Kod nas se možda i najčešće o odnosu povijesti i fikcije pisalo u raspravama o Ivi Andriću i njegovom djelu. U posljednjoj Andrićevoj biografiji, Michael Martens (“U požaru svjetova”) navodi kako je i sam Andrić tragao za odgovorom na ovo pitanje markirajući prvu rečenicu Tolstojevog romana “Hadži Murat”: “I sjetio sam se jednog kavkaskog događaja, čiji sam jedan dio vidio, drugi čuo od očevidaca, treći izmislio. Evo toga događaja kako se formirao u mom sjećanju i mašti.”

Pišući također o Ivi Andriću i njegovim romanima i upotrebi historije u istim, Andrew B. Wachtel (“Stvaranje nacije, razaranje nacije”, Sarajevo 2010) uporedio je pisca, a poređenje možemo proširiti i na scenariste i reditelje, sa arheologom. Tako, prema Wachtelu, postoje tri osnovna pristupa pisanju/iskopavanju: prvi bi bio vertikalni, koji vremenski zahvaća veći period, ali je prostorno ograničen; drugi je horizontalni, koji omogućava da se jedan sloj/prostor bolje istraži uzimajući u obzir jedan uži vremenski period. Treći pristup predstavlja pokušaj istovremenog kopanja i horizontalno i vertikalno na različitim mjestima.

Sam Wineburg, profesor na  Univerzitetu Stanford koji se bavi pitanjima upotrebe historije u kreiranju identiteta kod mladih, osobe koje historiju uče iz filma ili iz popularnih romana uspoređuje s osobom koja u polju izgubi ključeve. Iako je ključeve izgubila u polju, ta osoba ih traži na ulici usred grada. Kad je neko upita zašto ključeve traži na ulici a ne u polju, takva osoba jednostavno odgovara: “Ovdje ima svjetla.” Profesor Wineburg navodi primjer Njemačke gdje su istraživanja pokazala da većina mladih historiju uopće ne uči iz udžbenika, nego s televizije i filma. “Možda ima utjecaja činjenica da vizuelni doživljaj puno duže ostaje u pamćenju nego ono što se čita u udžbeniku, ali je sigurno da filmovi i serije imaju mnogo veći utjecaj nego udžbenici i narativi koji se prezentiraju u pisanoj formi. Ako se fokusiramo na zajedničke narative mladih o ratu u Vijetnamu, vidjet ćemo da su to narativi koji su prezentirani na filmu, a ne u školskim udžbenicima ili historiografskim djelima”, objašnjava Wineburg. Koliko može biti utjecajan samo jedan film govori istraživanje koje je Wineburg proveo u Njemačkoj, gdje većina mladih vlastiti narativ o ujedinjenju Njemačke nije učila iz udžbenika i nastavnih programa niti iz televizijskih dokumentaraca. Za kreiranje njihovog narativa o ovim događajima iz bliske prošlosti presudan je film iz 2003. godine pod nazivom  “Goodbye, Lenin”.

“Aliya” u “Daytonu”

Dan uoči 28. godišnjice srebreničkog genocida, datum koji sigurno nije slučajno odabran, turski javni servis TRT počeo je emitiranje šestodijelne serije “Dayton”. Bosanskohercegovačka javnost je o početku emitiranja serije obaviještena putem agencijske vijesti čiji je izvor turska državna agencija Anadolija i u kojoj se kaže da će serija osim na TRT-u biti dostupna i na online platformi tabii, gdje ju je moguće pogledati uz pretplatu. Kako se navodi u kratkom opisu sadržaja, serija “Dayton” prati “Aliju dok pokušava očuvati i obnoviti ratom porušenu Bosnu. Istovremeno, svjedočimo borbi porodice Kahramanović razorene genocidom u brutalnim ratnim uslovima”.

