Kao što je u holivudskim filmovima helikopter preuzeo od ljudolikih zvijezda A produkcije ulogu glavnog junaka, tako je copy/paste metod u savremenom novinarstvu kidnapirao poziciju vladajućeg alata. Sve što se prenosi, prenosi se nekritički, bez pet grama mozga, sa željom da se što prije nađe na portalu i da što više klikova uknjiži u konačnom zbiru.

Posljednji slučaj iz Istočnog Sarajeva zorna je ilustracija pogubnosti ove metode. Sramni mural posvećen presuđenom ratnom zločincu Ratku Mladiću poliven je bijelom bojom. Ubrzo je ta boja otklonjena. Satima nakon toga sarajevski mediji nas obavještavaju da je nepoznati počinitelj bacio boju, ali da su građani mural odmah očistili.

Pa, stvarno, ljudi, da li ste vi normalni? Imate li zrno pameti u tim glavama? Zar vam nije jasno da ste pervertirali uloge u ovom prvo herojskom, a potom sramnom činu. Prava raspodjela zasluga i profesionalno korektan odnos snaga u informaciji bio bi ovaj: neko od odgovornih i svjesnih građana je sramotni mural polio bojom, a potom su nepoznati huligani rečenu zlotvorevinu, na sramotu kompletnog Istočnog Sarajeva, očistili. Tako je naškrabani portret jedne od najužasnijih ličnosti časnog srpskog naroda ponovo zablistao punim zločinačkim sjajem.

Samo to može biti profesionalno napisan info. Građanin nije obična klasifikacija, za nju će u ovako razorenoj zemlji uskoro trebati da se polaže složena serija testova. Jedno od eliminatornih pitanja, ako se prijavite za certifikat uljuđene osobe, glasit će: „A da niste slučajno u novembru 2021. čistili mural ratnog zločinca?“

Jer ako je odgovor pozitivan, onda mi ne govorimo o građaninu, nego o huliganu.

Tako još jednom dolazimo do sporne priče o natpisu na spomeniku ubijenim Sarajlijama podignutom na Kazanima. Gradonačelnica Benjamina Karić ne samo da je izdiferencirala žrtve, o čemu smo ovdje već dva puta pisali, pa oni koje je ubio Mušan Topalović za sada nemaju pravo da im piše ko ih je ubio, kao što Vijećnica ima tu čast da joj piše ko ju je zapalio, nego je usput dala i mogućnost besprizornim političkim pojavama kakve su gradonačelnik Istočnog Sarajeva Ljubiša Ćosić ili ona odmetnuta nesreća iz Predsjedništva BiH da nam drže moralne lekcije, iako su oni desetljećima daleko od odluke da bilo kome podignu sličan spomenik.

Tako završavaju poslovi koji se urade polovično. Put do ideološkog i memorijalnog džumbusa popločan je vječnim sjećanjem na naše sugrađane.