 odsto su muškarci.

Samoubistva su prisutna u svim zemljama, a Svjetska zdravstvena organizacija upozorava da se svakih 40 sekundi ubije jedna osoba, što je 800.000 ljudi na godišnjem nivou. Iz ove organizacije je saopšteno da u BiH godišnje šest građana na 100.000 stanovnika izvrši samoubistvo, što našu zemlju stavlja na posljednje mjesto u regionu. U Sloveniji je taj broj čak 21, dok u Srbiji i Hrvatskoj iznosi po 17.

Kako pomoći potencijalnom samoubici?

Kao prvo, neophodno je prepoznati da kod određene osobe postoji rizik za izvršenje samoubistva, a zatim je potrebno pronaći adekvatnu stručnu pomoć i obratiti se nadležnim institucijama, ističe psihologinja Milica Pavlović Petković. Savjetovališta u centrima za mentalno zdravlje nude podršku osobama kod kojih postoji opasnost da će oduzeti sebi život.

„Za početak je potrebno da im damo podršku, da ih ne ostavljamo same, da ne nudimo neke nepotrebne savjete iz naše percepcije i uloge, nego da pitamo tu osobu šta bi joj moglo pomoći. Pokušati je vratiti na njene ciljeve i vrijednosti zbog kojih bi mogla promijeniti odluku i odustati od suicida“, naglašava Pavlović Petković.

U susjednoj Srbiji djeluje nekoliko SOS linija za pomoć potencijalnim samoubicama, kao i nekoliko udruženja osnovanih s ovim ciljem. Od 2006. pa do 2015. godine, u ovoj zemlji se ubilo 12.570 osoba, što je 1.257 godišnje. Centar „Srce“ iz Novog Sada pruža emotivnu podršku osobama u krizi, te radi na prevenciji samoubistava. Svakog dana volonteri ovog centra od 17 do 23 h razgovaraju s ljudima koji imaju potrebu za tim.

„Ne drže im moralne pridike, ne omalovažavaju njihove tegobe, ne ‘tješe’ ih da će njihovi problemi proći i, što je najvažnije, ne govore im šta da rade. Zato što vjeruju da svaki čovjek sam najbolje zna šta je dobro za njega. Zato što vjeruju da svaki čovjek ima prava da sam odlučuje o svom životu, čak i ako odluči da ga okonča“, kažu iz centra „Srce“.

Koliko su samoubistva prisutna u svakom društvu pokazuje podatak Svjetske zdravstvene organizacije da je broj pokušanih samoubistava veći čak 20 puta od broja izvršenih. Iako su među statistikama većinom ljudi stariji od 50 godina, mladi su grupa pod najvećim rizikom i samoubistvo je drugi uzrok smrti kod osoba starosti između 15 i 29 godina. Depresija i korištenje narkotika ili alkohola su krivci za 90 odsto samoubistava u cijelom svijetu.

„Međutim, ne treba izgubiti iz vida da je samoubistvo kompleksni fenomen koji je rezultat različitih sociokulturnih i ličnih faktora, te da se rizik od samoubistva povećava u periodima socioekonomskih, porodičnih i individualnih kriza. Recimo, gubitak voljene osobe, prekid emotivne veze, gubitak posla ili imovine, kriza identiteta i slično“, navode u centru „Srce“, napominjujući da je neznanje najveća prepreka u prevenciji samoubistava.

U javnosti su zastupljene brojne predrasude koje znatno utiču na pogoršanje situacije. Osobe u riziku ne traže pomoć jer se plaše da će biti etiketirane kao slabići i kukavice. Veliku ulogu imaju i mediji, koji svojim izvještavanjem mogu uticati na poboljšanje situacije, ali i učiniti stvari još gorim.

„Mislim da je kod izvještavanja o suicidu neophodno naglasiti da je osoba imala nekih emocionalnih poteškoća i da je nužno raditi na prevenciji mentalnog zdravlja, jer se samim tim smanjuje i rizik od suicida. Često se kod adolescenata može podstaći imitativno ponašanje ukoliko čitaju, gledaju ili slušaju o suicidu, pogotovo ako je poznata osoba u pitanju. U suštini, može se doći do zaključka da osobe koje su prethodno imale suicidalne ideje ili razrađen plan, medijskim izvještavanjem mogu biti pokrenute da izvrše suicide“, smatra Pavlović Petković.

Odgovornost medija

Analizirajući medijska izvještavanja o samoubistvima u Srbiji, centar „Srce“ donio je zaključak da sredina u kojoj živimo pati od manjka saosjećanja, te da novinari itekako znaju biti brutalni kada prenose informacije o pojedinačnim samoubistvima. Oni prikazuju tačno mjesto gdje se to desilo, često s licima nastradalih. Iz ovog centra preporučuju da se ove vijesti ne stavljaju na naslovnice i u udarne rubrike, te da se riječ „samoubistvo“ ne treba nalaziti u naslovima kako se ova tema ne bi koristila za podizanje čitanosti i gledanosti. Jedan od zaključaka njihovog istraživanja jeste i da senzacionalistički pristup ovoj tematici podsticajno djeluje na osobe koje se još uvijek dvoume oko toga da li da oduzmu sebi život.

