Aktivista socijalnog centra Basoc iz Banjaluke, pasionirani gledatelj televizijskih dnevnika, poslao nam je svoje viđenje Pečatovog priloga u kojem se razotkriva plaćeničko analiziranje našeg portala. Usput, otkrio je neke druge zasluge koje RTRS baštini

Da se ne pretvaramo, niko (više, a ni manje) ne očekuje od Javnog RTV servisa Republike Srpske da bude objektivni servis na usluzi građanima. Pratimo se već 25 godina, zajedno smo rasli u ratnom i poratnom paralelnom univerzumu koji grade i njeguju Srbi u Bosni i svjedokom sam da je RTRS fakat mukom postigao sve ovo što je danas. Odnos je toliko istančan da teško možemo da si međusobno ne vjerujemo glede plasiranja servisnih informacija. Utrao je tako RTRS put onom što se poslije američkih izbora nazvalo dobom postistine, za šta je zasluge ipak pokupio naizgled haotični pokret “alternativne desnice“ (atr-right). Oksfordski rječnik je postistinu uveo kao novu riječ tek ove godine i ne postoje čvrsti dokazi da je u kratku definiciju ugrađen predan rad RTRS-a: postistina tako “označava ili se odnosi na okolnosti u kojima su objektivne činjenice manje uticajne u oblikovanju javnog mnijenja od poziva na emocije i lična uvjerenja”. Nije neka vajda, ali za bosanske uslove je svakako pohvalno da prtimo nezadrživo naprijed.

Ali eto, nekom je palo na pamet da u lakrdiji od države kakva je Bosna i Hercegovina analizira sadržaj privatnih i javnih medija kroz portal Analiziraj.ba. U državi koja, uzgred rečeno, nema funkcionalan zakon o finansiranju medija, u kojoj se uredničke politike javnih medija poklapaju ili preklapaju preko stranačkih interesa (sjetimo se propale karijere Zlatka Lagumdžije na poziciji urednika Dnevnika FTV-a), a istraživačko novinarstvo je tek u povojima. U državi u kojoj i prosječan glasač SNSD-a vidi ko uređuje Dnevnik RTRS-a, jer je predsjednik partije i entiteta tri do pet puta tokom Dnevnika talking head svako ubogo veče, a klika njegove piramidalne organizacije se po zasluzi javlja da popuni B-roll.

Analiziraj.ba u tom smislu jeste izlišan projekat jer je informativna emisija RTRS-a pola Dodik pola otadžbinsko-oslobodilački rat, sa manje ili više dobrim specijalnim efektima i još manjom potrebom da se sadržaj analizira. U svakom slučaju, nekoliko novinara je kroz portal dobilo prostor i resurse da se pozabavi sadržajem informativnih programa, onih što se u “ispravljenom“ univerzumu označavaju “od javnog značaja“. I to ne samo javnih emitera nego i privatnih TV kuća. Tu su: FTV, BHT, RTRS, ali i BNTV, ATV, HAYAT, TV1 itd.

A gdje je pečat?

Sve ovo ne bi bilo poznato široj RS javnosti da “istraživački“ prilog o Analiziraj.ba nije odradio politički magazin Pečat, koji sa “provjerenom ekipom“ želi da bude najgledaniji među političkim magazinima i “neka vrsta ogledala naše stvarnosti“. Očigledno, vrsta ogledala koja snagom volje svake sedmice pegla stvarnost. U emisiji od 15. juna 2017., između ostalog, vršili su ogled iz kritičkog čitanja i političke ekonomije medija. I, usput, diskreditacije po ad hominem principu. U bezmalo deset minuta dugom prilogu koji obiluje jeftinom sugestivnom grafikom, otkrivaju nam da je za tri godine projekat Analiziraj.ba finansiran sa 130.000 dolara, da “analizatori“ u svom iz “inostranstva i Federacije“ plaćenom radu daju sebi za pravo da kritikuju “nezavisnost“ uređivačke politike RTRS-a, da se njihovim analizama služe i poslanici opozicije, te da USAID nije nastavio finansiranje projekta jer “vjerovatno nisu zadovoljni naručenim analizama“.

Na stranu činjenicu da je RTRS javna ustanova koja svojim zaposlenicima ne uplaćuje doprinose i poreze i koja se sa preko pet miliona maraka neplaćenog poreza ne usuđuje ni otvoriti Pandorinu kutiju sopstvene političke ekonomije, a kamoli poltronske prljavštine koju nazivaju nezavisnom uređivačkom politikom. Pečat poteže pitanje koje su prije ravno šest mjeseci u Skupštini Republike Srpske pokrenuli “opozicioni“ poslanici. Čitajući tekstove sa Analiziraj.ba, poslanici su pokušali ukazati na ono što je već i Parlamentu BiH jasno, a to je da se neka kontrola sadržaja mora uspostaviti i da nije baš lijepo i demokratski, da ne kažem da je sjevernokorejski, zloupotrebljavati javni servis koji plaćaju (ja se ipak nadam da mnogi ne plaćaju) građani BiH, a ne samo glasači SNSD-a i koalicije. Ono što je ovdje bitno jeste da su se u deset minuta mahinacija obrušili na jednu jedinu osobu, novinarku Oslobođenja koja piše analize dnevnika RTV BN i RTRS-a, a da niti jedan tekst u eteru nisu pročitali dalje od naslova.

Ko je rekao Gordana Katana?

Nije da stavljanje mete na leđa pojedincu nije nešto što je strano radu RTRS-a, ali isto tako nije jednako napadati pojedince iza kojih stoje političke partije i novinare koji vrlo dosljedno prate rad RTRS-a i nama kojima se smučilo gledati informativni program prenose crtice najnovijih akrobacija u režiji javnog emitera. Naime, u čitavom prilogu, Gvozden Šarac vrlo pažljivo gradi mrežu poluistina da bi oduzeo legitimitet kritici rada RTRS-a. Ne radi se to stručno ni zanimljivo, nego huškački i maliciozno. Pa tako: em je analiza stranoplaćenička, em nema ni pravo da to radi ni mandat, em je to napad na, čuj, nezavisnost javnog servisa, em nisu gledaoci RTRS-a ovce, nego imaju svak svoje daljince i sami su izabrali da budu tu uz Dnevnik 2 i dvadesetak minuta reality akcije iz života našeg predsjednika.

Ali novinar RTRS-a ne pominje novinarku koja radi analizu RTRS-a i BNTV-a, ne ulazi u analizu sadržaja, ne ispituje tačnost informacija. Ne, to je ispod časti. Umjesto toga, Katanu diskredituje jedna posve nezavisna figura u prilogu: poslanik SNSD-a, Igor Žunić. Kao da su SNSD i RTRS dvije različite firme! Ali Žunić ipak ima glasove iza sebe, par hiljada nježnih glasača koji već sljedeći put kada vide Katanu imaju pravo da bace psovku ili nešto teže. Žunić pritom, kako kaže, ne čita pomenuti portal i analize, ali prepoznaje stil novinarke Gordane Katane i otpisuje nalaze kao netačne. Time kulminira ova posve nebitna epizoda “jedne vrste ogledala stvarnosti“, u kojoj se ovim sugestivnim, propagandnim uratkom, kakav je emisija Pečat, kritički rad usmjeren ka javnom emiteru diskredituje etiketiranjem autora i njenim markiranjem kao stranog tkiva ovog društva. Bezobrazluk.