Prije neki dan na sajtu „Slobodne Bosne“ pročitah naslov „OVO MORATE POGLEDATI: Legendarni Schweinsteiger na bosanskom jeziku čestitao Terziću (VIDEO)“. Naravno da sam odmah otvorio, pročitao i pogledao.

Naravno, prije gledanja sam pročitao šta piše: „Nogometaši Borussije Dortmund sinoć su osvojili Kup Njemačke savladavši ekipu Leipziga rezultatom 4:1. Ovaj susret ostat će zabilježen u historiji njemačkog Kupa po podvigu koji je napravio Edin Terzić. Njemački trener, čiji su roditelji iz BiH i Hrvatske, postao je prvi trener u 78-godišnjoj historiji Kupa Njemačke koji ga je osvojio iz prvog pokušaja. Terzić je u decembru preuzeo ekipu privremeno do kraja sezone nakon što je Lucien Favre dobio otkaz, a iz prvog pokušaja je odmah stigao do finala Kupa i osvojio ga.“

Ako sam dobro shvatio, Švajnštajger  je  komentarisao  pomenuto finale Kupa Njemačke, i, kao što piše „Slobodna Bosna“, na kraju utakmice treneru Terziću na bosanskom jeziku čestitao na pobjedi.

Švajnštajger je nakon gomile njemačkih riječi kazao „čestitam“.

Značenje riječi „čestitam“ podrazumijeva javno odavanje  priznanja nekome za postignuti uspjeh i ta riječ isto zvuči, piše se i izgovara na najmanje četiri naša jezika: srpskom, hrvatskom, crnogorskom i bosanskom.

E, sada dolazimo do onoga što mi je čudno: kako novinari i lingvisti „Slobodne Bosne“ znaju da je Švajnštajger „čestitam“ izgovorio na bosanskom jeziku, a ne nekom drugom?

Možda je Švajnštajger to kazao na srpskom jeziku s obzirom da mu je supruga i majka njegove djece Srpkinja? Takođe ne smijemo zaboraviti da on dosta često odlazi u tazbinu gdje vježba srpski jezik. Samim tim velika je vjerovatnoća da je to kazao ne na bosanskom, već na srpskom jeziku.

S druge strane, ne smijemo zaboraviti da je trener Borusije iz Dortmunda, Terzić, dijete roditelja porijeklom iz Bosne i Hercegovine i Hrvatske. Vjerujem da je  Švajnštajger  kod sebe osvijestio i uvidio važnost jezika kod stvaranja i održavanja etničkog identiteta na Balkanu, pa je vođen time „čestitam“ kazao na bosanskom ili hrvatskom jeziku. Moja analiza mekog i tvrdog „č“, baš kao i uzlaznog i silaznog akcenta, nije urodila plodom i nisam uspio razlučiti, kao novinari „Slobodne Bosne“, da li se radi o hrvatskom ili bosanskom jeziku.

Na kraju krajeva, zašto isključiti i crnogorski jezik, jer postoji velika vjerovatnoća da se Švajnštajgerov djed tokom 20. vijeka na Sutjesci ili Neretvi susreo sa Crnogorcima i direktno se upoznao sa njihovim junaštvom i čojstvom. Godinama nakon rata, držeći unuka na krilu, djed je pričao o svojim susretima sa ovim malim ali velikim narodom, što je ponukalo malenog Švajnija da nauči poneku riječ crnogorskog jezika, kao na primjer „čestitam“.

Kao što vidite, sve je moguće.

Bilo kako bilo, sasvim je jasno da „Slobodna Bosna“ nema ove dileme, i kao što je to decidno kazala, Švajnštajger se zahvalio na bosanskom jeziku, a ko drugačije misli, mogao bi biti četnik ili ustaša.