Ako je suditi prema martovskoj ponudi javnih servisa, bosanska politička stvarnost nema dramskih naboja koje vijesti mogu učiniti atraktivnim. Informacije iz svijeta politike plasiraju se na tragu zvaničnih saopštenja. Ne suprotstavljaju se drugačija gledišta i pretpostavke. O ekskluzivnim informacijama i neimenovanim izvorima da ne govorimo.
Šta se zaista dešava na političkoj sceni ili iza kulisa pozornice, gledatelji će vjerovatno tražiti u znatiželjnijim, tj. relevantnijim medijima. Nije da nisu zabilježeni pokušaji da se određeni događaji predoče izoštrenijim prilozima, kojima se propituju informacije intonirane u zvaničnom ruhu, ali to nikada nije bio dovoljno krupan ili smion pokušaj kojim se nastoji otkriti priroda političkih odnosa u nas. Ako Bakir Izetbegović kaže da nisu poremećeni odnosi u vladajućoj koaliciji, uprkos hapšenju predsjednika jedne od članica koalicije, tu se stavlja tačka na vijest. Ne postoje drugi i drugačiji glasovi. Ne materijalizuju se kuloarske sumnje o stvarnosti političkih obračuna. Ne izazivaju se mišljenja koja misle da je stabilnost koalicije ugrožena. A najmanje se provociraju protagonisti naše političke svakodnevnice. Intervju sa Izetbegovićem održan je u duhu prigodne atmosfere u kojoj se gost dvori dosadnjikavim pitanjima na koja neometano može deklamovati brojke koje podupiru njegovu retoriku.
Javni servisi progovoriće o propalim fabrikama, radnicima u štrajku, opštem stanju beznađa, pa i o nimalo ružičastoj slici pojedinačnih oblasti kao što je zdravstvo. I novinari će pripremiti pristojne ili veoma kvalitetne priloge sa tačnim podacima i upućenim sagovornicima. Svi ti fragmenti naše sive stvarnosti sporadično se pojavljuju kao (ne)dovoljno ilustrativni i informativni prilozi u centralnim informativnim emisijama kojima nedostaju hrabriji i otvoreniji prikazi iz rubrike “politika” kako bismo zaista mogli govoriti o odgovornim i nezavisnim javnim servisima koji sveobuhvatno informišu javnost. Dnevna politika otkriva stvarne omjere moći koji neposredno utiču na živote građane. I ako javni servis želi biti u službi javnosti, onda se mora upustiti u pozadinske akrobacije, zadržavajući utisak objektivnosti. Umjesto što se drži na pristojnoj distanci koja ga čini beznačajnim.
Prvi znak promjene bila bi direktna i zajedljiva pitanja političarima, postavljena narodnim jezikom koji može zazvučati i priprosto. Pa, i bezobrazno. Posebno onome ko je pitan. Naprimjer, predsjednika SDA moglo se pitati da li su tačne spekulacije kako je hapšenje Fahrudina Radončića politički obračun smišljen u kuhinji SDA? Ili, da li je upoznat sa ismijavanjima premijera Novalića po društvenim mrežama? No, FTV i BHT su dosadom ubili svaku naznaku svoje relevantnosti. Sadržaj o ovdašnjoj političkoj zbilji predvidiva je stvarnost po mjeri vodećih političara. Uigrana monotonija bi se lako mogla razbiti. Beskompromisnim urednicima i znatiželjnim novinarima.