Sociolog David Phillips je 1974. godine povezao povećanje broja samoubistava s izvještavanjem medija. Naime, primijetio je da je broj samoubistava rastao u vrijeme kada su novine na naslovnim stranama imale vijesti o toj tematici. On je ovu pojavu nazvao Verterovim efektom, referišući se na slučaj kada je knjiga Jadi mladog Vertera pokrenula čitav niz samoubistava širom Evrope, koji je povezan sa samoubistvom glavnog junaka ove knjige. Tada je u upotrebu uveden i termin „imitativno samoubistvo“.

Izvještavanje do najsitnijih detalja i opisivanje samog čina oduzimanja života mogu kod osoba u riziku doprinijeti da učine isto. Želeći da imaju potpuniju sliku i sve potrebne strane, novinari nerijetko razgovaraju s porodicom samoubice, čime ih uznemiravaju u duboko intimnoj i bolnoj situaciji. Takođe, članovi porodice u tim trenucima često ne mogu dati vjerodostojne izjave jer su previše emotivni i šokirani, pa nerijetko tvrde da samoubica nije pokazivao svoju namjeru. Time se stvara slika da se na samoubice ne može uticati, što je pogrešno jer su samoubistva u velikoj mjeri povezana sa mentalnim oboljenjima koja se mogu izliječiti ili barem držati pod kontrolom.

Novinari imaju pravo da izvještavaju o ovoj temi, ali moraju biti izrazito osjećajni i pažljivi, te imati obzira prema osobama koje su bile bliske sa samoubicom. Pogrešan medijski prikaz može dodatno da produbi njihov bol i traumu.

Američki institut za mentalno zdravlje preporučuje novinarima da se ne bave detaljima kada izvještavaju o pojedinačnim slučajevima, te da izbjegavaju korištenje fotografija s mjesta nesreće, kao i fotografije uplakane porodice, a pogotovo tijela samoubice. Izvještavanje bi trebalo biti lišeno svakog senzacionalizma i bombastičnih formulacija. Naslovi bi trebali biti što jednostavniji i sa što manje detalja, dok bi se među sagovornicima trebali naći i stručnjaci iz oblasti mentalnog zdravlja kako bi objasnili pozadinu ovakvih postupaka i dali smjernice za reagovanje. Poželjno je navesti i načine na koje osobe u riziku mogu dobiti pomoć.

Šta ne znamo o samoubistvima?

Osoba nije suicidalna zauvijek, već samo određeni vremenski period. Njena težnja da oduzme sebi život će proći. Veliki dio samoubica zapravo ne želi da umre, ali ne vidi drugo rješenje za situaciju u kojoj se nalaze.

Ukoliko suicidalna osoba odjednom djeluje dobro raspoložena, to nipošto ne znači da je opasnost prošla. Osobe koje donesu konačnu odluku često osjećaju olakšanje zbog toga, što se odražava i na njihovo ponašanje.

Čak 80 odsto samoubistava se nije desilo iz prvog puta. Potencijalne samoubice najavljuju okolini svoju namjeru putem direktnih ili indirektnih znakova. Zato je potrebno reagovati kad god nam se nešto učini netipičnim za tu osobu.

Razgovorom s osobom u riziku dajemo do znanja da želimo da pomognemo i da smo tu za nju. Takođe joj pomažemo da se izbori s teškim osjećanjima koja nosi u sebi. Zbog toga je mnogo korisnije razgovarati nego izbjegavati tu temu, plašeći se da ćemo osobi dati ideje koje do sada nije imala na umu.

Motivi i uzroci

Samoubistvo se ne može posmatrati kroz prizmu samo jednog faktora, jer je to prilično kompleksna pojava, ali je rizik od samoubistva znatno veći ukoliko osoba ima neki mentalni poremećaj, ovisna je o alkoholu ili narkoticima, ima tešku ili neizlječivu bolest, psihičke krize ili je prošla kroz zlostavljanje.

Kod ovakvih osoba primjetne su promjene u ponašanju: postaju tužne, osjetljive, umorne, nervozne, nezainteresovane za svoj izgled, spavaju mnogo ili nikako, previše ili premalo jedu, gube interesovanje za stvari u kojima su prije uživale, plaše se da će poludjeti i povrijediti sebe ili druge, osjećaju krivicu i stid, gube nadu da će ikada biti bolje.

Veliki uticaj ima i teška ekonomska situacija, što se pokazalo na primjeru kreditnih zaduženja u BiH. Naime, udruženje korisnika kredita „Švicarac BiH“ je evidentiralo više od 25 samoubistava počinjenih zbog nemogućnosti vraćanja kredita u CHF valuti.