Kamala Devi Harris i zvanično je prva žena, i prva tamnoputa osoba jamajkanskih i južnoazijskih korijena, koja je preuzela funkciju potpredsjednice Sjedinjenih Američkih Država. Prvi put u svojoj historiji, SAD su dobile i Second Gentlemana, kako glasi i zvaničan status i Twitter account njenog supruga Douglasa Emhoffa. Ta dva događaja američki mediji navode kao najznačajnije promjene u novijoj historiji SAD-a. „Iako sam možda prva žena u ovom uredu, neću biti posljednja. Svaka djevojčica koja večeras gleda, vidi da je Amerika zemlja mogućnosti“, kazala je Harris 7. novembra 2020. godine nakon proglašenja pobjede Josepha Bidena na američkim izborima. „Potpredsjednica Harris mnogo je puta u svojoj karijeri bila prva u nečemu. To je žena koja zna šta radi“, kaže za nju bivša Prva dama Michelle Obama.

Upravo je ovu historijsku činjenicu dolaska žene na mjesto potpredsjednice jedne od najmoćnijih država svijeta u svom februarskom izdanju obilježio i američki magazin Vogue. Izvrstan tekst o karakteru, postignućima i stavovima potpredsjednice Harris, međutim, zasjenila je kontroverza koja se razvila u vezi sa izborom fotografije na naslovnoj stranici. Fotograf Tyler Mitchell napravio je dvije potencijalne fotografije za naslovnu stranicu februarskog izdanja. Na jednoj je potpredsjednica Harris u formalnom svijetloplavom odijelu sa američkom zastavom na reveru, dok je druga mnogo neformalnija, u patikama (koje su joj, inače, bile skoro pa zaštitni znak tokom kampanje) i sa zavjesom u pozadini u boji njenoj univerzitetskog sestrinstva. Formalnija fotografija odabrana je za digitalno, a neformalnija za printano izdanje Voguea, no kada je ta informacija dospjela u javnost, dogodila se neočekivana erupcija nezadovoljstva, uglavnom običnih ljudi, koji su na društvenim mrežama iskazali svoje razočaranje zbog potcjenjivanja potpredsjednice fotografijom koja joj, kako su rekli, nije ukazala dovoljno poštovanja. U pokušaju da bude ležerna i opuštena, fotografija je, po mišljenju „internet opinionators“ (kako je The Guardian nazvao tu novu online javnost koja je pohrlila da na mrežama podijeli svoje mišljenje o ovoj temi), djelovala kao improvizirana, neglamurozna, nedostojna historijskog momenta dolaska jedne žene na tako važnu poziciju, pa čak i namjerno napravljena kao jeftina. Ispostavit će se, međutim, da je u kreiranju ideje oko obje fotografije učestvovao i tim Kamale Harris, te da je, iako je prvu, formalniju verziju, Vogue njenom timu predstavio kao cover try (fotografiju koju namjerava staviti na naslovnicu), definitivan izbor bio na Vogueu i on nije obavijestio nikog o zamjeni. Iz ureda Kamale Harris nisu se očitovali o ovome, a Vogue je u januaru objavio kako je drugom, ležernijom naslovnicom, htio proslaviti „autentičnu pristupačnu narav izabrane potpredsjednice, koja će, po mišljenju magazina, biti zaštitni znak administracije Biden/Harris“.

Je li naslovna stranica modnog magazina politička?

Nekoliko je zanimljivih medioloških pitanja otvorila ova javna debata o jednoj naslovnici časopisa. Prvo od njih je da li naslovna stranica modnog magazina može biti političko pitanje. Ako je na naslovnici politička osoba, bez sumnje da može. No, Vogue je odavno više od modnog magazina, odnosno, njegov je način predstavljanja osoba i tema zapravo taj koji nameće trendove u mainstream kulturi. Jedan je to od medija koji, na svoj specifičan infotainment način, kreira (pa i političku) agendu ili, možda još važnije, nameće obrasce (re)prezentacije stvarnosti. To, kombinirano s činjenicom da je potpredsjednica Harris prvi izabrani zvaničnik na naslovnoj strani, čini ovaj broj časopisa na izvjestan način historijskim. Možda to na prvi pogled djeluje pretjerano i preuveličano, ali ćemo za nekoliko godina od danas vjerovatno vidjeti vrtoglave cijene primjeraka Voguea sa Kamalom Harris na eBayu. Iako su neki analitičari, poput Vanesse Friedman iz New York Timesa, kritiku Vogueove naslovne strane zasnovali upravo na tome da je u ovakvom historijskom trenutku naslovnica Voguea, kao globalno iznimno utjecajnog medija, svojevrsna „vizuelna bilješka o samoj državi“, ostaje činjenica da je Vogue u potpunosti imao pravo da donese uredničku odluku da objavi bilo koju od dvije naslovne stranice, te da je tu uredničku odluku mogao donijeti neovisno o bilo kome, pa i o potpredsjednici SAD-a. Ona mu to, barem ni u kakvoj službenoj izjavi, zapravo nije ni zamjerila.

