KONJIČKE TRKE NA BUTMIRU: Prvi veliki sportski događaj

U septembru davne 1893. godine održane su prve konjske trke u državi. Bio je to istovremeno i početak sportskog novinarstva u Bosni i Hercegovini

KONJIČKE TRKE NA BUTMIRU: Prvi veliki sportski događaj
Foto: Analiziraj.ba

Arhivski podaci o prvom velikom sportskom sarajevskom, a možda i bh. događaju su siromašni. Zaboravljena sportska manifestacija održavala se na Butmiru pored Ilidže prije više od stotinu i dvadeset godina. Riječ je o konjskim trkama koje su, barem prema podacima tadašnje štampe, prvo zvanično predstavljanje Sarajlijama i onima koje je to moglo zanimati imale u septembru 1893. godine. Pojam sport u tadašnjem bh. društvu bio je nepoznanica. Javnost nije bila sigurna da li je sport, kako se to navodi u časopisu Nada, isprazna zabava ili jalova danguba. Jezičkim vratolomijama novinar je čitaocima pojašnjavao da je „trkački sport“, misleći na konjske trke na Butmiru, ponajmanje sport, ali da je, ipak, taj sport jednako koristan i zanimljiv i da se jedva gdje kao u konjičkim trkama podudarilo „korisno sa slatkim“.

Najavljujući događaj u sarajevskoj štampi pored rasporeda vožnje prema odredištu, odnosno Ilidži, organizatori trke su ponudili tri jaka argumenta da se tog dana što više ljudi uputi prema Butmiru. Prvi je – prisustvo trkama bilo je besplatno, drugi je da će sa utrkom biti, kako to piše u novinama, „skopčana“ velika narodna svečanost, na kojoj će biti ispečeno pedeset jagnjadi i jedan vol te da će se pečenje besplatno dijeliti, i treći argument je da će oni koji dođu na trku, odnosno, na narodnu svečanost, pečenje zaliti besplatnim sarajevskim pivom. Rezultate ovakve promocije nalazimo u novinskim izvještajima, nekoliko nakon trke. Sarajevski list od 13. septembra 1893. donosi podatak da su Državne željeznice na dan održavanja utrke do Ilidže prevezle 8.000 ljudi, a izvjestilac s utrka procjenjuje da je bilo čak 10.000 posjetilaca. Robert J. Donia u knjizi Sarajevo: biografija grada, citirajući zvanične podatke Austro-Ugarske Carevine (popis bh. stanovništva iz 1895. godine), navodi da je u Sarajevu 1895. godine živjelo 38.083 stanovnika. Razlika u broju stanovnika Sarajeva iz 1893. i 1895. godine nije mogla da bude velika i mogli bismo procijeniti da je te godine trkama prisustvovala trećina grada.

Detaljan raspored

Trke su ubrzo postale zaista veliki događaj za Sarajevo. U novinama je već iduće godine objavljen detaljan raspored trke.

Za razliku od prethodne godine, kada je sve bilo besplatno, te godine su se ulaznice za trku naplaćivale. Iste su se mogle kupiti na dva mjesta u Sarajevu – u pretplati u knjižari Ignaza Konigsbergera i u uredništvu časopisa Vatan, koje se nalazilo na Bentbaši, dok su se ulaznice na dan trke jedino mogle kupiti na trkalištu. Zanimljivo je da u štampi nema podataka o cijenama ulaznica.

Otvaranju utrka, gotovo po pravilu, prisustvovala je politička elita. Ali i gospoda koja je imala dovoljno novaca da plati ulaznice i kartu za prevoz do Ilidže, vozom ili kočijama. Kako bi kompletan događaj bio organiziran na visokom nivou, brinuo se organizacijski odbor, sačinjen od lokalnih zvaničnika i predstavnika Austro-Ugarske Carevine sa službom u BiH. Utrke su imale i režisera, majora Sig. Feszla. Šta je bila majorova zadaća ne možemo sa sigurnošću tvrditi, ali vjerovatno je bio zadužen za tačan raspored trka, jer ih je bilo više u jednom danu. Najave utrka su, vremenom, dospjele i na prve stranice tadašnje štampe. U Sarajevskom listu od 1. jula 1896. godine, neimenovani zabrinuti novinar vijest o konjskim trkama započinje vremenskim prilikama: „Kad u subotu prasnuše nekoliko plahih gromova nad Sarajevom, a iz neba se proli kiša kao iz kabla – mišljasmo taman će dobro doći za sutrašnju konjsku utrku. Biće zemlja meka bez prašine, kiša će se razvući pa ćemo imati prijatne hladovine. I tako i bi. Iza kiše ostade svježina i hladovina, koja još više izmami hiljade i hiljade svjetine na Ilidžu, onamo prema Butmiru, gdje smo svake godine obikli da gledamo ne samo naš zemaljski bosansko-hercegovački već i međunarodni zbor binjedžija, krasnijeh konja blagorodna soja.“

Pomenuli smo da je tokom jednog dana bilo organizovano više utrka pod različitim nazivima i s različitim nagradama. Najveći fond imala je trka za Carsku nagradu: 40.000 kruna. Pobjednik je dobijao 36.000 kruna, a drugoplasirani 4.000 kruna. Treće nagrade nije bilo. Dužina staze je bila 2.400 metara.

