Otkako su srušili socijalističko uređenje, ovdašnji narodi nisu uspjeli da se emancipiraju niti je standard stanovništva značajno popravljen, dapače, ali zato vodimo u kojekakvim manifestacionim obilježjima i praznicima suspektnog značenja i minimalnog značaja. Taman smo nekako preživjeli Dan srpskog jedinstva, a iz zasjede nas je dočekao Dan Bošnjaka, kulturno egzistencijalna manifestacija li je, praznik li je, koji se, a da niko ne zna zbog čega, obilježava 28. septembra.

Osnovno pitanje koje se tim povodom nameće glasi – kome to treba. Da li će rečeni narod biti i jedan promil bolji zahvaljujući svom velikom Danu? Ako hoće, onda nas sve zanima – kako, a ako neće, čemu onda ovakva stvar uopće? Da li taj datum služi za propitivanje recimo obrazovnog nivoa i materijalnih dostignuća u Bošnjaka? Kako bi bilo da jedan takav manifestum bude posvećen kritičkom preispitivanju, umjesto beskonačnim komemorativnim reprizama?

Pitanja se roje sama od sebe.

Da li su Bošnjaci kompatibilni s 21. stoljećem?

Kakav im je nivo komunikacije na mrežama, na ulici, u medijima i društvu?

Dokle su došli u borbi protiv tri najveća poslijeratna zla, korupcije, nepotizma i mržnje?

Da li su tolerantni spram drugačijih mišljenja, ponašanja i adeta, ili horski kreću u pogrom čim neko iskoči iz podobnih i zacrtanih šina?

Kako odgovaraju na izazove ratobornih susjeda?

Kakvi su im stambeni fond i vozni park?

Kako stoje s ekologijom?

Hoće li im ostati ijedna netaknuta rijeka ili će im ovi moguli razvaliti sve i jedan tok?

Da li štuju išta od onih religijskih principa u koje se kunu?

Imaju li sposobnu politiku, spremnu da im pojednostavi život? Ono – savršen zdravstveni sistem, efikasan saobraćaj, razvijenu kulturu, osnivanje i gašenje firmi za 24 sata, administrativni život za sve građane na jednom e-šalteru?

Da li se u njihovom intelektualnom, duhovnom i političkom okružju propagiraju oprost i pomirenje?

Kad već mora da postoji, zar taj dan, kao čisto unutarbošnjačka svar, ne bi do krajnjih granica trebao da bude posvećen kritičkom preispitivanju sopstvenih dometa, promašaja i poraza? Bosna i Hercegovina uvjerljivo čuva samo dno na većini ljestvica kojima se valoriziraju kvalitet života, politička, sportska, kulturna i ekonomska dostignuća. Koliko su Bošnjaci, na čelu s mudrim rukovodstvom, doprinijeli takvom položaju, ili nam je rat, od čijeg je početka već prošlo tri decenije, univerzalni odgovor za još najmanje dvije dekade? Da ovo slučajno nije politički umjesto narodni projekt, tj. da li od njega koristi imaju Bošnajci u svom etnonacionalnom totalitetu, ili će kajmak, po običaju, opet pokupiti politička vrhuška?

Pošto su odgovori uglavnom sumorni, nek svaki sljedeći 28. septembar prođe u znaku  neugodnih pitanja.

To bi bio najveći doprinos bošnjačkom prosperitetu. Ako kojim slučajem upitate kojem crnom prosperitetu, na pravom ste putu.