Trideset potrošenih godina
Trideseta je godišnjica zatvaranja logora na mostarskom Heliodromu, a ja kao rijetko kada jednostavno ne znam što bi suvislo, a posebno optimistično napisao povodom te godišnjice koja bi u nekom ljepšem svijetu predstavljala inicijalnu točku novog života i prevazilaženja trauma.
U Mostar je novi život definitivno došao. To se na kraju krajeva desilo i činjenicom samog protoka vremena te značajnom izmjenom stanovništva, u gradu u kojem ljudi i obitelji koji su u njemu živjeli prije rata definitivno, ne samo da ne čine većinu, nego su i daleko od tog postotka. Međutim traume nisu prevaziđene, niti itko suštinski, ni politički, ni psihološki, ni vezano uz izgradnju kulture sjećanja, radi na tome da se one prevaziđu. A ne radi to s jedne strane iz političkih razloga, a s druge zbog toga što ljudi, čak i ako dijele manje-više istu vrstu sjećanja na ono što se dogodilo, ne dijele isto iskustvo, niti su trpili jednake posljedice i jednostavno se međusobno ne razumiju danas jer govore posve različitim jezikom. Makar da taj jezik zvuči isto i ima jednaku dozu autentičnog mostarskog humora u sebi.
Pa kakav je taj novi Mostar nakon svega? Prava riječ bi možda bila, čudan. S jedne strane prilično pust, za što je dovoljno pogledati gore li svjetla u stanovima kada padne mrak i uputiti pogled ka nepreglednom nizu zatvorenih poslovnih prostora. No, istovremeno je i pun života i energije koja ga je oduvijek krasila, za što je opet dovoljno prošetati danju po čitavom gradu, otići vikendima i tokom sezone u Stari grad ili ući u neki od dva velika šoping-centra.
On je također istovremeno i jedinstven i podijeljen. I ne mislim na to da je tek formalno jedinstven grad sa zajedničkom administracijom i gradskom upravom, jer već i u tom ustrojstvu krije se bug u kojem se jasno zna tko do koje linije i s kojim javnim poduzećima, koja su gotova sva uduplana, upravlja. Jednako kao što ne mislim na to da su državne institucije tako raspoređene, da silom prilika svi moraju ići u oba dijela grada, jer je npr. na u jednom dijelu policija, dok su u drugom zavod za zdravstveno osiguranje i porezna uprava. Niti na kraju krajeva mislim na to da je u zapadnom, modernom dijelu gradu u kojem ima znatno vise i stanovnika i stanova, ostao živjeti, odnosno vratio se značajan broj Bošnjaka, njih 7-8 hiljada po svim relevantnim procjenama. Sve to jesu važne stavke, ali nisu same po sebi presudne. Ne, on za mnoge ljude doista funkcionira kao jedinstven grad u svakodnevnom življenju, druženju i odlascima na koncerte i slične događaje koji ljude zanimaju. Međutim postotak ljudi koji tako funkcioniraju je jako mali, a i oni su bez obzira na to što ne dopuštaju da im ta činjenica promijeni percepciju grada kao jedinstvenog, svjesni da on realno ima dvije strane.
Mostar je istovremeno grad čudo, jer se nakon ogromne, nezamislive boli i patnje koja se dogodila i koja je ljudima nanesena, a tu su bol najviše osjetili Bošnjaci samom činjenicom što su jesu to što identitetski jesu, život doista nastavio i odnosi su kako-tako normalni.
No, s druge strane riječ je o gradu u kojem je, ne samo jednostavno, nego se to stalno i događa, ponovno zapaliti emocije i dovesti ljude na rub sukoba, što gledamo na svakoj osjetljivoj temi, na navijačkom nasilju, uoči svakih izbora ili upravo oko izgradnje zgrade Hrvatskog narodnog kazališta i želje Islamske zajednice da pored budućeg HNK podigne neku vrstu islamskog interkulturnog centra. Isto tako riječ je o gradu u kojem se u političkom smislu od ‘90. do danas nije ništa bitno promijenilo, osim što su Srbi definitivno izgubili i ostali su i demografski i politički ukras u Gradskom vijeću, u koje su vlastitim glasovima uspjeli izabrati tek jednog vijećnika prvi put na posljednjim lokalnim izborima. Mimo toga, realnu većinu i vlast nad gradskim institucijama zapravo ima HDZ, kao što je ima od prvih višestranačkih izbora do danas. SDA tu jeste na neki način patrtner i stranka koja neupitno upravlja istočnim dijelom grada, ali uvijek u poziciji onoga tko nema stvarnu moć i nije u ravnopravnoj poziciji, dok višenacionalne lijevo-liberalne stranke i građanske inicijative imaju stabilnu podršku od nekih 17-18 % ljudi, što se praktično nije prominijenilo u svih ovih više od trideset godina.
