Književne polemike, kao uobičajeni simptom smjene generacija, tih su godina bile žestoke i vrlo brzo će evoluirati u sukob ljevice i desnice

Stvari u jugoslovenskoj literaturi poslije 1917. godine i početkom dvadesetih godina kao da nisu mogle drugačije biti razriješene osim polemikama i sukobima. Radi se o tome da je cijeli jedan svijet došao protiv cijelog jednog svijeta; na scenu su najprije stupali mladi pisci koji su sebe nazvali modernistima, među njima su bili Krleža, Crnjanski, Vinaver, Ujević, Rastko Petrović, kasnije su došli nadrealisti i dadaisti Ristić, Dedinac, Vučo, Moni de Buli, Branko Poljanski i taj njihov doček na konzervativnoj sceni bio je poprilično vatren. Razlog za takvo što objašnjava Velibor Gligorić, kritičar koji je tada još uvijek nezavisan, napominjući da se u to doba mnogo govorilo i pjevalo o književnoj epohi koja je prethodila ratu, a koja se polako gubi oko 1918. godine.

Oni koji su stvorili tu epohu s gordošću očeva i tvrdoglavošću konzervativaca branili su njenu nedostižnost, kao da sve što uslijedi treba biti niže iz nje, tako da nisu čudna ta nipodaštavanja svega novog. Na tom braniku prošlosti u tom trenutku stoje Bogdan Popović, univerzitetski profesor, glasoviti antologičar, urednik Srpskog književnog glasnika, njegov brat Pavle Popović, pjesnik Sima Pandurović, kritičari Branko Lazarević, Ratko Parežanin i Momčilo Milošević. Oni su na pozicijama onih koji štuju profesorske propise, koji se još uvijek uzdaju u patriotsko razmetanje i nirvansko busanje u grudi. Na drugoj strani su mladi koji ne mogu, kaže Gligorić, pjevati bez raštrkane forme, njihove pjesme su izgubile ravnotežu, oni su sasvim rasklimali postojeće forme, što je potresalo i ideološke i estetske kalupe javnog ukusa, istovremeno.

Stvari su išle toliko daleko da izvjesni Ratko Parežanin, kritičar kojeg će progutati mrak književne istorije, godine 1919. žali šarlatana Crnjanskog i ismijava njegovu bijednu Liriku Itake, napominjući da je njegovo djelo moguće samo zato što je rođen u doba poplave lirskih i književnih SHS burgijaša, a njih će sviju zajedno đavo odnijeti u zaborav. Grupu umjetnika koja se okupila u beogradskom hotelu Moskva, među kojima su Tin Ujević, Crnjanski, Todor Manojlović, Sibe Miličić, pa i Krleža, Parežanin zove cirkuskim poduzećem. Pjesnik Sima Pandurović taj animozitet pokušava racionalizirati, pa u tekstu Naša najnovija lirika iz 1920. piše da je problem što su Krleža i Crnjanski kao pjesnici rođeni u vrijeme rata, evropske kataklizme, kad su bile poremećene vrijednosti. Vjernik estetske i moralne harmonije, Pandurović je uznemiren Vinaverovom tezom o novom ritmu književnosti, koja je u skladu sa stvarnošću izgubila svoju ravnotežu, a Krležu žali jer njegova poezija uopšte nije umjetnost, uprkos snažnom pjesnikovom temperamentu.

Neki anonim u tom orkestriranom napadu piše za Vinavera da je niko i ništa, obični zli volšebnik, on pjeva a da nije pjesnik, on misli a nije filozof, on priča priče a nije pripovjedač. S druge strane, Ratko Parežanin otkriva da je Ujević obični pozer, da je njegovo djelo jedna nadrta poza, koja samo ponekad prelazi u strast i vještinu, a spočitava mu i dugo prebiranje po knjigama, vječito mišljenje na stihove kojim Ujević prikriva svoju neiskrenost. Tek kad se konačno povodom tih pitanja oglasi Bogdan Popović, u tekstu Stefan Malarme, simbolizam i drugi izmi, biće jasno da njegov zastarjeli ukus, nametnut njegovom antologijom, katedrom, kritikom, stoji kao osnov tih napada. Popović primjećuje da je problem u tome što novu poeziju mogu pisati svi, da je čovjek može pisati pijan, dremljiv, i na jednoj nozi, jer logika, istina i priroda više ništa ne znače. Taj profesor poziva na otpor svemu izvitoperenom, nesumnjivo nezdravom, nadraženom, jalovom, neskromnom.

