PSIHOLOGIJA MEĐE: Šta znači crtanje karata na Balkanu?

Kad političari prave nove granice, mediji nemaju izbora. Izbor imaju samo građani, i to svake dvije godine kada postaju glasači. Ali oni to pravo ne koriste

PSIHOLOGIJA MEĐE: Šta znači crtanje karata na Balkanu?
Foto: Sputnik Srbija

Krenemo li u Bosni i Hercegovini iz bilo kojeg mjesta u bilo kojem smjeru, nećemo dugo putovati prije no što naiđemo na naselja čije su se parcele ugradile jedna u drugu ne vodeći računa o ikakvom prostornom planiranju. Moglo bi se čak reći da su međe tih placeva nastajale organski. Međutim, uzmemo li u obzir kakav status pojam međe uživa u društvima balkanskog podneblja, neće nam biti teško zaključiti da se pojam “organski” u prethodnoj rečenici može veoma jednostavno zamijeniti “inatom”, pa možda čak i “ponosom”. Upravo taj osjećaj kada je u pitanju međa mogao bi biti poguban ukoliko se počne iskorištavati u političke svrhe ne na nivou individue, nego na nivou naroda.

Pogubnosti tog iskorištavanja crtanja i prekrajanja međa na Balkanu narodi su ovih zemalja itekako svjesni. Svjesni su, doduše, i političari da je iracionalni strah od gubljenja ili mijenjanja međe jači od bilo kakvog racionalnog zaokruživanja glasačkog listića, koje bi jednog takvog političara moglo poslati u anale bosanskohercegovačke političke stvarnosti.

Da je bh. društvo još uvijek daleko od tog trenutka, dokazuje jedan od posljednjih trikova političkog šoumena, manipulatora PTSP-om i člana Predsjedništva BiH Milorada Dodika.

Kada je na nedavnom gostovanju jedne srbijanske televizije počeo crtati kartu jedne “nove države” na Balkanu, cilj ni u kojem slučaju nije bio dokazivanje kakvog promišljenog geopolitičkog razmatranja jednog državnog vrha. Cilj je bio iskamčiti medijsku pažnju. Cilj je i postignut. Ali, koji izbor imaju mediji nego izvještavati o tome kada predsjednik jedne države tu istu državu (i još neke susjedne) kasapi mastilom kako bi dotaknuo najniže porive onih njegovih simpatizera čiji bi sinovi prvi ginuli u ratu koji se ovim činom gestikulira? Odgovor je da nema odgovora. Mediji nemaju izbora. Izbor imaju građani Bosne i Hercegovine. Medije, u tom smislu, možemo optužiti za “širenje negativnosti” isto kao što bismo vremensku prognozu mogli optužiti što je pala kiša.

Mitomanijaci se poznaju

Gledajući bh. stvarnost kao sferu koja se neće opirati jednoj ovakvoj vrsti manipulacije na adekvatan način (tj. izborom drugog čovjeka na funkciju), ne može se očekivati išta drugo nego da Dodik svoje neistomišljenike ovakvim epizodama uvijek pomnoži s nulom.

Dokazao je to i nekoliko dana nakon prekrajanja granica koje treba objediniti “Srbe s lijevog i Srbe s desnog toka Drine” u jednu državu. Nazvavši genocid u Srebrenici mitom koji je “potreban Bošnjacima”, kako bi, valjda, imali na čemu osnovati opravdanost svoga postojanja kao narod, Dodik postiže isti medijski i populistički efekt. On medijima ovime zadaje šah, ali ne i mat, ukoliko bi bili spremni ispitati motivaciju za klasifikaciju genocida kao mita.

Posmatranje ljudske tragedije kao narativa koji se može unovčiti u političke svrhe otkriva Dodikovu opsesiju oslanjanja na iste takve retorike. Njegov strah od toga da bi bošnjačke nacionalističke struje mogle iskoristiti genocid u svrhe propagande, dokaz je njegovog vlastitog ciničnog shvaćanja onoga što servira svom narodu pričom o “Velikoj Srbiji”.

Dodik, nažalost, nije pravi nacionalista, nego je samo svjestan snage koju mu takav imidž daje u očima onih koji to jesu. On ne bi ginuo za međe koje crta, isto kao što nijedan bošnjački ili hrvatski političar koji se kiti narodnim sloganima ne bi odustao od svog komfora braneći narative koje propovijeda. Nacionalizam je njima bespredmetna glumačka vježba koja će, ako se otme kontroli, koštati glave one koji ćutke gledaju. Da li su političari koji se ovako igraju vatrom samo naivni ili, pak, svjesno nemarni, na kraju krajeva nije ni bitno.

Još malo o međama

Da se, nakratko, ponovo vratimo pojmu međe.

Primjetno je da se međe bosanskohercegovačkih naselja o kojima je bilo riječi na početku ovoga teksta odlikuju onim iracionalnim ponosom koji može imati pa čak i fatalne ishode. Druga stvar koja često ubada oči jeste (ne)uređenost prostora koji je omeđen, tj. sadržaj onoga što se međom definira kao zaseban životni prostor.

U tom smislu, međa kao međa iliti granica kao granica inherentno nije negativna pojava. Ona definira ono što domaćin shvaća kao svoju obavezu da dovede u red, da oblikuje po svojim mogućnostima i vještinama, te da učini atraktivnim za one koji bi posjetili taj njegov prostor. Prema tome, moglo bi se reći da je dobar domaćin onaj koji među shvaća bitnom u jednakoj mjeri koliko mu je bitno da omeđeno bude u najboljem mogućem stanju.
Dodik, u tom smislu, neprestanom pričom o granicama, skreće pažnju sa svoje nesposobnosti (bilo to zbog nedostatka vještina ili zbog pohlepe) da ono čime upravlja dovede u red.

Ne moramo ići dalje od Republike Srpske, za koju je Dodik nedavno rekao da je “samostalna, ali nema papir”. Ukoliko je kao takvu doživljava i, kako sam tvrdi, ona kao takva funkcionira, postavlja se pitanje čemu novi zakoni o javnom okupljanju, o policiji i slobodi govora i izražavanja. Da li je Dodik u stanju upravljati jednom takvom “samostalanom” Republikom Srpskom na demokratski način ili tek kao neprikosnoveni kvazidiktator koji je na korak od uvođenja policijskog sata?

Postavlja se, također, i pitanje kakve bi kvalifikacije imao kao predsjednik jedne “samostalne Srpske” kada nije u stanju u sklopu jedne već (koliko-toliko) uređene upravne jedinice kao što je Bosna i Hercegovina na zadovoljavajući način riješiti slučaj ubistva Davida Dragičevića. Dodikov odgovor je stigao ove sedmice i banalan je i predvidiv kao što se moglo očekivati. Narodna skupština Republike Srpske usvojila je nacrt Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o policiji i unutrašnjim poslovima u RS, kojim je predviđeno uspostavljanje rezervnog sastava policije. Ili drugim riječima: “Ne gledajte zapušteno dvorište, već u među.”

I dok će se jedan dio stanovništva RS-a iracionalno ponositi svojom međom, a drugi dio pokleknuti pred strahovladom diktature koja ulazi demokratski na mala vrata, ostatak građana će gledati oko sebe i pitati se šta je to toliko vrijedno ovdje da je uopće potrebna međa?


Tekstove s portala analiziraj.ba uz obavezno navođenje linka na izvorni tekst, dozvoljeno je prenositi tek 24 sata nakon objavljivanja

About The Author