“Čestitke na ovom što vi radite ovdje”, izgovorio je Dragan Čović obraćajući se poslanicima Narodne skupštine Republike Srpske. Na čemu im čestita? Na sustavnoj destabilizaciji BiH, blokadi institucija, sve nepovoljnijim životnim uvjetima uslijed čega sve veći broj građana napušta zemlju u potrazi za sretnijim ili bar dostojanstvenijim životom? Čestita li im na negiranju genocida u Srebrenici, veličanju ratnih zločinaca kao heroja, prijetnjama odcjepljenjem i novim ratom ili nečemu drugome? Bit će da je riječ o svemu zajedno, a u tom slučaju čestitajući njima ujedno čestita i samome sebi, svojoj stranci i takozvanom HNS BiH.
Da i nije ništa drugo izrekao, a jest, iz ove kratke rečenice bilo bi jasno kako nema toga što ne bismo bili u stanju krivotvoriti. Krivotvorimo novac i umjetnine, povijest i sadašnjost, istinu pa i same sebe. Kako bismo mogli znati što se zaista događalo, primjerice, u bitci kod Termopila 480. prije naše ere, kad se ne možemo suočiti niti s onim čemu smo osobno svjedočili prije samo trideset godina, tijekom rata devedesetih? Ali ni to nije najgore, još je gore što ne znamo niti što bismo sa sadašnjošću, 26 godina poslije “kraja” nikad završenog rata, nismo u stanju postići minimum konsenzusa oko toga tko je rat započeo, s kojom namjerom niti jesu li pravomoćno osuđeni generali ratni zločinci ili heroji. Kad Dragan Čović čestita poslanicima Narodne skupštine RS na onome što rade pa sve nastavlja govoreći “Čuvajte Republiku Srpsku!”, time se neskriveno svrstava na stranu pogubne politike koja već trideset godina onemogućuje miran život i prosperitet. Time, ujedno, na najnedostojanstveniji način krivotvori interes hrvatskog naroda u BiH kako bi sebi osigurao poziciju moći.
Strategija blokade
Za igru ucjenjivanja i trgovanja, vrlo se efikasnom pokazala strategija blokade države, a u njoj nema boljeg saveznika od Milorada Dodika, pa mu se dodvorava zaboravljajući ga pitati kako to da u Republici Srpskoj više gotovo da i nema Hrvata i koje napore poduzimaju da bi omogućili njihov povratak. Ukoliko se u BiH uopće treba zalagati za ikoji drugi interes osim interesa cjelovite i suverene države ravnopravnih građana, ne bi li upravo postavljanje takvih pitanja predstavljalo direktno zauzimanje za interes bosanskohercegovačkih Hrvata? Ono bi jednako tako trebalo uključivati trud oko stvaranja dobro plaćenih radnih mjesta, između ostaloga i privlačenjem stranih investitora, što nije moguće bez osiguravanja stabilnosti države i dugotrajne perspektive mira. Zar bi ikoji investitor zdrave pameti uložio novac u zemlji koja je već 26 godina na rubu rata, u kojoj državne institucije ne funkcioniraju, a zakoni se ne provode?
Čovićevo obraćanje Narodnoj skupštini RS-a mogli bismo opravdati samo da ga je iskoristio kako bi pozvao na razum i odbacivanje razorne politike. Ali nije. Umjesto toga je izgovarao jednu po jednu nadrealnu rečenicu koje bi, da nisu uvreda svakom časnom čovjeku, zvučale kao neumjesna šala. “Tol’ko ste emocija iznijeli ovdje, sad kad ste govorili, da jednostavno svi vam na tome mogu samo zavidjeti”. Zavide li zaista bosanskohercegovački Hrvati predstavnicima Republike Srpske na emocijama koje evociraju nove genocide? Oni, naime, za razliku od legalnog, ali ne i legitimnog počasnog doktora Zagrebačkog Sveučilišta, imaju što izgubiti.
Poražena ideja
Ali koga briga za interese bosanskohercegovačkih Hrvata, mir i prosperitet kad na drugoj strani, rame uz rame s Republikom Srpskom, imamo poraženu ideju Hrvatske Republike Herceg-Bosne od čije obnove HDZ BiH nije nikad odustao. Tom pravomoćno osuđenom idejom Dragan Čović trguje na način da ju za Judine škude prodaje hrvatskom narodu Bosne i Hercegovine, istom onom narodu u kojega se licemjerno zaklinje kao u najveću svetinju. No, nije to najtužnije. Mnogo je tužnije gledati posljedice sustavnog tridesetogodišnjeg obmanjivanja uslijed kojega nemali broj tih ljudi više nije u stanju prepoznati majstoriju krivotvorenja i samog velikog meštra.
Ovim govorom Čović je još jednom potvrdio kako njegovo glasanje protiv zabrane negiranja genocida u Srebrenici i proslava neustavnog Dana Republike Srpske u društvu “našeg partnera” Dodika, nisu bili incidenti nego postojani izrazi “politike” “legitimnog” “europejca”. Ono što bi, međutim, građani Republike Hrvatske morali zamijetiti jest da se službena hrvatska politika ni na koji način ne ograđuje od ovakvih riječi i postupaka samozvanog predstavnika bosanskohercegovačkih Hrvata. Samo dva dana nakon govora u Narodnoj skupštini RS, Čović je svoj razgovor s premijerom Andrejom Plenkovićem komentirao rekavši da premijer “to dobro razumije” te dodavši kako i predsjednik Zoran Milanović “odlično razumije odnose u BiH”. Izjavu je dao i Milorad Dodik zahvalivši lideru HDZ-a BiH što je došao u Banju Luku i podržao entitet. Ni on nije propustio pohvaliti predsjednika Milanovića ocijenivši kako o stanju u BiH govori “veoma racionalno i veoma točno”.
Znači li šutnja i potpuni izostanak bilo kakve reakcije oporbenih stranaka Hrvatskog Sabora na ove izjave to da i same podupiru ovakvu “politiku” ili je njihova nezainteresiranost rezultat gotovo isključive usmjerenosti na komunalne probleme grada Zagreba, kao u slučaju koalicije Možemo, ili zatvorenosti u svoj svijet posljednjih ostataka SDP-a?