To da se javio Bogdan Popović lično i napisao tekst u kojem se u direktnim aluzijama osvrnuo na nove koncepte za mlade pisce bio je važan događaj. Vinaver odgovara promptno tekstom Delfijski orakul opet prigovorio, čiji naslov govori mnogo sam za sebe, a Vinaver u tom tekstu persifilira Popovićevu pozu kako se drži u književnom polju, oglašavajući se tek povremeno, podstičući svoje učenike, kao žrec koji na upite vjernika prenosi odgovore od božanstva, ustoličen u hramu u kojem se jedino mogu dobiti ovi odgovori. Pobrojavajući po tačkama njegove prigovore, Vinaver ih forsira i iscrpljuje u njihovoj ispraznosti, parodirajući njegov kritički metod, jer koji su Bogdanovi prigovori novim pjesnicima: 1. zdrava literatura dolazi sa Zapada, a bolesna književnost iz Centralne Evrope; 2. mlada lirika je podražavanje Centralne Evrope; 3. Sve je to vrlo bolesno i ne vrijedi ništa.

Na kraju teksta, obraćajući mu se direktno, Vinaver efektno otkriva Popovićevu intenciju, upozoravajući ga da će tim forsiranjem zdravlja uništiti poeziju.

U tim polemikama mladi pjesnici su efektniji; zašto? Prije svega jer se koncentrišu na kritičke koncepte svojih suparnika, raščinjavajući njihove ideje, a da to ne znači da su u tim pamfletima blagi. Na čitavu salvu ličnih objeda i aluzija (neurastenija, nastranost, poremećenost) koje u svojim polemikama provlače Popovićevi učenici, Vinaver i mladi pjesnici će odgovoriti ništa manje oštrim antonomazijama, dosjetkama, paralelama, parodijskim oznakama, ali to neće biti koncentrisano na njihovu ličnu ili građansku pojavnost, nego na stvari koje ispoljavaju u svojim konceptima i tekstovima; u tome je razlika. Verbalno i jezički sposobniji, kritički potkovaniji, oni će na duže staze, iako na početku svog puta, veoma rano odnijeti pobjedu nad tim predstavnicima predratnog aristokratskog ukusa, lakejima partijskog duha i aristokratskih dama obučenih u stilu zakasnjele pariske mode, koji su proljevali suze dok nisu postali slavnim, kako piše Gligorić.

Vinaver će u tekstu Crnjanski i kritičari prvi s razumijevanjem pisati o recepciji djela tog sumatraističkog anarhiste. Kritičar Branko Lazarević, u Srpskom književnom glasniku iz 1921. koji uređuje Popović, naprimjer, mladog pisca će dočekati pitanjima: Šta hoće taj gospodin Crnjanski, šta hoće i sa svojim knjigama, i sa svojim naslovom, i sa svojim pjesmama? Lazarević upozorava da mladom pjesniku smeta vidovdanska etika i da se baca kamenjem na njene oltare. Denuncirajući ga, Lazarević skreće pažnju publike da Crnjanski prosto prolazi ulicom, i kao pustahija, psuje, grdi, razbija izloge, izvrće napise, i mijenja imena ulicama, sudara se s ljudima i bježi dalje. Dok Lazarević generalizira i stavlja mu etiketu, Vinaver se, s druge strane, koncentriše na pojedinosti, napominjući da se Crnjanskog ne može tumačiti kao bilo kojeg prethodnog pjesnika, jer on ima svoj način izlaganja, svoje shvatanje, nerve i fantazije. Nemojte od Crnjanskog očekivati da bude Pandurović, nemojte mu spočitavati zbog onog što nije, nego protumačite kako on vidi svijet, šta hoće, kako vidi događaje, kako osjeća život – poantira Vinaver.

Radi se o tome da su mladi pjesnici mnogo jače i bolje usvojili jezik svojih suparnika. To je u polemikama presudno, znati jezik protivnika i njegovu logiku približno isto kao on, ako ne i bolje, i to su razlozi zašto i Krleža i Ujević i Vinaver i Gligorić mnogo bolje žongliraju i iscrpljuju koncepte protivnika nego suprotna strana. Druga mogućnost koja otvara efektnu polemiku jeste da stvarno postoji presudna razlika među konceptima koji se sukobljavaju, ali i da ti koncepti na kraju zaista postoje, čime će se izbjeći lične uvrede i animoziteti, sitne objede i denuncijacije, etikete kratkog daha, lokalne asocijacije, usmeni stil, sve to od čega vrve najčešći polemički stilovi danas. Taj sukob s konceptom Bogdana Popovića obilježiće polemike ovih pisaca kroz godine, te aluzije i referisanja na njegove ideje neće dugo prestajati. Tu nije bilo mjesta za uviđavnost i korektnost bilo koje vrste; tako će, naprimjer, Ujević pisati 1931. da je Popović papa dobrog ukusa, čiji eseji imaju spomeničke pretenzije, a nemaju vrijednost ni dobrog feljtona, Marko Ristić će insistirati da je u pitanju policajac duha koji se zabavlja opštim mjestima i šupljim uopštavanjima, a Krleža poantira da svako ko je čitao njegovu studiju o opštem ukusu nije ostao začuđen pred njegovom recenzijom knjige kraljice Rumunije.

