Iako smo u globalnim razmjerima relativno mlada demokratija, 33 godine bile su sasvim dovoljne da svi akteri političkog života nauče kako stvari stoje. A trebalo bi da su postojane i lake za objasniti: u uređenim državama građani plaćaju poreze od kojih žive političari. I zbog te fundamentalne činjenice političari odgovaraju i podnose račune građanima.

Ne može nikako obrnuto. Ako nije tako, onda ne govorimo o demokratskom uređenju. Tamo negdje krajem osamdesetih u Jugoslaviji je buktila velika ekonomska kriza usljed koje je nestalo ključnih namirnica: kafe, šećera, nafte, odjeće… Pritisnuti nestašicom, ljudi su masovno hrlili ka Trstu i tu kupovali sve, od farmerki i džempera do sapuna i konditorskih proizvoda. To je istovremeno predstavljalo i odliv deviza, pa se Veselin Đuranović, jedan od članova Predsjedništva, drznuo kritizirati radničku klasu, poručivši joj da u interesu samoupravljanja mora stegnuti kaiš i odreći se Trsta. Potom je u Nedjeljnoj Dalmaciji Aleksandar Tijanić, kojem nećemo hvaliti kasniji opus, kao prvi znak popuštanja jednopartijske stege, napisao oštar tekst u kojem je poručio kompletnoj vladajućoj sekti da ne mogu oni ružiti narod, nego samo narod njih.

I tako je počelo. Prošle su od tada decenije, a bitan procenat ovdašnjih političara još ne shvata zlatno pravilo demokratije, ko od koga živi. Milorad Dodik nedavno je naredio građanima manjeg entiteta da moraju voljeti Republiku Srpsku više od sebe samih. Na šta su mu ljudi na mrežama uljudno odgovorili: „Da smo se od nje obogatili kao ti, i mi bismo je sigurno voljeli više od sebe.“ Bakir Izetbegović često je Bošnjacima prigovarao recidive komunističkog razmišljanja, a u susjedstvu imamo dvije ideološke perjanice, Zorana Milanovića i Aleksandra Vučića, koje redovno odašiljaju neukusne tirade sopstvenom biračkom tijelu.

Uglavnom, vodeće nomenklature teško savladavaju jednu tako laku lekciju. Najsvježiji primjer dolazi nam iz slobodarskog Sarajeva. Kenan Magoda, zastupnik u Skupštini Kantona Sarajevo, doslovno se proslavio izjavom: „Većina njih su pušači i konzumiraju alkohol. Apelirao bih neka samo ostave cigarete i alkohol i imat će 300 KM svojoj djeci za skijanje. Oni koji to ne konzumiraju, taj novac bi trebali imati.”

Ovo je školski primjer neshvatanja sopstvene misije i uloge u društvu. Kada su izašli na izbore i zaokružili političku snagu koju predstavlja Magoda, građani su tim činom iskazali povjerenje, nadajući se da će im dotična grupacija omogućiti dostojanstven život, u kojem se ne moraju odricati cigareta ili pive radi jedne tako proste operacije kakva je dječije skijanje tokom zimskog raspusta. Najmanje što očekuju je da im neko prigovara zbog nepostojeće rasipnosti, a pogotovo ne očekuju da to uradi neko ko bi zapravo trebao biti objekt njihove kontrole i eventualnog ruženja.

U idealnim uvjetima, demokratija je društveno-politički okvir koji većini građana omogućava prosperitet, zahvaljujući tome što političari služe njima, a ne oni političarima. Prosto ko pasulj, kojeg ćemo se izgleda u narednim mjesecima morati odreći ako želimo djecu odvesti makar do Pionirske doline.