Iza serije stoji producentska kuća Sancak Medya, koja je 2018. producirala i seriju “Aliya”, hagiografski pogled na život Alije Izetbegovića. Serija Dayton u suštini bi se mogla zvati i “Aliya 2” ili “Aliya: Dayton” jer je apsolutno centralna figura oko koje se sve vrti i u BiH i u Daytonu upravo Alija Izetbegović. Nažalost, krupne materijalne greške, revizionizam i potpuno nepoznavanje bosanskohercegovačke historije, koji su odlikovali i seriju “Aliya”, u “Daytonu” su nemjerljivo upadljiviji. Ako se nakon gledanja “Aliye” moglo zaključiti da se radi primarno o (zlo)upotrebi historije i iskrivljivanju historijskih činjenica s namjerom građenja jednog specifičnog hagiografskog narativa, u “Daytonu” se prosto radi o jednoj nevjerovatnoj količini diletantizma. U “Daytonu” sve je naopako, faktografski pogrešno, plitko, jeftino i vulgarno, što začuđuje ako se uzme u obzir da producenti, scenaristi i rediteljica tvrde kako su proveli podrobna istraživanja, došli do potpuno novih arhivskih dokumenata, razgovarali sa akterima i svjedocima (uključujući i samu porodicu Izetbegović) te da su serijom željeli ostaviti vrijedno svjedočanstvo… Serija je snimana u Turskoj, a, koliko je poznato, na pripremi i snimanju nije bio angažiran niko iz BiH.

Serija svoju autentičnost, osim uobičajene tvrdnje da je temeljena na stvarnim događajima, nastoji pojačati i korištenjem arhivskih snimaka na kraju svake epizode. Uoči početka pregovora u Daytonu, do ograde zračne baze “Wright-Patterson” uspijeva se probiti nana Munira Kahramanović. Sama zračna baza predstavljena je više kao moderni turski resort, a ne kao, kako su se sami učesnici pregovora žalili, neugledan studentski centar sa lošom hranom. Munira moli Izetbegovića da učini sve kako bi se pronašla njena porodica iz Bijeljine, sa kojom je izgubila svaki kontakt još na samom početku rata. Tako gledatelji istovremeno prate dvije priče, onu o mučnim pregovorima u Daytonu i drugu o sudbini porodice Kahramanović.

Arkanovci kao šumarsko-izviđačka sekcija

Kahramanovići su idilična bosanska porodica koja živi u brdovitoj Bijeljini (nije greška, Bijeljina je u seriji brdovita). Imaju idilične komšijske odnose, porodica se okuplja da proslavi rođendan mlađe kćerke i na rođendan poziva komšije Srbe. Usred rođendana u kuću upadaju Arkan i njegovi “arkanovci” koji hapse sve Bošnjake i odvode ih u logore, čime počinje višegodišnje stradanje porodice Kahramanović. “Dayton” primarno gradi narativ kako rat nije bio ni agresija ni građanski rat – bio je to komšijski rat, rat najobičnijih ljudi protiv najobičnijih ljudi. Valjda zato Arkan i “arkanovci” sve vrijeme rata nose isključivo civilnu odjeću, slabo su naoružani i više izgledaju kao kakva sekcija šumara ili izviđača a ne kao ozbiljna (para)vojna jedinica u maskirnim uniformama, naoružana dugim cijevima i protuoklopnim sredstvima, kako je uostalom zabilježeno na videosnimcima nakon njihovog ulaska u Bijeljinu. Dojučerašnje “dobre komšije” ne samo da se ne protive odvođenju komšija Bošnjaka već i stoje na ulici usiljeno se smijući i podižući tri prsta, među kojima je i jedan mladić koji je još jučer pokazivao simpatije prema srednjoj kćerci Kahramanovića. Uz bolivudsko često korištenje slow motion tehnike, u maniru najgorih sapunica, reditelj svaku emociju pojednostavljuje do krajnosti da ne bi ništa slučajno ostalo nejasno ili prepušteno samim gledaocima i njihovom zaključivanju. Ako i ima bilo kakvog otpora zlu sa srpske strane, zlo će prevladati već u sljedećoj epizodi kada jedna žena spasi jednog od dječaka Kahramanovića, ali potom tog dječaka strijelja njen muž, ili pak kad komšija Milan oca i sina Kahramanovića spasi iz vlaseničkog logora ne zbog nekog čojstva, već da bi ih kasnije “mogao pogledati u oči”. Svakako, u velikom broju slučajeva zločine su činili komšije nad komšijama, i to ovu priču čini zamislivom. Ali spuštanje nasilja na isključivo komšijski nivo, uz vidan izostanak bilo kakvog pominjanja da postoji neka vojno-politička (srpska) vlast u Bijeljini koja odlučuje o životu i smrti, da “arkanovci” dolaze iz Srbije, da još uvijek postoji JNA kao bitan faktor, da već mjesecima rat traje u susjednoj Hrvatskoj, krajnje je netačno, nepošteno, pa i zlonamjerno.