Kolika je vrijednost novčane nagrade u to vrijeme, ne možemo niti pretpostaviti. Da je vjerovatno bilo mnogo novaca ukazuje činjenica da su učesnici konjičkih trka već od 1894. dolazili s raznih destinacije Evrope.

Strane i lokalne reprezentacije

Recimo Mr. Smith s grlima Tusse i Nevermind dolazio je iz Engleske, kao i mr. C. Wood sa svoja tri grla – Bálkiralyné, Nemoda Buda i Noisette. Grof Nikola Esterhazi mogao je biti direktni potomak čuvene mađarske plemićke porodice. Na utrkama je učestvovao s grlima Todor i Küferle. Baron Springer je došao s  Benoitonom i Vignolom. Lokalnu reprezentaciju predstavljali su Alija Rizvić, Bećir Edhemović, Omer-beg Osmanović, Avdaga Hadžić i drugi. Generalno, trke su održavane krajem juna i početkom jula, osim onih prvih koje su organizirane u devetom mjesecu. Trke su trajale tri dana i, vjerovatno, nema podataka, prestale su 1913. Iduće, 1914. godine, bilo kakav sport pada u drugi plan. Bilo je trka i nakon završetka Velikog rata. U Bibliografiji radova o Sarajevu do 1954., autora Alije Bejtića, nalazimo podatke o objavljivanim tekstovima o konjskim trkama. U časopisu Srpska riječ od avgusta 1920. godine objavljen je tekst o prvim poslijeratnim trkama na Ilidži. Tri godine poslije, Večernje novosti donose tekst o manjkavostima organizacije konjskih utrka na Ilidži, poručujući da je potrebna reorganizacija. U novije vrijeme, sarajevski mediji su provjeravali šta se danas nalazi na Butmiru gdje su se nekada organizirale trke. Sve je stalo u jednu rečenicu – deponija i ruglo grada.

Izvještavanje o trkama je vjerovatno začetak sportskog novinarstva u BiH, ne samo u smislu izvještavanja nego i korištenja fotografije kao dijela opreme teksta. Zanimljivo je da tadašnje fotoreportere i urednike nije zanimalo da javnosti predstave jahače, nego grla koja su pobijedila na trkama.

U izvještajima s utrka uglavnom je dominirao tekst, otprilike slično kao što danas u dnevnim novinama čitamo izvještaje sa sportskih terena.

I nije to jedina lijepa tradicija koju smo izgubili. Bilo bi lijepo da su se trke uspjele održati u životu i da danas imamo veliki sportski događaj koji može okupiti 10.000 gledalaca bez navijačkih skupina i primitivizma kojem svakodnevno svjedočimo na sportskim terenima. Zamislite da imamo takmičenje poput onog koje se održava u Epsomu (pored Londona), gdje se svake godine održavaju utrke pod nazivom The Derby.  Enciklopedija Britannica u dijelu koji se odnosi na historiju konjskih utrka, izdvaja Derby Day at Epsom, takmičenje kojem prisustvuje 500.000 posjetilaca bez plaćenih karata. Za trke koje će biti održane ove godine na jednoj od tribina pod nazivom Moet&Chandon Terrace-Queens Stand, jedna ulaznica će koštati 299 funti, uz obavezan dress code prema instrukcijama organizatora.

Priča o ovim trkama mogla bi da bude još jedan od argumenata u trenucima kada se pokušava naći zrno utjehe u besperspektivnosti bh. društva. Poznato je kako se tješimo da je Sarajevom kružio tramvaj prije mnogih drugih velikih gradova, da su sarajevske ulice imale svjetlo u vrijeme kada su mnoge evropske metropole još  bile pod plinskim svjetiljkama, da smo imali Energoinvest koji je izvozio proizvode u vrijednosti od 700 miliona dolara. Eto, prije više od 120 godina imali smo i konjske trke koje su bile na nivou onih u tadašnjoj Engleskoj.


Tekstove s portala analiziraj.ba uz obavezno navođenje linka na izvorni tekst, dozvoljeno je prenositi tek 24 sata nakon objavljivanja

About The Author