Pri proslavi praznika, vjerskih i svjetovnih, susrećemo se s običajem čestitanja. Čestitke kruže unutar obitelji, među prijateljima, poznanicima i poslovnim partnerima. Često čak i među onima koji se osobno ne poznaju, ali se zna ono što slave. Čestitka je učestvovanje, solidarnost u radosti. U nekim slavenskim jezicima je „čest“ isto što i čast, ili dioništvo u časti. Odatle česnica – božićni kruh koji se lomi među slavljenicima kako bi se simbolično prikazalo njihovo dioništvo, u-čest-vovanje u slavlju. Kod katolika, posebno u Bosni, to je krsnica, ukrašena križevima, pticama i žitom. Ona se zajedno s janjetom od kruha držala ispod božićnog drveta. Zato se u Bosni uvijek čestitalo sa „čest ti Božić“. Novohrvatska kovanica „čestit“ nije se koristila sve dok se nisu pojavili tvorci novog jezika, novih kovanica i sintagmi koje katoličkom bosanskom puku ne znače ništa. Danas su taj jezik, nažalost, prihvatili i ljudi iz Crkve, oni koji bi trebali čuvati stare običaje i jezik tih običaja. Valjda misle da su tako bliže metropolitskoj kulturi koja se u Bosnu unosi dulje od jednog stoljeća. To je dokaz njihove posvećenosti svojim vjernicima i njihovim običajima.
Osobno, obiteljsko, društveno
Bilo da se radi o vjerskim ili svjetovnim proslavama, čestitkama se učestvuje u onome što je osobno, obiteljsko, društveno, što je na neki način identitetsko. Blagdani, posebno vjerski, nose univerzalne poruke, ljudske. Blagdani su dani radosti, blagi dani koji povezuju. Ne može niti jedan drugi događaj kao blagdan tako široko i duboko povezati ljude. Čestitke putuju širom planete i nose jedinstvene poruke, one se ne zaustavljaju na granicama, one se ne zaustavljaju na boji kože, na dobnim, rodnim i socijalnim razlikama. Čestitke nadilaze sve razlike, čak i one religijske. Svi drugi slični događaji su partikularni i time ograničeni. Niti jedan drugi lični ili posebni događaj ne može objediniti ljude tako kao univerzalni, s univerzalnim porukama. A takvi su vjerski događaji, vezani za utemeljitelje vjera koji su među ljude donijeli Božije poruke. I svi se gotovo na isti način čestitaju.
Čestitanja su u savremenom svijetu postala formalna, stvar stila ili kulture, često obaveza po funkciji. Zbog toga više liče na dodvoravanje nego na učestvovanje. U konfliktnim društvima i vremenima čestitanja mogu biti proskribirajuća i neprijateljska. Zbog toga je u bosanskohercegovačkom društvu čestitanje više od stila i forme, više od napomene da ste se nekoga sjetili. Čestitanje je učestvovanje i dioništvo u radosti. Budući da je povod ono univerzalno – to je učestvovanje u univerzalnom, ljudskom. U društvu koje je prethodno podijeljeno ratom, a zatim politikom to je veoma važno. To nije formalno prisjećanje nego poruka da se učestvuje u radosti koja sjedinjuje. U našim blagdanskim proslavama više se čestitki dobije od „drugih“ nego od „svojih“, što svjedoči o zajedničkom dioništvu i pored raznolikosti i političkih ideologija koje razdvajaju.
Vjere su nastale na vjerovanju u univerzalno, u transcendentno, u ono što je izvan ljudi i što se vjerom dovodi u vlastiti život. Da nije tako vjera ne bi bila moguća, bila bi samoljublje i oholost, bila bi subjektivna moć pojedinaca. Univerzalnost vjere nadilazi sve pojedinačne atribute i tako omogućuje da se različita vjerovanja objedinjuju u Jednom. To objedinjavanje se dostiže, također, u čestitkama, one ujedinjuju u događaju. To učestvovanje je, stoga, veće i dublje kada dolazi od „drugih“, kada objedinjuje one koji se razlikuju. Čovjek može biti vjernik ili ne biti, ali čestitkom učestvuje u univerzalnom, ljudskom koje povezuje i nadilazi razlike. To univerzalno se ne može prisvojiti, ne može staviti pod kontrolu, ne može se njime manipulirati. Kada se to uradi, gubi se. Vjerski praznici, čak i svjetovni s općim značenjem, podstiču na odricanje od moći baš zbog toga što se njihova univerzalnost ne može parcijalizirati ili uzeti kao posjed. To jednako važi i za vjerske institucije i za pojedince. Kada to urade – gube svoju vjeru i ulaze u svetogrđe. Na univerzalnom, ljudskom ne smije se graditi moć. Tko god je to činio izgubio je vjeru. Ako vjera služi bilo kome, taj izdaje i sebe i vjeru. Vjera ne smije biti u službi.
