Kako godine prolaze, sve mu je teže nafatati iole pristojnu osobu da im se pridruži tokom proslave. Prvo je na paradno obilježavanje Devetog januara jedne hladne zime otišao Dragan Čović. Tada i nikada više. Digla se neviđena frka, uslijedile su kritike sa svih strana, a najmoćniji Hercegovac je od svih prigovora targetirao samo one iz glavnog grada i jogunasto izjavio: “Neće meni Sarajevo određivati gdje ću ići.” Ali izgleda da ipak hoće, jer više se nije usudio nazočiti. Lijepi strah…
Bilo je još sličnih ispada sa zapadne strane. Jedne godine na paradi se ukazao glavom i bradom hrvatski ambasador, no i tada je javnost odradila svoje, pa je čovjek ekspresno uklonjen iz javnog života, uz objektivno ograđivanje iz Ureda Vlade Republike Hrvatske.
Iz Srbije je nekoliko godina zaredom dolazila Ana Brnabić, također jogunasto izjavljujući da neće njoj Sarajevo… Ali, ove godine je i s te strane ukazana čast spuštena za jedan evidentan nivo, došli su Ivica Dačić u ime Vlade i Danilo Vučić kao predstavnik Delija, navijačke skupine u kojoj je aktivistički angažiran već godinama.
I to je, uz tradicionalnu rusku delegaciju, uglavnom sve. Ah, da ne griješimo dušu, bila su i dva Crnogorca iz oblasti Dritana Abazovića. Niko drugi ne smije. Objektivni posmatrač bi pomislio da će Zoran Milanović ostati dosljedan svojim verbalnim ispadima pa ili doći osobno, ili poslati kakvog visokog izaslanika, ali ništa od toga ne vidjesmo. Ono malo građana što su nafatani po ulicama teško da je moglo iskazati očekivano oduševljenje. Do medijskih mikrofona dolepršao je čak i jedan slabašni uzvik socijalne pobune (“Kad će penzije?”), što slavljenike nije omelo u iskazanom raspoloženju. Ako Željka Cvijanović tog januarskog prijepodneva nije dobila gripu usljed nategnutog osmijeha koji je iz propagandnih razloga morao ostati tu nekoliko sati, neće nikad.
Nakon poštara, šumara, skejtera i dobrovoljnih davatelja krvi, što su bez ikakve razumne sumnje časna zanimanja i opredjeljenja, te također časni ljudi sve do trenutka kad stanu u prazničnu kolonu, nebo su nadletjela tri helikoptera, spasivši obraz manifestaciji ljubavi i mira. I da, bio je to nesumnjivi znak superiornosti nad ubogom Federacijom BiH, koja je s helikopterske strane u dubokom deficitu u odnosu na manji entitet.
Nikada slabiji, skoro pa nečujni bili su kritički glasovi iz RS. Opozicija, mediji i intelektualni zbor tako su efikasno utišani da se gotovo i ne čuju. U medijskom smislu Republika Srpska sve više podsjeća na Herceg-Bosnu, prostor očišćen od svake kritike.
Teška su vremena iza nas, još teža pred nama. Tako je Milorad Dodik, prva zvijezda proslave, ostao sam da prkosi svijetu i pravosudnim činjenicama. U poslu koji radi čovjek je već decenijama ekstremno uspješan, ispratio je generacije domaćih političara i inozemnih eksperata, a još je tu. Ali usamljen i isfrustriran. Ono što je zamišljeno kao demonstracija moći od samog se početka izvrnulo u sopstvenu suprotnost, Republika Srpska sve je zaduženija, siromašnija i demografski praznija. Kako joj realna moć opada, to Dodik, Cvijanović i paleta političkih dužnosnika ispod njih imaju potrebu da u opticaj puštaju enormnu količinu fraza o njenoj snazi i neuništivosti. Što se tiče ovog drugog, skoro da su u pravu. Ko god iz Federacije sanjao da uništi manji entitet, sve mu je to uzaludno. Republiku Srpsku sustavno već godinama upropaštava njen politički vrh. Parada je tu samo da pokaže stvarno stanje stvari. A stvarno stanje može stati u jednu riječ – otužno.
