Kakve su međunarodne i unutarsrbijanske implikacije novog Vučićevog manevra, imenovanja Ane Brnabić za premijerku? I kada će takvi potezi biti mogući u Bosni i Hercegovini?

Imenovanje Ane Brnabić za mandatarku nove Vlade Srbije odjeknulo je kako u regionalnim, tako i u svjetskim medijima, u svjetlu njenog spolnog, seksualnog i etničkog identiteta. Dosadašnja ministrica državne uprave i lokalne samouprave Srbije nije samo prva žena i pripadnica LGBT zajednice koja će zasjesti u premijersku fotelju već je porijeklom i Hrvatica.

Da stvar bude, iz perspektive ekstremne srpske desnice, gora, Brnabićka je i američko-britanski đak (diplomirala na Northwoodu, masterirala na Hullu), te se  dugogodišnjim angažmanom u nevladinom sektoru, na projektima finansiranim od strane EU, USAID-a ili Soroševe fondacije, savršeno uklapa u predstavu „stranog plaćenika, domaćeg izdajnika“.

Rafinirani šahovski potez

Keno Verseck u članku za Spiegel ističe da je imenovanje Brnabićke prava senzacija, u kontekstu zemalja Jugoistočne Evrope, gdje je politika muška i heteroseksualna, a norme političkog ponašanja su u znaku patrijarhalnog, mačo i homofobnog ponašanja. Verseck pojašnjava da je imenovanje naišlo na značajan otpor Srpske pravoslavne crkve i mnogih političkih krugova, te podsjeća na krvavi Gay Pride 2010. godine u Beogradu, kada su nacionalisti i desni ekstremisti napali učesnike.

U članku posvećenom imenovanju mandatarke, britanski The Guardian prenosi izjavu Gorana Miletića, aktiviste za ljudska prava i organizatora beogradskog Pridea, u kojoj ispravno primjećuje da je imenovanje LGBT premijerke „velika novost“ i u nekim zapadnim društvima, a kamoli u Srbiji, gdje 65% ljudi vjeruje da je homoseksualnost bolest, a 78% da ne bi trebala da se izražava u javnosti.

Iako su i strani mediji – bar za one čitaoce koji čitaju više od naslova – iznijeli i „drugu stranu“, ipak ništa u dovoljnoj mjeri ne relativizira headline činjenicu da je Srbija postala prva zemlja regiona koja je dobila gay premijerku, što se sa stanovišta zapadnih liberalnih vrijednosti može označiti kao značajan napredak u procesu političke, pa i vrednosne integracije u EU. Riječju, iz upućene zapadne perspektive, imenovanje Ane Brnabić za mandatarku je „rafinirani šahovski potez Aleksandra Vučića“.

Liberali protiv LGBT premijerke

Osim što je poentirao u PR/ideološkom smislu u zapadnoj javnosti, Vučić je navedenim potezom dodatno razoružao i proevropske opozicione krugove u Srbiji.

Mogao je, naime, Vučić imenovati i drugu vrstu marionete –  nekog predstavnika etničke, seksualne i druge većine, no time bi doprinio slici kakvu o njemu gaji i širi opoziciona javnost. Tako bi, paradoksalno, sa stanovišta liberalnih opozicionih krugova, bolji izbor za mandatara bio Aleksandar Vulin, po revolucionarnom principu – što gore to bolje, kako primjećuje Mijat Lakićević. Obična marioneta na mjestu premijera bila bi za opoziciju mnogo bolja od neobične marionete, koja nanosi samo glavobolju drugosrbijanskoj opoziciji. Ironijska struktura Vučićevih „liberalnih“ poteza još uvijek je nešto za što Druga Srbija nema odgovora, iako već dugo razumije njegovu „neiskrenost“ i „nedobronamjernost“.

Iako ostaje otvorenim pitanje da li bi neko poput Aleksandra Vulina, pa i ministra policije Nebojše Stefanovića, imao kapacitet da se, budući imenovan na poziciju premijera, politički osamostali u postojećim uslovima vladavine Vučićevog kulta, ipak ostaje sjećanje na posljedice Nikolićeve pobjede na predsjedničkim izborima 2010.