Ipak, ništa se ne može mjeriti sa žestinom kojom su dočekana Otkrovenja, prva zbirka pjesama Rastka Petrovića. Patrijarh lično u jednom članku, štampanom u Samoupravi 1922., upozorava da će jedna Rastkova pjesma u kojoj se navodi da je Hristov muški polni organ dopirao do koljena biti razmatrana na Sinodu koji će odlučivati o isključenju Rastka Petrovića iz Crkve. To će biti dovoljan mig da se desničarski kritičari ostrve na mladog pjesnika i njegovu crnačku simboliku u pjesmama, što će opet predvoditi B. Popović, zbog čega će ga (u to vrijeme još uvijek anarhistički) Ljubomir Micić nazvati predsjednikom tog književnog Ku-kluks-klana. Kritičar Momčilo Milošević će, naprimjer, napisati 1923. da je Rastko zanimljiv psihički slučaj, a njegov uspjeh u tadašnjem društvu je protumačio kao zabrinjavajuću pojavu iz socijalne patologije. Razloge Rastkove izopačenosti Milošević će naći u Parizu, gdje je, piše, Rastko završio kao duhovno nedovoljno formiran, kao mladi slovenski varvar sa Balkana, poslan i ubačen u razbludni Bul-Miš. Milošević tako prepada srpsku publiku Rastkom, prikazujući ga kao mladića koji bludi ulicama Pariza, zamorenog mozga i razdraženih živaca, gonjenog pohotom, koju na svakom koraku razdražuju slike sablazne, odakle će se iscrpljen seksusom vratiti u Beograd da sije zlokobno sjeme.

Napadi na Rastka biće savršena prilika Milanu Begoviću, pjesniku i dramatičaru starije generacije, da se uključi u polemiku i da ironično i pedagoški urazumi kritičkog podrostoka Miloševića, jer ironija je jedno od najžešćih polemičkih oružja. Naoko imajući razumijevanja za Miloševića, čak ga i hvaleći, Begović, polemički iskusno, skreće pažnju Miloševiću da su pjesnici u tisuću slučajeva dolazili u sukob s javnim moralom, da u tome leži znak jedne cijele poetike, a da to nisu dokazi patologije ili hereditarne opterećenosti, što Milošević ne zna i ne osjeća iako se razvijao po svim pravilima pedagogije. Vinaver će prema Miloševiću biti žešći, napominjući da je u pitanju tip kritičar koji uhodi književnike, spočitavajući im što nemaju brkove, što su debeli ili nemoralni u privatnom životu. Rastko, preplašen skandalom i Crkvom, počinje se nakon toga povlačiti u sebe, a ubrzo će se i oglasiti jednim pismom u kome objašnjava da njegov Hrist nije Hrist iz Pravoslavne crkve, koju cijeni i voli, jer je i sam vjernik, nego je to jedan drugi i drugačiji Hrist, Hrist iz njegove pjesme; to će biti, kako ističu nadrealisti, osvit njegovog dana punog mudrih kompromisa.

Već krajem dvadesetih stvari na sceni će se upravo početi zaoštravati i komplikovati. Tu ne mislim na mlade desničarske kritičare, oni će završiti očekivano: Momčilo Milošević će, u krajnjem stadiju svog angažmana, završiti kao saradnik kvislinških listova i zamjenik Velibora Jonića u listu Srpski narod, a Ratko Parežanin će se opredijeliti za najekstremniju desnicu u vidu ljotićevskog pokreta. Zanimljivije stvari će se dešavati s mladim pjesnicima, modernistima, koji će se, kako budu starili, približavati desnici; tako će, naprimjer, Svetislav Stefanović, pjesnik koji je dijelio senzibilitet s modernistima, u tridesetim postati profašistički orijentisan, a u toku okupacije komesar Srpske književne zadruge i saradnik svih kvislinških listova, zbog čega će i biti strijeljan. Već krajem dvadesetih Gligorić će napisati da je to vrijeme kompromisa i da je simptomatično što su anarhisti i buntovnici prišli Srpskom književnom glasniku, toj centrali školske i birokratske literature, profesorske površnosti i zatucanosti, zastarjelosti nazora i sudova.

To što je nagovijestio Velibor Gligorić, kritičar koji će također kasnije naći svoj sistem i opredijeliti se za socijalni manir tumačenja stvarnosti, eskaliraće uskoro u žestoki sukob mladih nadrealista i dadaista sa modernistima Crnjanskim, Vinaverom, Rastkom, a ta polemika, kao najnormalniji simptom smjene generacija, ponijeće kasnije važne istorijske i ideološke konsekvence, jer će najprije evoluirati u polemiku književne ljevice i desnice, a krajem tridesetih godina odraziti se i na sukob na književnoj ljevici.