Slavni pisac na turneji zla

Ovoga maja pak Banjalukom se, sve u pratnji vlasti i akademika-suradnika satrapa Slobodana Miloševića i režisera Emira Kusturice, prošetao najdraži gost i Nobelovac, pisac Peter Handke, pa se zakitio ordenom Republike Srpske zbog „naročitih zasluga za RS“. Teško da su oni otimači tuđeg teritorija ikada čitali Golmanov strah od jedanaesterca, ali su svakako napamet naučili Handkeov kretenski knjižuljak Pravda za Srbiju, pa moralno impotentni obožavaju eto egocentrika koji je u vrijeme najgore agresije na BiH javno podržavao srpski režim Miloševićev, negirao genocid u Srebrenici, sve unatoč zdravoj pameti i presudama Međunarodnog suda u Haagu. I nije Handke samo posjećivao ratnog zločinca Miloševića u haškom pritvoru, nego je došao i na njegovu sahranu, pa tamo baljezgao o vazda neshvaćenom, patničkom srpskom narodu. Pjevao je i nazdravljao Nobelovac s drugarima u „srpskoj“ Banjaluci, a onda su ga odveli u Višegrad da ga zakite nagradom Ive Andrića, kolege mu po Nobelovoj nagradi, za roman Na Drini ćuprija, priči o višegradskom mostu koji će kasnije postati mjestom masovnog stradanja Bošnjaka. Dočekao ga je u tom gradu strašnih srpskih zločina, gradu grobnici, raskućenom od 12 tisuća bošnjačkih stanovnika, režiser Emir Kusturica u svom kičastom zdanju Andrićgradu, okitio literata priznanjem za „doprinos književnosti i istini o srpskom narodu“, a ovaj pak inicijatorima mržnje kazao kako „literatura ima veze s bijesom i inatom ali nikada s mržnjom“.

Tako je mržnju na mjestu mržnje negirao pisac koji je taj grad i ranije rado pohodio, ne mareći za istinu o krvavim orgijama i jednoj od najopsežnijih kampanja etničkog čišćenja u BiH, kada je ubijeno oko 3.000 Bošnjaka, 600 žena i djece. I spavao je Handke u hotelu Vilina vlas, strašnom mjestu masovnog silovanja i ubijanja žena i djevojčica. I baš tu pronalazio morbidnu inspiraciju za svoja četiri pamfleta o Srbima kao vječnim žrtvama. I evo ga opet u Višegradu, u maju, mjesecu kada cvjetaju makovi na tolikim grobovima zvjerski ubijenih Bošnjaka, žena i djece, u ime velike, etnički čiste Srbije.

Budala ili cinik? Dobar pisac i moralno govno? Sasvim svejedno, jer svakako moraš imati crnu tamu u duši, o mozgu nećemo, da bi te inspiratori i podržavatelji zločina vodali Višegradom u kojemu su požari u dvije zgrade „najgori primjeri nečovječnosti, užasavajući događaji koji se ističu po gnusnosti, po tome kako su žrtve iz čiste bezdušnosti i surovosti zatvorene u kuće, po paklu koji je onda nastao, po stepenu boli i patnje koje su žrtve trpjele dok su žive gorjele“, napisano je u presudi Haškog suda kojom je izaslanik Srbije za istočnu Bosnu, ratni zločinac Milan Lukić, osuđen na doživotnu robiju. (Heni Erceg, Mladina)

Kad čobani utihnu

Dok na Manjači traje vježba koja bi trebala biti okončana 2. juna, u Banja Luci traje trakavica bez izgleda na okončanje – ko je i kad donio odluku o vojnoj vježbi? Milorad Dodik optužuje Mladena Ivanića, nekadašnjeg člana Predsjedništva BiH da je potpisao dolazak američke vojske. Ivanić je uzvratio: „Milorad Dodik je najobičnija seoska lažovčina.“ Uključio se i zamjenik ministra odbrane BiH Mirko Okolić, tvrdeći da je odluka donesena za vrijeme Ivanićevog mandata. Tvrdnju je dodatno nakitio podatkom da je Ivanić pristao čak i na američke avione „sa fiksnim krilima“.

Ovome se, navodno, usprotivio Dodik i „cijela Republika Srpska“. Po ovakvoj računici sadašnja je vježba mnogo manjeg intenziteta. Po Okoliću ovo bi se trebalo uknjižiti kao Dodikovo postignuće. Odustalo se od „aviona s krilima“. Lako pješadijsko naoružanje i minobacači do 120 milimetara mogu proći.