Možda bi neko drugi na mjestu premijera imao šanse da se politički osamostali i vremenom preuzme glavne poluge moći u stranci i vlasti, po modelu po kojem je to Vučić učinio Nikoliću, no – pripadnost nove mandatarke čitavom nizu manjinskih identiteta garantuje da se to s njom neće desiti. Ana Brnabić na čelu Vlade ne može Vučiću predsjedniku biti ono što je Vučić premijer bio Nikoliću predsjedniku.

Ekonomski (neo)liberalizam

Pored navedenih značajki (žena, LGBT, porijeklom Hrvatica, „zapadni đak“), Ana Brnabić je u mainstream medijima obilježena i kao neko ko gaji izuzetno dobre odnose s međunarodnim finansijskim institucijama. Među „Pet razloga zašto Ana Brnabić treba da bude premijer“, tabloid Blic navodi da „MMF, Svetska banka i druge finansijske institucije vrlo cene njen rad i srpskim vlastima su prenele stav da bi bez problema nastavili saradnju sa njom ako bi preuzela Vladu“.

U tom kontekstu, Rastislav Dinić podsjeća na Brnabićkine socijalno nesenzibilne stavove o zatvaranju škola s malo đaka, otpuštanjima i smanjenjima troškova/plata u zdravstvu i obrazovanju. Dinić ne vidi kao kvalitet „dobre odnose“ nove premijerke sa MMF-om i Svjetskom bankom, tj. njenu spremnost za „provođenjem mjera štednje čiju će cenu plaćati najranjiviji slojevi društva“ i „nastavkom žrtvovanja javnog interesa u korist privatnog“.

Uzimajući ovaj kontekst u obzir, nova premijerka možda nije imenovana samo zato što nije u poziciji da ugrozi Vučićevu moć, već i zato da bi mogla, nakon što kao njegova produžena ruka provede nepopularne mjere štednje, biti smijenjena ili s vremena na vrijeme „zaustavljana“ u provođenju tih mjera, upravo od strane novog predsjednika, koji može zauzeti poziciju zaštitnika socijalno ugroženih kategorija društva. Riječju, nova premijerka bi mogla doživjeti u nekom smislu sudbinu sličnu onoj koju je imao bivši ministar finansija Lazar Krstić, zbog „mekog srca“ Aleksandra Vučića.

Nemoć predstavnika većinskog mišljenja

S obzirom da je ova mjera (iako dubinski autoritarna) ipak površinski liberalna, pa ide u prilog političke štete liberalne opozicije, te s obzirom na nepostojanje ekonomsko-političke lijeve alternative, jedini koji bi od Brnabićkinog imenovanja mogli ideološki, PR-ovski pa i politički profitirati su krugovi ekstremne desnice. No, srećom, oni to nisu u stanju.

Rječnik kojim je dočekana je očekivan. Slobodan Antonić je naziva „kroato-američkom bogatašicom“ i „LGBT kompradorskom službenicom američkih kompanija“, ističući njeno političko neiskustvo i odsustvo izbornog legitimiteta. Njegov kolega sa NSPM-a Branislav Ristivojević kaže: „Ovako neukusnog cirkusa na političkoj sceni Srbije nije bilo još od kada se kralj Srbije oženio raspuštenicom i nerotkinjom starijom od njega.“ (Jedan od glavnih konteksta u kojem je samjeravana Brnabićka jesu podaci o padu nataliteta u Srbiji.)