Što me konačno dovodi do glavne teme i odnosa prema Heliodromu danas, ali i prema čitavom užasnom nasljeđu tzv. Hrvatske Republike Herceg Bosne.
Iz privatnih razgovora odgovorno tvrdim da skoro pa da i ne postoji nijedan gradski Hrvat koji će reći da se etničko čišćenje zapadnog dijela grada i svi ti logori nisu desili. Štoviše, svaki od tih ljudi će u privatnom razgovoru ispričati za slučajeve iz vlastitog haustora pa će čak biti i skoro nemoguće pronaći nekoga tko baš nikome nije pomogao. U javnom prostoru, nasuprot tome, neće se čuti ništa o toj temi, niti će se netko od tih ljudi pobuniti protiv javnog narativa i glorificiranja nasljeđa Herceg-Bosne. Posebno u okolnostima u kojima je međunacionalna distanca u čitavoj zemlji, a samim tim i u Mostaru nikad veća, a gledanje na to kako politička budućnost Bosne i Hercegovina treba izgledati dijametralno suprotna i u kojoj se mnoge odluke donose iz inata, a zanemariv broj ljudi vjeruje da je nekakvo drugačije društvo, poput onoga koje je promoviralo ideju podizanja spomenika Bruce Leeju, moguće.
HDZ i svi njegovi funkcionari, od Dragana Čovića pa do mostarskog gradonačelnika Marija Kordića zaista žele, i to ne samo retorički, nego i zapravo da se krene dalje i da se bavimo komunalnim i infrastrukturnim pitanjima. I to je jedina točka u kojoj se slažem s njima. Međutim, oni bi išli dalje, ali na način da se više uopće ne razgovara o devedesetima ili, još gore, da se o njima razgovara na način, da se javno podržava Valentin Ćorić, osuđen kao ratni zločinac u Haagu, na isti način na koji su se do neki dan podržavali isto takvi likovi, poput Darija Kordića i Slobodana Praljka. O potpunoj glorifikaciji Franje Tuđmana i njegove politike, da i ne govorim.
I iz te perspektive, to što značajan broj mostarskih Hrvata zna što se zapravo događalo devedesetih u gradu i koji je bio cilj te ideje i koji to privatno ne odobravaju, ali zbog ovih ili onih razloga, očito i dalje masovno glasaju za HDZ, put prema budućnosti neće biti ni izvjestan, ni lagan. I to je činjenica koju može shvatiti svatko tko provede makar i sat vremena u razgovoru s gradskim Bošnjacima. Ti ljudi imaju ozbiljnu traumu zbog nepravedne boli i poniženja koja su im nanesena, a koja se simbolički nastavljaju i danas, sa svim tim manifestacijama i javnim deklaracijama. I dok god oni koji realno vladaju i imaju najveću političku, društvenu i ekonomsku moć u Mostaru tu činjenicu ne osvijeste i ne prihvate i ne pokušaju te ljude i njihovu traumu uvažiti i barem je minimalno iskrenim iskorakom i pruženom rukom sanirati, put u neki novi Mostar bit će samo površinska iluzija.
A taj prvi čin ka iskoraku bi mogao i trebao biti da se u predstojećem muzeju HVO-a koji se podiže, nažalost upravo na Heliodromu, postavi spomen-soba posvećena logoru za Bošnjake kojeg je HVO na tom mjestu držao. (Dragan Markovina, DWP)
Hoće li sunce u ovoj zemlji ikad zasjat’ kako treba?
Ukrajinu i Bosnu i Hercegovinu historija je spajala kroz nekoliko imperija, od Osmanske do Austro-Ugarske, a u zadnjih nekoliko godina spajaju nas svjetska i europska nogometna imperija – FIFA i UEFA. Nakon što su nas nekad odmah nakon četvrtog talasa korona virusa, u novembru 2021. godine, Ukrajinci pobjedom od 0:2 u Zenici ostavili bez plasmana na Mundijal, istoj selekciji bilo je suđeno da nam u četvrtak uskrati prvi odlazak na EURO od nezavisnosti i obnove državnosti naše zemlje.