Reditelj očajno vlada osnovnom faktografijom i geografijom. Zatočeni Kahramanovići prvo završavaju u logoru Batković kod Bijeljine, dok žene i starce odvode u “logor Duzo”. Potom će muškarce prebaciti u logor u Vlasenici, odakle otac i sin Kahramanović, nakon pomoći komšije Milana, bježe, ali se vrlo brzo predaju vojnicima UN-a koji ih potom odvode u svoju bazu u Potočare. Nelogičnost koja nije razjašnjena jeste da Kahramanoviće u Potočarima neko vrijeme čuvaju vojnici UN-a prije nego što budu ponovo predati srpskim vojnicima u julu 1995., čime se, moguće, nastojala plastično pokazati sramna uloga UN-a nauštrb faktografije. S druge strane, dio žena nakon mjeseci provedenih u “logoru Duzo”, koji nije moguće geografski locirati, biva prebačen u logor Omarska kod Prijedora. Logori i zatočenički objekti pod kontrolom “srpskih vlasti” imali su svoju “logiku” postojanja, vrijeme kada su funkcionisali, a bitnu ulogu igrala je i geografija. Paradoksalno, dio ljudi iz Prijedora, Sanskog Mosta i okoline doista je završio u Batkoviću, ali je nepoznat pa čak i nemoguć slučaj da je neko iz Batkovića završio u Omarskoj. Makar serija bila fikcija, ona teži “vjerodostojnosti”, a takve nelogičnosti prvenstveno ruše vjerodostojnost serije.

Ako su autori i radili neke intervjue po BiH, izgleda da su se sretali samo sa bivšim pripadnicima jedinice Crni labudovi. Ova manevarska jedinica ARBiH predstavljena je holivudski hrabro, ali beskrajno netačno. Dok pripadnici VRS-a vrše strijeljanje zatočenih Srebreničana 1995. godine, Crni labudovi (a među njima i jedan Turčin, koji će poginuti kazavši da je došao braniti BiH jer “ovo je i moj dom”) u herojskom naletu upadaju duboko iza neprijateljskih linija i spašavaju sina porodice Kahramanović. Stižu Crni labudovi i do Prijedora gdje, dok pripadnici VRS-a na strijeljanje odvode zatočene žene iz logora Omarska, također oslobađaju cijelu Omarsku i spašavaju dvije kćerke porodice Kahramanović. Crni labudovi ih potom potpuno ležerno iz Omarske odvode na Otoku u Sarajevo kao da te neke ratne godine ima redovna vozna linija Otoka-Omarska.