Željko Cvijanović iz Novog standarda kaže da mu nije problem ni hrvatsko porijeklo, ni seksualna orijentacija mandatarke, dodajući: „Mali je Brnabićeva Hrvat u poređenju sa Brozom, a mali je i peder za generala Petra Živkovića. Nikad do sad, međutim, Srbijom nije upravljao neko ko je od temena do palca na nozi proizveden u američkom političkom inkubatoru da ne možeš čak ni da strahuješ da taj neće braniti državne i nacionalne interese. Taj ih neće prepoznati čak ni u nastupu najbolje volje.“

Osim ideološke nepodobnosti kao takve, s desničarskog stanovišta, navodi se i spoljnopolitički aspekt Brnabićkinog imenovanja, na što se fokusirao Vojislav Šešelj u svojoj reakciji na imenovanje mandatarke. Naime, dok je Tomislav Nikolić na predsjedničkoj poziciji predstavljao prorusku dimenziju srpske vlasti, a Vučić na premijerskoj – prozapadnu, sada s tandemom Vučić-Brnabić ta ravnoteža je dovedena u pitanje. Čak i da Ivica Dačić pojača svoju prorusku orijentaciju, ipak je nova činjenica da na dvije najznačajnije političke funkcije nema ruskog igrača. Da li je to Vučićeva najava biranja strane, tj. još većeg okretanja Zapadu, ili će se on kao predsjednik profilirati više prema Rusiji nego dosad – bit će jasnije nakon prvih mjeseca nove vlasti.

No, i pored ogromne agresije koju pokazuje ekstremna desnica, mainstream mediji (RTS, Pink, Blic, Informer, itd.) stali su na stranu mandatarke, tj. Vučića, onemogućavajući širenje histerične reakcije. I politički i medijski, negativne reakcije desne opozicije nemaju potencijal da ozbiljno ugroze političku poziciju Aleksandra Vučića i SNS-a. Šešeljev SRS, Dveri i DSS će se protiviti; LDP i DS će biti paralizirani činjenicom da im Vučić „nameće“ njihovu agendu više nego što bi oni sami bili u stanju; manji dijelovi vladajuće koalicije (Palma, Zukorlić, itd.) možda će apstinirati (neko vrijeme) od vlasti – no Vučić je provođenjem nemogućeg još jednom potvrdio svoju poziciju.

Prosvijećeni apsolutizam

Prosvijećeni apsolutizam je izraz kojim se u najširem smislu opisuje vladavina monarha, koji korišćenje apsolutnih vladarskih ovlasti pravda postizanjem nekog uzvišenog ideala. U užem smislu, izraz se koristi u Evropi 18. stoljeća (Katarina II u Rusiji, Friedrich II u Pruskoj, Marija Terezija i Josip II u Habsburškoj monarhiji), čiji su vladari prihvatili ideje prosvjetiteljstva, te ih pokušali implementirati kroz reforme kojima su utvrđeni sloboda vjeroispovijesti, prava vlasništva, slobodna trgovina…

Istovremeno, prosvijećeni monarsi nisu prihvatali nikakve reforme političkog sistema u smjeru demokracije, odnosno smanjivanja njihovih vladarskih ovlasti, smatrajući da je upravo njihov „apsolutizam“ ono što omogućava takve reforme, odnosno da jedino vladarski autoritet može slomiti konzervativne i „iracionalne“ otpore modernim idejama. U tom smislu Vučić je neka vrsta prosvijećenog monarha.

Pluralizam i liberalizam djeluju kao dvije suprotne sile u uslovima tranzicije na području zemalja regiona Zapadnog Balkana. Za razliku od Srbije, u Bosni i Hercegovini je, što zbog izbornog sistema, što zbog etničkih odnosa, nemoguće da se pojavi vučićevski sistem vladanja. Posljedica etničko-stranačkog pluralizma je nemogućnost instant-liberalizacije javnosti po Vučić-Brnabić modelu.

Suprotne sile u tranziciji

Najviše senzibiliteta za spolnu ravnopravnost pokazuje HDZ BiH, koji ima vučićevski stepen podrške kod svog glasačkog tijela, a s njom i tradiciju postavljanja žena na visoke stranačke i državne pozicije (npr., zamjenica federalnog premijera i ministrica finansija Jelka Miličević, predsjedavajuća Doma naroda FBiH Lidija Bradara, zamjenica predsjedavajućeg Predstavničkog doma Parlamentarne skupštine Borjana Krišto itd.). Također, na vrhuncu moći, Milorad Dodik je instalirao Željku Cvijanović na mjesto premijerke RS-a, te je kandidirao za članicu Predsjedništva BiH, što je teško očekivati da se ponovi 2018.