To nas dovodi do drugog važnog pitanja, a ono se odnosi na utjecaj javnosti na donošenje uredničkih odluka. Naime, iako je većina onih koje možemo smatrati općim komentatorima svoju pažnju u kritici naslovne stranice fokusirala na neformalno odijevanje potpredsjednice, na ležeran stav, boje koje su korištene, neki ozbiljniji kritičari „učitali“ su u ovu fotografiju namjeru takozvanog whitewashinga. Pojam je ranije u filmskoj industriji označavao situacije u kojima su bijeli glumci igrali uloge drugih rasa, no u novije vrijeme odnosi se na tehnike „izbjeljivanja“ tamnoputih osoba (programima za obradu fotografija ili specifičnim osvjetljenjem) u medijima. U ionako polarizovanoj političkoj klimi u Sjedinjenim Američkim Državama i u historijskom trenutku kada prvi put žena nebjelkinja dolazi na jednu od najviših pozicija, ovo jeste neminovno postalo važno političko pitanje. Anna Wintour, urednica Voguea, stoga se odmah obratila pismom javnosti i, uz izvinjenje zbog nekih ranijih praksi nesenzibilnog portretiranja manjina, kazala kako to ovdje nipošto nije bio slučaj. No, to baš i nije smirilo duhove. Naposlijetku, 19. januara Vogue je objavio da će „cijeneći ogroman interes za digitalnu naslovnu stranu, te u slavu ovog historijskog trenutka, štampati određeni, limitirani broj kopija posebnog inauguralnog izdanja časopisa“. Drugim riječima, iako je izdanje sa ležernom naslovnom stranicom već u prodaji, bit će odštampano i posebno izdanje sa formalnijom naslovnom stranicom. Tako je, zapravo, formalno načinjen kompromis, a suštinski je Vogue podlegao pritisku javnosti i korigovao „grešku“.

I treće, ništa manje važno pitanje je koliko su mediji, zapravo, obavezni sudjelovati u izgradnji i/ili održavanju imidža javnih osoba, bile one na visokim političkim ili državničkim funkcijama. Iako tim potpredsjednice Harris nije imao zvanične zamjerke na objavljenu naslovnu stranicu, na izvjestan način su dali do znanja da su tu ležernu fotografiju smatrali prihvatljivom kao prateću tekstu u Vogueu, ali je nisu očekivali kao naslovnu. Iako je gđa Harris tokom kampanje upravo gradila ležeran imidž (njen video „We did it, Joe“, u kojem u trenerci i kose svezane u rep razgovara telefonom sa izabranim američkim predsjednikom Bidenom, samo na njenom Twitteru pregledan je 48 miliona puta, a tenisice u kojima je fotografisana i za Vogue nosila je na većini svojih nastupa tokom kampanje), jasno je da je pozicija na koju je izabrana obavezuje na mnogo „strožiji“, formalniji outfit. No, osim ako nije riječ o plaćenom tekstu (što svakako mora biti naznačeno), medij nema nikakvu obavezu da se uključi u portretiranje bilo koga onako kako to on želi. I tu Vogue, formalno, nije pogriješio. Ležerna fotografija pokazuje kako Vogue vidi prirodu potpredsjednice Harris. S druge strane, to ipak može biti svojevrsno nepoštovanje pozicije potpredsjednika SAD-a. Tu je i činjenica da je ova ležerna naslovnica zapravo nes(p)retan nastavak sličnog namjernog nerespektivnog portretiranja žena obojene kože u američkim medijima. Sve skupa mnogo je više od tek pitanja da li je Vogue ovim narušio imidž potpredsjednice i je li ga uopšte dužan održavati. Možda to najbolje opisuje komentatorica Washington Timesa Robin Givhan kada kaže da fotografija na naslovnici Voguea nije zvanični portret, ali nije ni obična novinska fotografija glamura. Ova naslovnica nešto je između tog dvoga. Vogue se naprosto prebrzo pokušao familijarizirati sa gđom Harris zanemarivši njenu političku poziciju i tu je nastao nesporazum.

Štampa je, ipak, važan faktor!

U konačnici, možemo povjerovati da Vogue nije imao namjeru omalovažiti potpredsjednicu Harris, čemu uostalom svjedoči i spremnost da se doštampa određeni broj primjeraka sa drugom naslovnicom (što se, istina, može tumačiti i kao podlijeganje javnom pritisku). Možemo zaključiti da, očigledno, i nepolitički mediji i sadržaji mogu izazvati i javne i političke debate. Možemo naučiti nešto i od potpredsjednice Harris o poštovanju medijskih sloboda i neoglašavanju o pitanju uredničke odluke. No, pokazalo se još jednom i da javni pritisak može utjecati na uredničke odluke i post festum, dakle i nakon što su one donesene. No, ono što je još jednom potcrtala i ova debata o naslovnoj stranici Voguea svakako je činjenica da, unatoč svemu, štampa jeste značajan faktor. Ako jedna naslovnica štampanog izdanja može proizvesti ovakvu reakciju javnosti, i ako digitalna verzija nije uspjela popraviti stvar, novine, izgleda, ipak nisu mrtve. Ako je nešto dobro proizašlo iz ove modno-političke drame, onda je to upravo ovo saznanje.