Nikad radikalniji
Tvrdnje Nermina Nikšića i Elmedina Konakovića da se njihov koalicijski partner Milorad Dodik dramatično promijenio se potvrđuju: predsjednik RS, zaista nikada ranije nije bio ovako radikalan, isključiv i iritantan kao posljednjih nedjelja. Danas je Nikšić u televizijskom intervjuu kazao kako je Dodik takav samo u svojim javnim, medijskim nastupima, dok je u njihovim privatnim razgovorima drugačiji, umilan, blag i kooperativan. Krcata je istorija čovječanstva diktatorima i autokratama koji su bili mirni porodični ljudi, dobri muževi, uzorni očevi i ugodni za prijateljska druženja.
Da, primijenio se Dodik i njegova javna retorika, ali nagore. Prošle je godine, recimo, na sva usta hvalio američku agenciju USAID, zahvaljivao i se na njihovoj pomoći i podršci, danas, pak tvrdio da su nepoželjni. Jer financiraju navladin sektor, strane agente i medije koji rade protiv njegovog režima.
Nikada ranije nije predsjednik RS javno na ovako degutantan način vrijeđao i dehumanizirao pripadnike LGBT zajednice. U telvizijskom intervjuu sinoć je rekao da se njih normalni ljudi plaše, te se samoorganiziraju i time opravdao prošlonedjeljno nasilje u Banja Luci. Potom je najavio skoro donošenje zakona koji će gay osobama zabraniti pristup vrtićima, školama, fakultetima i drugim javnim ustanovama. Ponovo Dodik nije bio orginalan, jer je najavio iste zakone kakvi već postoje u autoktratskim i nedemokratskim režimima, od Rusije, Bjelorusije pa do nekih afričkih diktatuura.
Potom je večeras lider RS na obilježavanju godišnjice bombardovanja Srbije mirno sjedio u prvom redu neposredno uz premijerku Srbije Anu Brnabić, deklariranu pripandicu LGBT zajednice. Premijerka Srbije živi u istospolnom braku sa partnerkom i odgajaju zajedničko dijete. Brnabićka je proteklih godina bila čest gost u Banaj Luci, hoće li to biti u prilici i nakon usvajanja odvratnog Dodikovog homofobnog zakona, ostaje da se vidi. (Senad Avdić, OBN, Slobodna Bosna)
Društveni okovi
U evropskim društvima se u percepciji homoseksualnosti dogodila radikalna promjena. Još je pedesetih i šezdesetih godina dvadesetog stoljeća homoseksualnost bila neopisiv i nedopustiv grijeh. Tko je njome bio stigmatiziran, nije imao mogućnost participirati u javnom životu, bio bi, sa samorazumljivom nonšalantnošću, ismijan i izopćen. Homoseksualci su živjeli kao progonjene zvijeri, slali su ih na psihijatrijske tretmane. No, u nekoliko decenija to se razumijevanje u Evropi stubokom promijenilo. Anglikanska se crkva 1991. godine javno ispričala zbog svog udjela u širenju spolnih supersticija, u vladi Tonyja Blairea sudjelovala su četiri deklarirana gay ministra… Promjene su čak toliko uznapredovale da su gradonačelnici dvaju paradigmatskih evropskih gradova, Pariza i Berlina, bili homoseksualci, koji su se, kandidno obznanivši svoju seksualnu orijentaciju, kandidirali i pobijedili na izborima. Pojavili su se i istospolno usmjereni visoki državni činovnici: predsjednica Islanda bila je lezbijka, predsjednik vlade Belgije bio je gay, konzervativna njemačka kršćansko-demokratska opcija za predsjednicu je dobila ženu, a za koalicijskog potpredsjednika vlade i ministra vanjskih poslova liberala i gaya koji je živio u istospolnoj zajednici. Ukratko, promijenila se paradigma odnosa prema homoseksualnosti. Tiče se to kako javne tako i privatne sfere: gay osobe nisu ništa bolji ni ništa lošiji političari i roditelji kao svi drugi. Postepeno se shvaćalo da je stvar osobne slobode i društveno irelevantno, slično načinima religioznosti ili nereligioznosti, tko koga ljubi i na koji način. I da nasilja i nepoštovanja ima podjednako u heteroseksualnim i u homoseksualnim odnosima, a i da mnoge bračne i druge veze heteroseksualaca nisu ni čvršće ni moralnije od homoseksualnih veza.