Najveći problem s pozitivnom diskriminacijom ima, paradoksalno, bosanski politički tabor u kojem je pluralizam najrazvijeniji. Vladajuća „bošnjačka“ koalicija SDA-SBB trenutno nema nijednu ženu na poziciji po važnosti ravnoj onima koje zauzimaju kadrovi HDZ-a ili SNSD-a (entitetska premijerka, predsjedavajuća državnog ili entitetskog parlamenta, kandidatkinja za članicu Predsjedništva BiH). Čak i deklarativno, ali pod zapadnim utjecajem – sve stidljivije, SDA je na konzervativnim pozicijama, koje poriču LGBT zajednici pravo na transparentnost („neka to rade među svoja četiri zida“), a ženama na relevantnu političku participaciju („ženi je mjesto u kuhinji“, „žena treba da bude majka, odgajateljica“).

Nije drugačije bilo ni sa Socijaldemokratskom partijom BiH, koja je u mandatu 2011-2015. na ključne (i stranačke, i državne) pozicije redom postavljala kadrove u skladu s patrijarhalnim horizontom očekivanja, iako je u deklarativnom smislu bliža poziciji ravnopravnosti žena, pa čak i LGBT zajednice.

Ova „istovjetnost“ desnog (SDA, SBB) i lijevog bloka (SDP, DF) dala bi se razumjeti iz njihove relativne izjednačenosti, što bi značilo da će tek u uslovima vučićevske dominacije unutar svog glasačkog tijela, i jedan i drugi blok biti relaksiraniji u isturanju neortodoksnih kandidata poput Ane Brnabić.

Međutim, ne treba zanemariti činjenicu da je ista izjednačenost na snazi u RS-u, pa je taj entitet (iako također nezreo za LGBT mandatarku) ipak imao premijerku i konkurentnu kandidatkinju za članicu Predsjedništva. Tako se veći stepen patrijarhalnosti kod SDA-SBB i ljevice može tumačiti i nešto kasnijim ulaskom bošnjačke populacije u fazu demografske tranzicije (povećanje ženske pismenosti, smanjenje nataliteta), koja potkopava tradicionalnu porodičnu strukturu kao bazu patrijarhalne ideologije i tradicionalnog društvenog ugovora.

Demografska i ideološka stabilizacija

Dugoročno će taj proces dovršiti izlazak iz demografske tranzicije, odnosno – pada nataliteta uslijed porasta obrazovnog stepena ne samo kod žena već i kod muškaraca. Patrijarhalno-komunitarijanski sistem vrijednosti bh. i srbijanske populacije, koji je bio osnova za višestoljetnu organizaciju porodične strukture tih društava u predindustrijskim uslovima, već duži period je radikaliziran, nakon što se susreo s globalnim mentalnim i infrastrukturnim procesima. (O ideološkim implikacijama demografske tranzicije pisao sam na primjeru jednog drugog civilizacijskog kruga u tekstu „Demografska revolucija u arapskom svijetu“.)

Smanjenjem političkog utjecaja moći generacija koje pripadaju fazi demografske tranzicije (čija su obilježja provođenje infrastrukturne modernizacije, opismenjavanje, povećanje migracije selo – grad, visok fertilitet, visok mortalitet), i povećanjem utjecaja generacija koje nastaju u fazi demografske stabilizacije (čija su obilježja dovršena infrastrukturna modernizacija, visoka pismenost, smanjenje migracija na relaciji selo – grad, nizak fertilitet, nizak mortalitet); tim, dakle, strukturnim procesima stvara se osnova za ostvarenje i većeg stepena liberalizacije društva, ne samo u formalnom već i u sadržajnom smislu. Riječju, unuci djedova, koji imaju i koji će imati u prosjeku po jedno dijete, moći će lakše prihvatiti liberalna načela nego što su to bili kadri unuci djedova koji su imali u prosjeku po petero-šestero djece.