Možda je bolje reći da je nama bilo suđeno da nas Ukrajinci izbace u baražu, pošto je taj zlosretni baraž stalna sudbina naše reprezentacije do te mjere da je postao dio pjesama i narodnog folklora. Bilo bi previše bolno nabrajati sve naše baraže kojima smo se nadali i od kojih smo imali velika očekivanja, svih matematičkih šansi koje smo računali, svih izjava kako se u dvije utakmice možemo nositi sa svima i svih prognoza kako će nekad i nas poslužiti sreća.
No sreća nas nije poslužila ni u četvrtak na Bilinom polju, iako je u jednom momentu sve izgledalo kao da bi se to konačno moglo dogoditi i da će nam u jednom danu Karma vratiti sve one bodove koje smo kod nje zaslužili dok smo ih prosipali po stadionima. Usto, svega par sati prije početnog sudačkog zvižduka došle su sjajne vijesti o napretku na europskom putu i sve je izgledalo kao da bi se taj zamah eurointegracija mogao preliti i na integraciju na nogometni EURO pobjedom ove male zemlje tek izišle iz rata nad jednom velikom zemljom koja je u rat tek ušla.
Sreća nas je pogledala u 56. minuti, kad je jednu loptu Hadžikadunića Matvijenko poslao u mrežu svoje ekipe, a u to je vrijeme i Island uveliko vodio protiv Izraela, što bi značilo put na EURO bez rizične utakmice s Izraelom. No dok je Island do kraja utakmice povećao prednost nad Izraelom, mi smo svoju nad Ukrajinom uspjeli prokockati u svega tri minute.
Do Evrope vode dva putića
Sve je izgledalo sjajno, sve se otvorilo za napredak na nogometnom europskom putu, pet minuta prije kraja utakmice učinilo se da smo ispunili sve kriterije za članstvo na EURO 2024 u Njemačkoj, ali – baš kao i uvijek – stvari su se izjalovile i nije preostalo ništa drugo nego tražiti krivca za blokadu u 85. i 88. minuti.
Neki su se obrušili na nedovoljno iskusne (ili kvalitetne) igrače, koji su ušli u igru umjesto povrijeđenih prvotimaca, neki su okrivljavali selektora, a neki su prstom upirali u uobičajene krivce – funkcionere Nogometnog saveza BiH. No po prvi put u Bog zna koliko baraža krivicu nije bilo lako adresirati jer su igrali najbolji igrači koje smo imali, selektor je sklopio najkvalitetniji sastav koji smo imali i uspio je popraviti igru onoliko koliko je to bilo moguće u vremenu koje je imao na raspolaganju, a ako su strukture u Savezu i oko njega nekad i mogle biti optužene za opstrukciju državne reprezentacije, u ovoj prilici to ne bi bilo pošteno kazati.
Želja na vrhu Saveza možda je u ovoj utakmici bila i veća nego ona u igračima na terenu, jer zamislite samo koliko bi predsjedniku Vici Zeljkoviću značilo da je njegov ujak Milorad Dodik mogao uhvatiti muštuluk od svog idola Vladimira Putina i radosno mu saopćiti kako je baš njegov nećak zaustavio Ukrajinu u nečem što ima euro prefiks! Vjerovatno je i sam ujak Mile, kad je Yaremchuk izjednačio pa Dovbyk preokrenuo rezultat, skakao od muke i psovao još jednu bošnjačku trojku, ovog puta onu u odbrambenoj liniji reprezentacije.
No Ukrajina nastavlja svoj put ka EURO 2024, u utorak je čeka underdog Island, koji ima triput manje stanovnika nego što Ukrajina trenutno ima mobilisanih vojnika, te ekipu koja je čak pet puta jeftinija od istočnoevropskih cиньо-жовтіx, odnosno plavo-žutih. Treba biti pošten pa reći da se, kao i u eurointegracijama, Ukrajinci stvarno trude ili bar ostavljaju taj dojam, dok ćemo mi čekati neko novo snižavanje kriterija za plasman.
A realno, baš kao što nam je Europska komisija izišla u susret sa snižavanjem kriterija za otvaranje pregovora, tako nam i UEFA pokušava nekako pomoći da se konačno plasiramo na Europsko prvenstvo.
