Mi smo uvijek i u svemu bolji od vas. Naš genocid je bio krvaviji, više nas je poginulo, naš film je bolji, naše oružje, mediji, stradanja, COVID smrtnost… Doslovno je u nas sve za jedan bitan registar kvalitetnije i časnije nego u vas.

I tačka.

Ako vam ovako postavljen pogled na stvarnost zvuči infantilno, potpuno ste u pravu. Ali to što nešto izgleda nezrelo ne znači da nije ukorijenjeno u realnosti. Naprotiv, u nedostatku postojećih interakcija život se u dobroj mjeri preselio na društvene mreže, a tamo nam uzbunu niti ratnu opasnost ne treba svirati, jer pauze između dvije konfrontacije više uopće nema, nego se jedna nastavlja na drugu u frustrirajućem kontinuitetu.
Sudeći po društvenim mrežama, čovjekovo prirodno agregatno stanje nisu mir i spokoj, nego konflikt i rat.

Facebook, Twitter, komentari ispod tekstova na portalima, prvobitno zamišljeni kao inspirativni prostor kreacije i slobode, kako vrijeme odmiče sve su dalje od te inicijalne ideje, a sve više izrastaju u prostor prijetnji, uvreda, ulizivanja, patetičnih RIP-ova te nebranjeni teritorij što lažnih, što izvitoperenih, što stvarnih, ali do bola ofucanih citata Ive Andrića, Meše Selimovića i Đorđa Balaševića.

Permanentna višemilenijska svađa zavukla se u sve pore društva. Na primjer, komentari ispod bezazlenih pjesama na YouTubeu vrlo brzo iz lirskih oduševljenja skrenu u vječna pitanja naših prostora: 1. Ko je počeo rat; 2. Ko je više stradao; 3. Ko je pobio više nevinog življa; 4. Ko je gori u duši… Svi aspekti života zatrovani su konfliktom kao elementarnim odnosima između ljudi, regija, naroda, država i religija.

Rat i mir

U toj neugasivoj borbi sve je podložno komparaciji i sve je argument u prilog našoj superiornosti. Takmičenja u genocidu i filmskim dostignućima tako su se u jednom sumanutom društvenom trenutku isprepleli do neprepoznatljivosti: teško je bilo odrediti gdje završava genocid, a gdje počinje film, jer su obje strane imale jake adute i jer su te konfrontacije imale za cilj upravo tu startnu društvenu dihotomiju – mi i oni.

Bilježimo i svojevrstan fenomen karakterističan za podneblja neriješene budućnosti: ima ljudi koji tako militantno govore o miru, koji ga tako mrsko i ratoborno zagovaraju da je istinsko pitanje kakvi li su tek kada propagiraju rat. Likovi koji zagovaraju pravu stvar, koji su nedvosmisleno na strani humanizma, ljudskih prava i zaštite manjina, često se služe opakim i opasnim metodama, pa tako neko ko zagovara ekstremna društvena rješenja vrlo brzo izopačenom logikom društvenih mreža biva transformiran u žrtvu, jer ga zdrave snage zaspu uvredama i prijetnjama. Ljudi gaje kolektivni prezir prema argumentaciji i korektnom ponašanju, odmah se laćaju virtuelne šjekire i sude po kratkom postupku. Kad proradi prijeki sud Facebooka i Twittera, tu više nikakve apelacije ne pomažu. Na ovom portalu nekoliko puta smo odustajali od već pripremljenih ili čak napisanih tema samo zato što su ljudi s kojima se ne slažemo bili zasuti takvom nevjerovatnom količinom prijetnji, verbalnih fekalija i drugog priručnog polemičkog materijala da jednostavno nismo željeli učestvovati u javnoj hajci.

Theodore Zeldin još je prahistorijske 1994. godine u Intimnoj istoriji čovječanstva pisao: „Velika zagonetka našeg doba je što učiniti s previše informacija.“ Taj je rat u međuvremenu izgubljen, od informativne hiperprodukcije digli smo ruke jer se sa zastrašujućim  procesom ni pojedinci ni društva više ne mogu nositi, ali sad imamo drugu noćnu moru, još težu dilemu: šta učiniti s viškom konflikata na društvenim mrežama. Svi ti sukobi svojim podzemnim vodama permanentno truju i učesnike i posmatrače. Rješenja ponovo nema, jedni dilemu razrješavaju tako što zgađeni dižu ruke od svega i bježe s mreža, drugi i dalje nijemo posmatraju, aktivno konzumirajući propisanu dozu toksina.

Treba nam novi tribunal

Kako se ljudi zahuktavaju na mrežama, kako mržnja kulja, trebat će svijetu novi tribunal, postnirnberški i posthaški, koji bi se bavio samo virtuelnim zločinima, onima na društvenim mrežama. Može biti da autor ovog teksta griješi, ili se loše sjeća, ali nekad je u ovdašnjem krivičnom zakonu postojalo djelo upućivanje prijetnje, koje je kasnije u reformama izbačeno. Sad postoji ugrožavanje sigurnosti, koje se temelji na osjećaju ugroženosti, što je teško dokazati, zbog čega tužioci masovno odustaju od takvih slučajeva. Zato je u javnim raspravama sve frekventnija ideja da se prijetnja vrati kao krivično djelo. Dovoljno bi bilo ustvrditi da je neko prijetio, bez ispitivanja njenih apstraktnih posljedica. To jedino ima smisla, stotine novinara i hiljadu građana svakodnevno završavaju na apaurinima zbog prijetnji s kojima ne mogu izaći na kraj.

Povremeno smo pratili neke od tih slučajeva, ali sustavna evidencija napada i hajki pretvorila bi nas u svojevrsnu crnu hroniku, jer govorimo o svakodnevnoj pojavi i ne samo bosanskohercegovačkom, i ne samo regionalnom, nego o doslovno globalnom fenomenu s kojim se države, medijske zajednice i pravosudni sistemi bore s različitim, mahom mršavim rezultatima. Što bi rekao Ivo Andrić, ne onaj pravi, nego ovaj fake mudrac s Facebooka, dođu tako vremena kad dobra ideja završi kao razočaravajuća praksa, a onda i najpametniji među nama ostanu bez teksta.