Zašto pojedini kandidati odbijaju da učestvuju u javnim debatama i kako na to reagira javnost?

Pitanje odziva kandidata u izbornim emisijama različitih tv i radijskih kuća mnogo je više od pukog (ne)pojavljivanja i tiče se izravno etike odnosa s javnošću to jest medijima, ali i s glasačima te protukandidatima. U nekim slučajevima stvar je i autopercepcije političara i svojevrsnog političkog marketinga.

Nedavno je objavljeno kako se dva kandidata za bošnjačkog člana Predsjedništva BiH, Denis Bećirović (SDP) i Fahrudin Radončić (SBB) nisu pojavili na predizbornoj debati televizije N1. Nakon njih, odustao je i Šefik Džaferović (SDA). Nedugo poslije, Naša TV iz Mostara je objavila da je pozvala Bakira Izetbegovića u studio, ali da iz njegovog kabineta nisu dobili odgovor. Slično je i s nepojavljivanjem Bećirovića i Radončića na debatnoj emisiji Radija Federacije BiH. Ovi slučajevi, ukoliko se pažljivije analiziraju, otkrivaju se kao paradigmatski.

Kome, ba, da mi gostujemo?

Nepojavljivanje kandidata na nekoj tv ili radio emisiji može imati više razloga pa se kandidati pravdaju ranije preuzetim obavezama (Fahrudin Radončić) ili se uopće ne opravdaju (Denis Bećirović) mediju ili gledateljima/slušateljima, već se populistički, u kasnijim govorima, osvrću na izostanak. U oba slučaja radi se o nepoštovanju javnosti odnosno potencijalnih glasača. Nadalje, to je pitanje i autopercepcije političara odnosno jedne vrste obrnutog marketinga. Dok postoje političari za koje se može kolokvijalno reći da iskaču iz paštete, postoje i oni koji smatraju da nepojavljivanje u izbornim emisijama (posebno debatama) ostavlja dojam izdvojenosti, veličine i neuhvatljivosti u odnosu na druge kandidate. “Bolji sam od njih”, poruka je koju time šalju. Umjesto da svoju prednost nad drugima dokažu zdravom diskusijom i programima djelovanja, oni je dokazuju izdvajanjem iz javnosti.

Neki kandidati pristanu učestvovati pa se predomisle nakon što odustanu i oni koje smatraju izravnim političkim oponentima. Tada se može govoriti o razdvajanju političkih protivnika na one vrijedne i manje vrijedne, odnosno na one koji mogu biti konkurencija i one koji ne mogu. Često se u javnosti čuje da su neki kandidati “glavni” i da imaju ozbiljne šanse na izborima, a neki manje važni pa bi njihova pobjeda bila ravna čudu. Kandidati se ne bi smjeli voditi takvim javnim mnijenjem u odnosu prema javnosti i svojim političkim konkurentima. Stvar elementarne pristojnosti je odazvati se i debatirati sa svima. Time se pokazuje i da je kandidat spreman da se otvori prema drugima, to jest da ih se ne plaši i demonstrira se njegova politička širina. Osim toga, učešćem u debatama i emisijama sa svim oponentima, predstavnici “velikih stranaka” bi imali priliku biračima razotkriti eventualni populizam i instrumentaliziranost predstavnika manjih stranaka ili nezavisnih kandidata koju često potenciraju. Tako je Šefik Džaferović nakon pristanka da dođe u izbornu emisiju N1 odustao jer je smatrao da nema svrhe budući da su njegovi oponenti – Bećirović i Radončić – izostali. Ostali kandidati za bošnjačkog člana Predsjedništva BiH ovakvom su izjavom unaprijed otpisani kao politički autsajderi koji postoje samo kao dio dekora za sučeljavanje političkih faca iz velikih stranaka.

Ko koga bira?

Selektivno pojavljivanje na televizijama može biti dio političke agende nekog političara odnosno kandidata. Najpoznatiji je primjer Milorada Dodika koji je u više navrata govorio o bojkotu medija iz Federacije BiH, čime je htio pokazati neprikosnovenu orijentiranost na Republiku Srpsku, ali i zaglušiti kritičke glasove istraživačkog novinarstva medija smještenih u FBiH. Isti taj Milorad Dodik je svakodnevna pojava na RTRS-u, koja se stavila potpuno u službu medijske kampanje SNSD-a, s vijestima i tekstovima na portalu poput onog da “I Gacko je uz SNSD!” (sa sve uskličnikom na kraju rečenice). Primjer propagande te vrste je i Naša TV iz Mostara s emisijom u kojoj su novinari hrvatskih medija s Milanom Šutalom na čelu “propitivali” Dragana Čovića. Ista ova televizija je uputila poziv Bakiru Izetbegoviću, no, kako su utvrdili, nisu dobili odgovor iz njegovog kabineta. Ovo može biti primjer drugog tipa izostanka s televizijskog gostovanja. Izostanak nije orijentiran niti na glasače niti na političke oponente, već na samu televiziju to jest medije. Da je u pitanju neka druga medijska kuća, Izetbegovićev potez bi se mogao smatrati sramotnim. No, ova je televizija istu tu emisiju u koju je pozvala Izetbegovića samo tri mjeseca ranije posvetila veličanju presuđenog ratnog zločinca Slobodana Praljka. S druge strane, nepojavljivanje Izetbegovića na debatama za izbore 2014. ne može se smatrati opravdanim, posebno u slučajevima kada su pozivi dolazili s javnih servisa jer nije riječ o političkoj principijelnosti, nego prostom ignoriranju. S obzirom da su i njegove kolege kandidati na listi izostali s debata na “državnim televizijama” 2014. godine, neprofesionalan i potcjenjivački odnos prema javnosti i servisu građana (a i političari bi trebali biti servis građana) nije nova pojava niti je vezan za samo jednog kandidata, stranku ili političku opciju. Izetbegovićev medijski koncept je u tom izbornom ciklusu bio izbjegavanje debata, ali prihvatanje ekskluzivnih gostovanja na kojima je objašnjavao izostanke s debata.

Nekada se politički kandidati žale na tretman u pojedinom mediju. Tako je Mirsad Hadžikadić, nezavisni kandidat za bošnjačkog člana Predsjedništva BiH, pisao Regulatornoj agenciji za komunikacije optužujući Federalnu televiziju i Radio Federacije BiH za favorizaciju kandidata. Da je tako, Hadžikadić je zaključio po rasporedu učesnika u predizbornim emisijama. Skrećući pažnju na to da je medijski servis u Federaciji BiH podijelio učesnike u debatama na “favorite” i “autsajdere”, Hadžikadić je zapravo demonstrirao nezadovoljstvo što se neće sučeliti s “glavnim” kandidatima i time de facto pristao na navodnu podjelu.

Stvar (ne)pojavljivanja medija u izbornim emisijama ili predizbornim debatama tv kuća tiče se više faktora: odnosa političara prema medijima i biračima, stava prema političkim oponentima, autopercepciji, marketinškom konceptu, ali i političkoj profilaciji tv kuće. Politički kandidati bi trebali, u svemu tome, imati elementarnu političku pristojnost i poštovanje ako ne prema oponentima a ono prema biračima i, svakako, medijima. Osim toga, trebali bi znati da je ova vrsta poštovanja prema medijima, biračima te političkim oponentima osnova demokratije u koju se, inače, zaklinju.