A da nas puste preko štele
Nakon što smo nekoliko puta ostali nadomak plasmana, ili u baražu ili na nekom trećem mjestu u kvalifikacionoj grupi, UEFA je podigla broj učesnica na završnom turniru sa 16 na 24. Ako znamo da europska nogometna federacija broji 55 članica i odbijemo one minijaturne poput San Marina ili Lihtenštajna, zaključujemo da od prvenstva u Francuskoj 2016. godine na Euru nastupi pola njenih članica! Dakle nakon prvenstava na koja je odlazila nogometna krema kontinenta, sad imamo prvenstva gdje je za nastup potrebno samo biti onaj mrtvi prosjek u reprezentativnom loptanju. Ali nismo uspjeli dobaciti do tog prosjeka ni 2016, niti četiri godine poslije, niti sad.
Nakon toga uvedena je Liga nacija koja je davala dodatni put ka završnom turniru. Ako je nekada trebalo za baraž doći do drugog mjesta u kvalifikacionoj grupi – što nam je ponekad uspijevalo – koncept Lige nacija ostavlja mogućnost da se Eura dočepaju i ekipe koje su završile kao treće ili čak i niže u grupi! Kao što vidimo, ni tako sniženi kriteriji nam nisu pomogli.
Tako umjesto da u idućim kvalifikacijama opet podliježemo lažnim nadama koje nas redovno ostavljaju u razočarenju, sačekajmo da UEFA, poučena primjerom Europske komisije, možda za nas nađe posebne kriterije ne bi li nas kako vidjela među 24 ekipe na nekom od narednih prvenstava.
Evo, recimo, da za plasman bude potrebno postići 14 golova u kvalifikacionoj grupi. Pa ako u kvalifikacijama za EURO 2028 ne postignemo 14 golova, možda da nam kriterij spuste na četiri gola za EURO 2032? Pa nam, nakon što postignemo samo tri, u zadnjoj utakmici protiv Gibraltara sudija pohvali impresivan napredak i dosudi penal u sudačkoj nadoknadi? Eh, kako bi samo Bilino Polje proključalo, a nacija u euforiji skakala uz povike “EURO je naš”. (Predrag Blagovčanin; Tačno.net)
Ponosni momci sa Haitija
Pošto su red i zakon kolabirali, karipska regionalna međuvladina organizacija Karikom objavila je sporazum o stvaranju prelaznog saveta koji treba da obuhvati širok spektar političkih i grupacija civilnog društva Haitija. Savet bi imao neka ovlašćenja koja obično pripadaju (upražnjenoj) funkciji predsednika, uključujući ovlašćenje da imenuje privremenog premijera. Od te vlade bi se očekivalo da na kraju sprovede izbore, a time i potpuni politički reset.
Ali ko će učestvovati u tim novim aranžmanima? Na Haitiju je na snazi vanredno stanje otkako su naoružane grupe napale najveći zatvor u zemlji početkom marta, kada su ubijeni i ranjeni pripadnici policije i zatvorskog osoblja, a blizu 4.000 zatvorenika pobeglo. Vođa bande Džimi „Roštilj“ Šerizije – i sam bivši policajac – preuzeo je zasluge za napad i pozvao na zbacivanje vlade. Bande sada kontrolišu 80% glavnog grada Haitija, Port-o-Prensa, pošto su zauzele glavni aerodrom u zemlji kako bi blokirale Henrijev povratak iz diplomatske misije u Keniji, gde je tražio pojačanje za policiju.
Karikomov sporazum isključuje svakog sa krivičnim dosijeom ili sankcijama, što diskvalifikuje Šerizijea. Ali za njega se odavno zna da gaji političke aspiracije. Nije on običan vođa bande, već i populistički političar, koji je u jednom intervjuu 2019. rekao: „Nikada ne bih masakrirao ljude koji pripadaju istoj društvenoj klasi kao ja.“ Ranije ovog meseca je obznanio: „Nećemo da lažemo ljude da je ovo mirna revolucija. Ovo nije mirna revolucija. Pokrenuli smo krvavu revoluciju u zemlji.“
Šerizije sebe poredi sa Martinom Luterom Kingom, Malkomom Eksom, Če Gevarom, Fidelom Kastrom, pa čak i sa Robinom Hudom. Ali istovremeno je poklonik „Papa Doka“ Divalijea, desničarskog diktatora koji je gvozdenom pesnicom vladao Haitijem od 1957. do 1971. i takođe terorisao haićansko društvo naoružanim paravojnim grupama, koje je predvodio zloglasni Tonton Makute.