A deceniju ranije ovakvim spekulacijama i naduravanjima ne samo da nije bilo mjesta, nego je ulazak Bosne i Hercegovine u NATO bio sasvim izgledna činjenica. Tek pitanje vremena. Želju za punopravno članstvo jednoglasno su, 2009. godine, u pismu upućenom NATO-u, potvrdila sva tri člana Predsjedništva: Haris Silajdžić, Željko Komšić i Nebojša Radmanović. (Boro Kontić, Inforadar)

Kondžićev krug gradom

Priču “U šahtu” Muhameda Kondžića ne čitam kao literaturu, doživljavam je kao njegovu ispovjest, životnu priču, možda zbog toga što mu je život ličio na literaturu. Tegobnu… Podsjetiću, samo ukratko, na drugim mjestima sam opširnije pisao.
Muhamedovog starijeg brata strijeljali su partizani zato što se, nakon oporavka od tifusa, nije vratio u jedinicu. Nakon smrti majke porodica se raspala. Uspio je završiti studij jugoslovenske književnosti i zaposlio se u Oslobođenju. Zbog verbalnog delikta osuđen je na četiri i pol godine zatvora. Odrobijao je godinu kada je dobio vijest da je mu je pijani kamiondžija pregazio sina. Naredne godine supruga Bosa skočila je kroz prozor sa trećeg sprata hotela “Metalurg”. Iz zatvora je izašao kao slomljen čovjek, bez porodice, doma i sa oduzetim građanskim pravima na četiri godine.

…

Kada je bio beskućnik, Muhamed Kondžić je noćima marširao istom relacijom – polazna stanica bio mu je gradski park u Zenici, odatle je išao Sarajevskom ulicom, Obalnim bulevarom pa tadašnjom Kidričevom ulicom. Tako je opisao u priči “U šahtu”.
Iz čekaonice željezničke stanice, gdje se grijao tokom dana, u ponoć ga je izbacivao čuvar. Mraz nije dozvoljavao da sjedi na klupi u parku, a haustore su zaključavali kućepazitelji. Dok se s dolaskom prvog jutarnjeg voza ponovo ne otvori stanica, kružio je gradom. Do jutra mu je trebalo tačno trideset sedam krugova.

Ponekad šetam istom relacijom i jedva prepješačim jedan krug. Ali, mene ne gone ni mraz niti očaj. Šetnje završavam u gradskom parku. Nedavno je dotjeran. Nema više divljeg žbunja koje je odvajalo park od ostatka grada i u kojem je Muhamed skrivao kartone, odjeću, bočice ruma i ostatke hrane. Potkresana su velika stabla sa krošnjama punim vrana, koja su pravila ogromne sjene i mračila park usred dana. Sve je puno pitomije, u centru parka napravljeno je dječije igralište, sa ljuljačkama i klackalicama. Odnekle su stigle i ptice koje znaju pjevati. (Selvedin Avdić, Žurnal)

Pandemija i svijet

Pandemija je rasvetlila i pojačala rasne i ekonomske nejednakosti, dok u isto vreme raste globalni osećaj da smo u obavezi jedni prema drugima i prema planeti. Postoji pokret globalnog usmerenja, zasnovan na novom osećanju smrtnosti i međusobne zavisnosti. Doživljaj konačnosti u paru je sa jasnim osećanjem nejednakosti: ko umire rano i zašto, za koga to nema infrastrukturne ili društvene garancije nastavka života?

Taj osećaj međusobne zavisnosti u svetu, ojačan pretnjom zajedničkom imunitetu, osporava predstavu koju imamo o sebi kao izolovanim individuama zatvorenim u zasebna tela, ograničenim utvrđenim granicama. Ko bi sada mogao da negira da biti telo znači biti ograničen drugim živim stvorenjima, površinama i elementima, uključujući vazduh koji ne pripada nikome i pripada svima?

U ovim pandemijskim vremenima, vazduh, voda, sklonište, odeća i pristup zdravstvenoj nezi jesu tačke individualne i kolektivne anksioznosti. Ali sve je to već ugroženo klimatskim promenama. Da li neko živi održivim životom ili ne, nije samo privatno egzistencijalno pitanje, već urgentno ekonomsko, izazvano posledicama društvene nejednakosti koje znače život ili smrt: ima li zdravstvenih usluga, skloništa i dovoljno čiste vode za sve one koji bi trebalo da imaju jednak udeo u ovom svetu? Pitanje urgentnijim čine uslovi povišene ekonomske neizvesnosti za vreme pandemije, što takođe ogoljava tekuću klimatsku katastrofu kao pretnju održivom životu. (Judith Butler, The Time, Peščanik)