Katolička je Crkva na svakom koraku nastojala i nastoji učiniti sve da se te promjene blokiraju. Gotovo ništa ne želi učiniti da se razmjeri segregacije i diskriminacije gej osoba promijene. Dapače: Ljubi bližnjeg svoga, ali pod uvjetom da nije gay, da nije Rom ili musliman. Budući da se protestantska crkva i njeni teolozi postavljaju drugačije, to i takvo ponašanje Crkve ne možemo pripisati intrinzičnim kršćanskim vrijednostima. Pogotovo u argumentiranju za ”čistoću” obitelji i njeno ozakonjenje (pri čemu valja razlikovati obitelj i porodicu: obitelj nastaje trajnim zajedničkim obitavanjem, a porodica je zajednica konstituirana porodom) nema što tražiti tzv. prirodnost. Jer u prirodi, naime, nema ni zakona ni obitelji, nema obiteljskog zakona. Monogamno ponašanje u prirodi je manjinsko. Gledamo li samo sisavce, najbliže nam srodnike, navodno samo njih pet procenata poznaje monogamiju. Među pticama, inače pretežno monogamnim, nahode se kukavice (cuculus canorus), idealni model porodičnog života. Homoseksualnost je posvjedočena i u prirodi, navodno je prakticira nekih 1500 životinjskih vrsta. Bilo kako bilo, i ovdje ostaje znani problem: zašto bismo u bilo čemu morali postupati “po prirodi”, ako smo duhovna bića? Problem je identičan kao i kod pitanja kloniranja. Katolička crkva protiv kloniranja argumentira da je to povreda ljudskog dostojanstva, jer da čovjek nije samo biologija nego i duša. No ako je duša besmrtna, čemu se bojati kloniranja? Paradoksalno je vjerovati da je čovjekova duša besmrtna i da čovjek nije samo genetika, a ujedno se bojati genetskog inženjeringa.
Talijanska antropologinja Ida Magli u svojoj znanoj knjizi Isus iz Nazareta: Tabu i prekoračenje (Gesù di Nazaret: tabu e trasgression) odavno je pokazala da Isus, odbacujući u potpunosti tradirane običaje, zakon i sakralnost, u prvom redu cjelokupni ritualizam, istodobno odbacio vezu između riječi-koja-daje-moć i seksualnosti. Jedina stvar koja je važna, ustanovljava Magli, jest ljubav, nema više nikakve sakralne strukture koju bi valjalo poštivati, ”ne postoji ono što je čisto i ono što je okuženo”. Voda vječnog života koju Isus obećava Samarićanki upravo je sloboda povjerena samo njoj…
Novoj društvenoj percepciji homoseksualnosti fundamentalno je pridonijela i pridonosi psihoanaliza i njen metodološki obrat. Freud je emfatički pokazao koliko je samo neuobičajena i paradoksna ljudska seksualnost. Ona nije ništa prirodno, nije prirodni proces koji bi se odvijao sam od sebe, nego kulturni proces. Riječ je o tome da polimorfnu perverznost, koja je ključno ishodište, treba disciplinirati, treba je na neki način usmjeriti da bismo došli do toga što uobičajeno imenujemo seksualnost. A to ne ide bez konflikata i potiskivanja. U napomeni uz Tri rasprave o seksualnoj teoriji zapisao je: ”U smislu psihoanalize predstavlja i isključiv seksualni interes muškarca za ženu problem kojemu je potrebno objašnjenje, a ne kao nešto što se samo po sebi razumije, čemu treba u osnovi podmetnuti kemijsku privlačnost”. Dakle, samo tzv. većinsko, normalno ponašanje je podjednako enigmatično kao i otkloni, devijacije. I famozni pregnantni slogan Jacquesa Lacana: Nema spolnog odnosa (Il n’y a pas de rapport sexuel) smjera naposljetku upravo na to: nema nikakva prirodnog prestabiliranog i komplementarnog odnosa između spolova. Ne postoji način da se bilo koji seksualni identitet konstituira bez preostatka, nitko ne postaje muškarac ili žena bez konflikta i slijepih ulica. To je dakle osnovna poruka psihoanalize: seksualnost nije prirodna stvar! Ljudi jesmo upravo po tome što seksualnost nije stvar instinkta, prirodna stvar. Seksualni odnos je svagda stvar nekog kulturnog procesa.
