KONZERVIRANJE JEZIČNE ČISTOĆE: Ne dao Bog da tko pomisli da smo Srbi

Časopis "Jezik" već niz godina objavljuje natječaj za osmišljavanje novih hrvatskih riječi. Teško je i zamisliti njihove predlagatelje drugačije nego kao šaljivdžije što se valjaju od smijeha svaki put kad se sjete neke nove riječi koju bi mogli predložiti

KONZERVIRANJE JEZIČNE ČISTOĆE: Ne dao Bog da tko pomisli da smo Srbi

Ovako je to kod nas Hrvata – sve može, i poplava i potres, i korona i HDZ, dakle, i crni vrag može, ali Srbi ne mogu. Pogledajmo zajedno zadnju epizodu serijala, za potrebe opisivanja tragikomičnog trenutka u kojem živimo prigodno nazvanog “Bezumlja čuvanja hrvatske jezične baštine”. Prije ravno 52 godine, Rade Konstantinović napisao je studiju u kojoj analizira zlo banalnosti i nazvao ju da srpskije nije mogao “Filosofija palanke”. Da, baš tako, nije pravopisna pogreška, filoSofija, a ne filoZofija. Tuđi čovik nikad neće znati koliko se implikacija krije u jednom jedinom slovu, ali hrvatsko Ministarstvo kulture zato nije moguće prevariti, ono zna. I ponosno je na minucioznost svoje spoznaje, misli da je upravo takvim uvidima promovirano u viteški red epohalne važnosti, u rangu reda Svetog groba jeruzalemskog. Kad se naši hrabri hrvatski vitezovi umore od čuvanja predziđa kršćanstva i međusobnog namiještanja tendera pa se u pauzi igraju da su, šta ja znam recimo na primjer, potpredsjednici Hrvatskog sabora, za to vrijeme piskaralo u Ministarstvu kulture bije ljuti boj na život i smrt za očuvanje čistoće hrvatskog jezika i baštine, što znači samog hrvatstva, kuckajući na tastaturi (Ili je preporučeno i politički korektno reći “tipkovnici”?) zabranu otkupa “Filosofije palanke” jer “nije prevedena na hrvatski”. Konstantinović bi, naime, da je imao sreće pa se rodio kao Hrvat, a ne čudan čovjek čudnog imena, svoju knjigu lijepo nazvao “Mudroslovlje zaostale vukojebine”, a ne bi petljao s tim srpskim riječima koje pravi Hrvat ne smije razumjeti bez pomoći prevoditelja da time ne bi umanjio količinu, a i vrijednost vlastitog domoljublja. Sad, doduše, ta filoSofija je možda grčka riječ, ali je svakako i srpska, a to je jedino važno.

Ima međutim, jedna tajna koju hrabri kulturno-ministarski viteški ubojice srpskih zmajeva ne znaju, a to je da riječ filoZofia na grčkom jeziku ima značenje, ali ne ono koje misle da ima, ne ono koje se kod nas pogrešno uvriježilo. Radi se o tome da filoSof u prijevodu s grčkog jezika znači ljubitelj mudrosti, a filoZof znači ljubitelj tame, prijatelj carstva sjena, zemlje mraka, večeri, zapada (grč. zofos). To znači da su, kako da to kažemo, a da ne ispadnemo domaći izdajnici, Srbi u pravu. Trebalo bi govoriti i pisati filoSofija, a ne filoZofija. Ali naša izgubljenost u prijevodu nije slučajna, kao što uglavnom ništa nije, ona je vera icon, prava slika, odraz realnosti. Mi smo, naime, kao nacija, neusporedivo autentičniji ljubitelji zemlje u kojoj je davno pregorjela posljednja žarulja, nego prijatelji mudrosti.

Ta ekstremno naivna, ali i vrlo opasna ambicija koja pokušava konzervirati jezičnu “čistoću” da bi ju uskladila s vlastitim konzervativnim mentalitetom, očituje se u još jednoj paradoksalnoj tragikomičnosti. Časopis “Jezik” već niz godina objavljuje natječaj za osmišljavanje novih hrvatskih riječi. Ranijih godina pobjedu su odnijele riječi: zapozorje (prostor iza pozornice, backstage), oznak (brend), podzemnica (metro), zaslonik (tablet), istovrijednik (ekvivalent), zatipak (tipfeler), dodirnik (touch screen), ispraznica (folskula), osjećajnik (emotikon) i mnoge druge. Ove je godine na natječaj pristiglo 244 riječi od 166 predlagatelja. Među njima je 19 ušlo u uži izbor. Primjetno je da su mnoge od njih nadahnute pandemijom: dišnik ili disajnik (respirator), društvostaj ili obustavka (lockdown), subolesti (komorbiditeti, istovremeno prisustvo više bolesti), velepošast (pandemija) i slično. Pokušajmo zamisliti kako bi zvučao hrvatski govor kad bi ovi prijedlozi zaista zaživjeli i bili prihvaćeni. Primjerice, jedna sasvim bezazlena i lako razumljiva rečenica kojom objašnjavamo kako je zbog pandemije uveden lockdown pa provodimo puno vremena kod kuće koristeći tablet te nam se povremeno pri pisanju omakne tipfeler, a i hardver bi mogao nastradati, koristeći nove riječi bi glasila otprilike ovako: Obustavka, uvedena uslijed velepošasti rezultira češćom uporabom zaslonika pri čemu ponekad učinimo zatipak, a i s očvrsjem bismo mogli imati poteškoća.

Ne, sad stvarno pitamo, bi li itko shvatio što smo željeli reći? Primarna funkcija jezika je komunikacija kojoj je uvjet sporazumijevanje tj. razumijevanje iskaza sugovornika. Paradoksalna komičnost ovog igrokaza sastoji se u tome da se novčanim nagrađivanjem prividno potiče razvoj jezika i njegove izražajne moći, a zapravo ga se nastoji okameniti ne bi li se sačuvala zamišljena (a u stvarnosti nepostojeća) jezična “čistoća” tj. spriječiti njegovo spontano mijenjanje koje uključuje i jezična miješanja te preuzimanja tuđica. Tako nasiljem nad jezikom nastaju riječi, koje neodoljivo podsjećaju na jezik Pavelićeve NDH, a koje nitko ne koristi izvan konteksta njihovog ismijavanja. Teško je i zamisliti njihove predlagatelje drugačije nego kao šaljivdžije što se valjaju od smijeha svaki put kad se sjete neke nove riječi koju bi mogli predložiti.

Jezik živi svojim autonomnim životom i svako purističko nasilje nad spontanom komunikacijom nalikuje silovanju koje se, valjda, samo silovatelju čini manjim jer je upotrijebio kondom. Ili da to kažemo “hrvatskim jezikom” da ministrica kulture ne mora angažirati prevoditelja – sve vam je to nasilna usljedbena tjelospojka uz uporabu udne tuljice.

About The Author