Posebno pitanje je kako u filmu o ratu “funkcioniše” prikazivanje nasilja. “Dayton” je po tome možda najsličniji filmu “Dara iz Jasenovca” jer je nasilje krajnje vulgarizirano. Kako drukčije objasniti na krst razapetog čovjeka na ulazu u logor Batković, klanje zatočenika kao “kurbana”, naznaku silovanja petogodišnje djevojčice… Ponovo, iz svjedočenja preživjelih i sudskih dokumenata danas znamo da su počinjena takva zvjerstva koja je ljudskom umu teško i zamisliti, a kamoli snimiti, te je upravo to ključni izazov: kako prikazati nasilje a da to bude smisleno, nasilje koje je autentično i koje služi naraciji, nasilje koje nije tu samo sebi svrha? U tome je “Dayton” strašno podbacio.

Raskošno neznanje

Svu raskoš neznanja autori tek pokazuju u rukavcu serije koji prati pregovore u Daytonu. Tu nikako ne mogu da se izbore sa razlikovanjem pojmova “Republika Bosna i Hercegovina”, “Federacija Bosne i Hercegovine” i na kraju samo “Bosna i Hercegovina”. Sporazum o oživotvorenju Federacije BiH, koji je bio konačni epilog bošnjačko-hrvatskih pregovora i Vašingtonskog sporazuma, prema seriji “Dayton” potpisuje i sam Slobodan Milošević, što je netačno. Tuđman je u “Daytonu” potpuno sporedan lik koji se pojavljuje jedva nekoliko puta, dok su glavni akteri Milošević i Izetbegović. Za očekivati je da je Izetbegović centralna figura: to je više mudrac, a manje ili nikako državnik, on ima pregled cjelokupne situacije, strpljiv je, ali zna i kad treba lupiti šakom o stol, jasno predviđa sve buduće poteze i Miloševića i međunarodne zajednice, on u Daytonu ostvaruje sve svoje ciljeve… Osim Tuđmana, “čovjeka kojeg nema”, i međunarodne zajednice koja je predstavljena napadno licemjernom (oličena u MMF-u i Svjetskoj banci, što je, posebno u Turskoj, krajnji primjer zla Zapada, ali u kontekstu Dejtonskog sporazuma potpuno netačno), u “Daytonu” je možda i najlošije prošao Haris Silajdžić. Tadašnji premijer Republike BiH predstavljen je kao izdajnik koji Izetbegoviću radi iza leđa, nestrpljivi junoša, nezreli političar željan vlasti, što Amerikanci prepoznaju i koriste protiv Izetbegovića. Sa kolikim su neznanjem kao početnim kapitalom autori krenuli u ovaj projekt govori i odjavna špica serije u kojoj se iznosi da je u ratu u BiH ubijeno 312.000 osoba, što je brojka koja je tačno tri puta veća od stvarnog broja ubijenih. Mučenim autorima “Daytona” nije jasno ni ko se kopa u mezarju u Potočarima, jer se na kraju dodaje kako se i dalje traga za hiljadama nestalih osoba u cijeloj BiH, a da se pronađene osobe svake godine, uz komemoraciju, ukopavaju 11. jula u Srebrenici.

“Istina o ljudskoj patnji će se saznati onoga dana kada neki budući ljudi izmisle mašinu pomoću koje će se direktno iz ljudskog uma moći projicirati slike na platnu”, zapisao je Hasan Nuhanović u knjizi “Zbijeg”. Ovakva mašina još nije izmišljena, svaka projekcija, na papiru ili platnu, manjkava je, manje ili više. U slučaju “Daytona” to nije manje ili više: “Dayton” je manjkav više i više i još više.

Ovaj tekst je izrađen/a uz podršku regionalnog projekta SMART Balkan – Civilno društvo za povezan Zapadni Balkan kojeg implementira Centar za promociju civilnog društva (CPCD), Center for Research and Policy Making (CRPM) i Institute for Democracy and Mediation (IDM) a finansijski podržava Ministarstvo vanjskih poslova Kraljevine Norveške.

Sadržaj teksta je isključiva odgovornost Analiziraj.ba i ne odražava nužno stavove Centra za promociju civilnog društva, Center for Research and Policy Making (CRPM), Institute for Democracy and Mediation i Ministarsvta vanjskih poslova Kraljevine Norveške.