Zato zakonsko priznanje istospolnih brakova i istospolnih obitelji (s pravom usvajanja djece) nije nikakvo nasilje nad kršćanskim vjernicima. Ono samo potvrđuje građansku slobodu, nikoga ni na što ne sili, a nekmoli prisiljava. Ni pravno ni etički. Pretpostavka je slobodna savjest i na njoj zasnovana slobodna odluka, taj temelj čovjekova dostojanstva. Jer ako ne bi bilo slobode savjesti, ako Bog prvom čovjeku ne bi podario tu slobodu, ne bi bilo biblijske povijesti, ne bi bilo Krista, ne bi bilo kršćanstva. To što je Bog dopustio, naime slobodnu Adamovu odluku i time izvorni grijeh čovjekov, Crkva farizejski pokušava već unaprijed oduzeti. Posrijedi je postupak pretvaranja etičkog principa u pravni zakon i time (biblijski rečeno) postavljanje zakona pred ljubav, prava nad etiku. Štoviše, time što posvuda i svagda, ako dakako može, promiče i realizira svoje religiozne i etičke vrijednosti preko političke moći (i na nju vezanih političkih stranaka) i pravnih sankcija, svjedoči o nevjerovanju Crkve u samu sebe, svjedoči kako o slabosti vjere (malovjernosti) tako i o sumnji ili nepovjerenju samih vjernika u njene dogme. (Mario Kopić, Tačno.net)
EU, Rusija i Ukrajina
Da li je ruski predsjednik Vladimir Putin znao šta radi kada je naredio invaziju na Ukrajinu 24. februara prošle godine? Ta je odluka bila prekretnica za Evropu. Prvi put u osam decenija, veliki kopneni rat je izbio na kontinentu, srušivši evropske čuvane iluzije o miru silom jednakom onom ruskih bombi koje od tada do danas eksplodiraju u ukrajinskim gradovima i selima.
Očito je da Putin ne može pojmiti Rusiju drugačije nego kao naoružanu, opasnu, autoritarnu svjetsku silu. No, postizanje tog statusa traži rusku hegemoniju na istoku Evrope – oživljavanje imperijalnog naslijeđa carske Rusije i Sovjetskog saveza – za šta je Putinu potrebna Ukrajina. No, jako je potcijenio ukrajinsku spremnost da se bore i poginu za svoju slobodu i nezavisnost. To, zajedno sa podrškom NATO-a i EU-a, spriječilo ga je da ispuni svoju nakanu.
Tri dana nakon početka invazije, njemački kancelar Olaf Scholz je zanimljivo opisao trenutak u govoru pred Parlamentom Njemačke. „Živimo u prijelomno doba“, naveo je. „I to znači kako svijet nakon njega neće biti isti kao što je bio.“ Zapravo, rat u Ukrajini je daleko više nego što su ljudi – uključujući Scholza – shvatali prije 13 mjeseci.
Uloga Globalnog Juga
Očito je kako se najviše borbi vodi za preživljavanje ukrajinskog naroda kao i za budućnost njihove domovine. No, riječ je i o budućnosti međunarodnog poretka. Da li će nasilje pobijediti zakone ili se možemo vratiti trajnom miru baziranom na zakonu i sporazumima? A šta su šire geopolitičke implikacije? Ruska invazija predstavlja prvu veliku reviziju globalnog poretka u 21. stoljeću i sada su Kina i Rusija stupile u dublji (istina, neformaliziran) savez kako bi izazvali dominaciju SAD-a i Zapada.