U upozorenju izdatom kasno uveče 11. marta, Šerizije je najavio da savez bandi nazvan Viv Ansanm (živeti zajedno) neće priznati nijednu vladu koja proizlazi iz Karikom sporazuma i dodao da je „na haićanskom narodu da izabere ljude koji će voditi zemlju“. U sličnom tonu, savetnik Gaja Filipa, vođe haićanskih pobunjenika koji se nedavno vratio u zemlju, upozorava da će Port-o-Prens biti spaljen do temelja ako u sledećoj vladi ne bude mesta za Filipa.
Priča o Haitiju je dugotrajna tragedija. Više od 200 godina Haiti je kažnjavan zbog uspešne pobune robova (pokrenute 1791.) iz koje je rođen kao prva crnačka republika na svetu. Pošto je bio primoran da plati reparacije Francuskoj, svom bivšem kolonijalnom gospodaru, njegova jedina šansa za prosperitet ukazala se kada su Žan-Bertran Aristid i partija Lavalas preuzeli vlast pre nekoliko decenija. Trn u oku Americi, Aristid je zbačen u državnom udaru 2004.
Međutim, Haiti je ekstremni slučaj jednog šireg fenomena. Nasilne bande drže pod kontrolom delove gradova u Ekvadoru i Meksiku; banda pristalica odlazećeg američkog predsednika Donalda Trampa upala je u Kapitol u Vašingtonu 6. januara 2021. Tramp sada obećava da će jedna od njegovih prvih zvaničnih odluka, ako bude ponovo izabran, biti pomilovanje svih osuđenih za učešće u tom napadu.
Ponosni momci su najjača banda od svih koje su organizovale pobunu 6. januara; isključivo muška, neofašistička organizacija koja otvoreno promoviše i učestvuje u političkom nasilju. Setimo se kako je Tramp, na pitanje o tome šta bi poručio belačkim suprematističkim i paravojnim grupama, tokom predsedničke debate 2020. neslavno uskliknuo: „Ponosni momci, odstupite i budite u pripravnosti!“ Vođe te grupe su u međuvremenu osuđene za pobunjeničku zaveru i druge zločine protiv Sjedinjenih Država zbog pokušaja da blokiraju ustavom propisan prenos predsedničke vlasti.
Zanimljivo je da Ponosni momci imaju proces inicijacije koji uključuje fizičko maltretiranje, kao što je pesničenje zbog pogrešnih odgovora na pitanja iz pop-kulture, dok članovi moraju da se „uzdržavaju od pornografije“. Koliko god čudno zvučali ovi rituali, to su poznati mehanizmi. Bratski rituali igraju ulogu poezije, kako je to opisao Ernst Jinger, nevoljni saputnik nacista koji je, poput Ponosnih momaka, slavio pročišćavajuće dejstvo vojne borbe: „Svakoj borbi za vlast prethodi verifikacija slika i ikonoborstvo. Zato su nam potrebni pesnici – oni pokreću svrgavanje, čak i titana.“
Propale države više nisu ograničene na zabačene delove globalnog juga. Ako neuspeh jedne države merimo prema pukotinama u strukturi njene moći – to jest, ideološkim građanskim sukobima, parlamentu blokiranom nepomirljivim podelama i sve nesigurnijim javnim prostorima – moramo priznati da se Francuska, Ujedinjeno Kraljevstvo i SAD očigledno nalaze na spektru. Norveški politički teoretičar Jon Elster je bio u pravu kada je 2020. napisao: „Možemo preokrenuti uobičajenu frazu o pretnji po demokratiju i reći da demokratija jeste pretnja, bar u onom svom kratkoročnom populističkom obliku.“ Nedavno iskustvo nudi jasne znake šta će se dogoditi ako Tramp pobedi na predsedničkim izborima u novembru.
Zgodan je trenutak za parafrazu starog vica iz Istočne Nemačke: Došli Vladimir Putin, Si Đinping i Tramp kod Boga i svaki ima pravo da mu postavi jedno pitanje. Prvi pita Putin: „Reci mi šta će biti s Rusijom u sledećih nekoliko decenija?“ Bog mu odgovori: „Rusija će postati kineska kolonija.“ Putin pogne glavu i rasplače se. Si postavi isto pitanje o Kini, a Bog odgovori: „Kinesko ekonomsko čudo je gotovo i ti ćeš opet morati da uvedeš tvrdu diktaturu da bi preživeo, a pomoć ćeš tražiti od Tajvana.“ Si pogne glavu i rasplače se. Konačno, pita Tramp Boga: „Kakva će biti sudbina Amerike kad se ja vratim na vlast?“ Bog pogne glavu i rasplače se. (Slavoj Žižek, Project Syndicate; Peščanik; prevela Milica Jovanović)
