Godišnja konferencija EBRD-a, koja se ovih dana održava u Sarajevu, u lokalnim je medijima dočekana s pristojnom dozom euforije. Veliki je to događaj, poručuju nam i mediji i političari. Spisak gostiju daje za pravo takvoj intonaciji. I eto prilike da se Bosna i Hercegovina još jednom predstavi političkoj eliti međunarodne zajednice u najboljem svjetlu.
Tu nastaju ozbiljni gnoseološki i marketinški problemi. Kome da gosti povjeruju: slatkim riječima domaćih predstavnika ili sopstvenim očima? Ako maknu bilo gdje izvan uobičajene proceduralne rute, vidjet će pravo lice današnje Bosne i Hercegovine. To je zemlja ruševina, nedovršenih fasada, loše arhitekture i plastičnih kesa pravilno raspoređenih po svim prirodnim ljepotama i turističkim rutama. Ekipa našeg portala proputovala je posljednjih mjeseci veći dio države i ono što oči vide nije ohrabrujuće. Zahvaljujući u prvom redu međunarodnoj zajednici, ruševina je sve manje, ali ih i dalje ima sasvim dovoljno da pokvare utisak. S nedovršenim fasadama ne bi nam pomogao ni udruženi rad Amerike, Kine i Evrope, iako to urbanističko čudo nema racionalnog objašnjenja. Kuća bez fasade toliko gubi zbog grijanja i hlađenja da nikome nije isplativa. A zahvaljujući neosviještenim, pauperizovanim, zapuštenim građanima BiH, kese su u neviđenoj ekspanziji. Nešto se kao počelo i čistiti, ali čini nam se da su svi ti divni parcijalni napori uzaludni, jer nikada ovi ne mogu očistit koliko oni mogu nanijeti novog smeća, kesa, mašina za veš, frižidera, guma, uložaka, šuta i boca.
Gdje je naše smeće?
Glavni bosanskohercegovački problem je što je ta slika koja se vidi iz automobila, autobusa i voza suštinski kompatibilna s političkom situacijom. Evidentno je da je naše glavno smeće situirano negdje drugdje. S tim u vezi, vrijedi podsjetiti na jednu političku frazu koja je mogla biti nešto kao čudo državnog oporavka i napretka, a očekivano je završila kao politička parola bez sadržaja. Sjetit će se toga svi informirani čitatelji, prije desetak godina Milorad Dodik, ili neko iz njegovog okruženja, izlazi s ocjenom da je Republika Srpska bolji dio Bosne i Hercegovine. Izvrsna teza, mora se priznati, izvrstan politički cilj i izvrsno polazište za građenje boljeg života, ali dan-danas to je, nažalost, ostala tek isprazna fraza za medijsko mahnitanje RTRS-a. Šteta, ogromna egzistencijalna i politička šteta. Bilo bi divno i uzbudljivo gledati takvu utrku, nadmetanje dva entiteta u tome koji će biti bolje mjesto za življenje. S liderom kakav je Dodik, RS nikad ne može ostvariti takav naum. Da bi neki politički prostor unaprijedio život svojih građana, on prije svega treba razumne, tolerantne, kreativne, blage i dijalogu odane političare, a aktuelni predsjedavajući Predsjedništva sve je samo ne to.
Republika Srpska jedna je od najsiromašnijih teritorija Evrope. Jedini način da se pobjegne iz tog siromaštva je snažno, strateški osmišljeno otvaranje prema svima, u prvom redu prema Bosni i Hercegovini kao državi. Samo to bi moglo spasiti ovo zapušteno podneblje. Pošto cilj vlasti već 20 najtežih godina nisu spas entiteta i bijeg iz siromaštva, nego očuvanje moći i privilegija vladajuće strukture, RS i dalje ostaje klaustrofobični entitet prepušten milosti nekoliko bahatih moćnika. Istina je da ljudi bježe i iz Hrvatske, Srbije, iz svih dijelova BiH, ali nigdje posljedice tog procesa nisu tako teške i tako vidljive kao u Republici Srpskoj. Istočna Hercegovina izdiše. Tamo je ostalo još šezdesetak tisuća ljudi, od kojih makar trideset sanja drugo, inozemno prebivalište. Skockana Banja Luka postala je središte kriminalnog narkokartela, i istovremeno centrala političke elite koja ubire benefite iz svega.
Bježi ko god može
Ako jedna politička teritorija ne može ostvariti tako lagan politički cilj, da bude u svim aspektima bolje mjesto za život od Federacije BiH, jadnog provizorija iz kojeg bježi ko god može, onda za taj teritorij apsolutno nema nade. I fakat je tako. Negativna kulminacija života u RS-u nastupila je ubistvom Davida Dragičevića. Em je taj čin jedan od groznijih događaja postdejtonske Bosne i Hercegovine, em se vlast obrukala evidentnom involviranošću nekih njenih segmenata, em je sve do paroksizma pojačala višemjesečnim terorom nad grupom Pravda za Davida. Pritom postoji još jedan aspekt života u RS-u koji zaslužuje najniže ocjene, međutim, o njemu se rijetko i pogrešno govori. Povratnike u ovaj entitet sistematski se zastrašuje, napada i provocira. Svi o tome šute: i mediji i tradicionalno indolentna entitetska vlast i nezainteresirana, bezobrazno bogata politička kasta iz Sarajeva, koja se raspada u unutar i interstranačkim borbama za tendere, fotelje, procente. Sarajevski politički milje dijeli se, izgleda, na dvije dominantne kategorije – na tender-efendije i benefitlije. Nepravedno bi bilo prešutjeti i jedan mali procenat poštenih, napretku odanih ljudi, ali njihova moć u srazu s prve dvije grupe skoro da i ne postoji.
Rekosmo, ništa lakše nego napraviti entitet bolji i ugodniji za život od Federacije BiH, problem je što je taj cilj svemirski nedostižan političkoj garnituri Republike Srpske. Garnitura je tu već godinama i dugo joj niko ništa neće moći. Kad se naša dva entitetska elementa saberu, dobije se zbirna činjenica, Bosna i Hercegovina kakvu danas poznajemo i živimo. Naravno da nikakav EBRD ne može stvari pokrenuti nabolje. Sarajevo sa svojim nestajućim parkovima i šetnicama, i unutrašnjost s razorenim rijekama, najbolji su dokaz da ovdje investitori često nisu dio rješenja, nego problema.