Ta borba – kao obnova politike sile Hladnog rata – dio je dvije velike veće globalne transformacije: digitalizaciju koja zadire u sve sfere modernog života, te konačna kriza industrijskog društva pogonjenog fosilnim gorivima.
Nadalje, ruski rat je otkrio sve složeniju međunarodnu sliku. Važne ekonomije u razvoju – poput Brazila, Indije i Južnoafričke Republike – odbile su jasno iznijeti svoj stav. Slično je i sa većinom država Zaljeva. Svi oni se ponašaju strogo u skladu sa svojim nacionalnim interesima. Kada procjenjuju novi sukob velikih sila, ne vide samo ekonomske prednosti (nafta na popustu i pošiljke plina iz Rusije pod sankcijama) već i šanse da poprave vlastiti geopolitički i diplomatski položaj.
Nema sumnje da će takozvani Globalni Jug igrati veliku ulogu u rastućoj borbi za dominaciju u 21. stoljeću; to je već očito nakon 13 mjeseci rata u Ukrajini. Nažalost, mnoge ove države i regije će se prisjetiti odnosa koji su imali od Zapada – naročito njegove vodeće sile, SAD-a, u nedavnoj prošlosti. Njihovo učešće u protivljenju silama kao što je Kina ne smije se pretpostavljati. Ono se mora osvojiti.
U svakom slučaju, pored onih koji su na direktnom udaru borbi, Evropa će biti regija sa najviše promjena zbog ruske agresije. Rat se vodi u njenom bliskom susjedstvu i pokrenuo ga je autoritarni režim koji je otjelovljenje vrijednosti koje su potpuno suprotne njenim. Sa razbijenom iluzijom mira, zadatak Evrope sada je da prevaziđe svoje unutrašnje podjele i svoju bespomoćnost čim prije. Mora postati geopolitička sila sposobna za samoodbranu i zastrašivanje, uključujući i nuklearne sposobnosti.
Neki od najgorih scenarija
To neće biti lako i put pred njom je prepun opasnosti. Razmotrimo neke od najgorih scenarija. Šta će Evropa uraditi ako novi izolacionist „Amerika Prva“ bude izabran u Bijelu kuću naredne godine, nakon dolaska francuske desničarke i nacionaliste Marine Le Pen u Elizejsku palaču? Ovaj ishod ima dobre šanse.
Pošto Rusija neće moći poraziti Ukrajinu na frontu, rat će na kraju morati biti okončan kroz nezgodne pregovore. Kako god bude, Evropa će živjeti u drugačijem svijetu, upravo kako Scholz predviđa. Morat će prilagoditi svoje postojanje stalnoj prijetnji sa Istoka, bilo da je to Putin ili neki njegov nasljednik.
Premda će EU dobiti više interne stabilnosti, njen osnovni karakter će se promijeniti. Sigurnost će biti glavna briga u bližoj budućnosti. Unija će morati o sebi početi razmišljati kao o geopolitičkoj sili i kao o odbrambenoj zajednici koja blisko radi sa NATO-om. Njen identitet više neće biti definiran kao ekonomska zajednica, zajedničko tržište ili kao carinska unija. Blok je već prihvatio Ukrajinu kao kandidata za buduće članstvo i ta je odluka vođena skoro u potpunosti kroz geopolitička razmatranja (kao što je ranije bio slučaj sa Turskom ili državama Zapadnog Balkana).
U toku je velika revizija svjetskog poretka. Ako se ova borba odigra u skladu sa tradicionalnim politikama sile, svima će biti gore. Saradnja mora pobijediti ukoliko želimo imati poredak pogodan za velike ekonomske, sigurnosne i klimatske izazove 21. stoljeća. (Joschka Fischer, Project Syndicate, Al Jazeera Balkans)