Izdajstva vjere
Nažalost, cijela povijest vjera je puna izdajstava vjere; ne samo pojedinci nego i vjerske institucije vjeru su stavljali u službu za ciljeve izvan vjere, u službu nacije, politike, materijalnih dobiti. To odbija ljude, one obične, „male“, one bez moći, od vjere i od vjerskih institucija. Ljudi se prepuštaju sami sebi, pokušavaju u sebi pronaći snagu za univerzalno, ljudsko, pokušavaju kao pojedinci sačuvati svoju dušu. Njima je najvažnija čestitka, učestvovanje u čistoti njihovog odnosa prema Bogu. Njima je važna čestitka vjernika drugih vjeroispovijesti koliko i onih iz njihove vjere. Njima su te čestitke čak važnije jer preko njih dobijaju priznanje svoga vjerskog identiteta. Tako se slavi život u zajedništvu, a život je bogatiji što je raznovrsniji. Čestitke objedinjuju raznovrsno. Poništavanje ili uništavanje raznolikosti je protubožiji čin, to je univerzalni zločin. U bh. društvu je to veoma važno. Ovdje su ljudi ubijani zbog razlika, različito je bilo proglašeno neprijateljskim. Poruka vjere je humanistička. To je poruka svih vjera, poruka svih vjerskih praznika. To je i božićna poruka, poruka Isusovog rođenja. Isus je razapet jer je htio ujediniti sve ljude u ljubavi i dobroti. On je volio svoje neprijatelje, svoje mučitelje, ni njih nije izdvajao. Oprostio im je na križu i poslao poruku svim svojim sljedbenicima da je univerzalno iznad osobnog, iznad osobne boli i patnje. Njegov križ nije samo znak muke nego, prije svega, poruka ljubavi. Raširene prikovane ruke nisu nemoćne u svojim ranama, to su ruke koje grle, koje idu ususret ljudima. Ma koliko fizička patnja bila velika i nepodnošljiva, lice je moralo biti ozareno saznanjem da se volja Oca ispunjava. Pogrešno je to lice prikazivati u bolnom grču. Saznanje da se ispunjava volja Svevišnjeg je jače od boli – lice je moralo biti ozareno i spokojno. Bol je pobijeđena. Svi koji su prikazivali Krista na križu, prikazivali su bol, patnju, nisu prikazivali susret s Bogom kojim se sve to pobjeđuje. Akcenat je stavljan na krv, na rane, a ne na ushićenje koje se moralo pojaviti na licu. Križ se i dalje prikazuje kao simbol patnje, a ne kao zagrljaj, kao ljubav prema svim ljudima, čak i prema neprijateljima. Poruka vjere je križ ljubavi. To nije onaj križ koji se izdiže po bosanskohercegovačkim katoličkim krajevima kojim se obilježava nacionalizirana teritorija. Taj križ je poniženje vjere i svetogrđe. To je, ustvari, nastavak okrižavanja teritorije koje je počelo u ratu, s onim križem na kuli u Počitelju. Na kraju se sam nakrivio i otpao kao suhi list. Nisu ga skinuli katolički svećenici, što im je bila dužnost. Takvi križevi nemaju nikakve poveznice s Kristovim križem ljubavi. Oni su prijetnja, pokazatelji moći, oni su mejaši koji ograđuju od drugih. Onaj koji je izmučen i ponižen na križu daje ljubav, spašava ljubavlju. On dolazi na svijet u najvećem poniženju jer su njegovi svjetovni roditelji poniženi, bačeni u društvo poniženih kojima se uskraćuje obično svratište, u društvo prognanih. On se rađa među siromasima, pastirima, u pećini-štali u kojoj na svijet dolaze jaganjci. Ali tu je i posebna radost, radost i pjesma pastira, zvjezdano nebo, posebna svjetlost i toplina. To je ambijent Božića, događaja koji će omogućiti iskupljenje grijeha svijeta ljubavlju.
Učestvovanjem u tome, biti dionikom toga, znači biti dionikom ljubavi i razumijevanja među ljudima. Čestitanja su posebna društvena mreža koja objedinjava ljude u radosti i ljubavi. Mimo svih društvenih tokova koji savremeni svijet vode razgradnji, ljudi se objedinjavaju čestitkama i učestvuju u nečem zajedničkom. Tako blagdani (blagi dani) dobijaju još jednu dimenziju, mimo one vjerske. Oni imaju duboku humanističku poruku, oni su prilika da se prevrednuju vrijednosti tekućeg života. Drugi postaje najviša potreba, preko drugoga potvrđujemo se sami, učestvujemo u radosti drugoga i postajemo dionici te radosti. Tako svaki čovjek, bio vjernik ili ne, dobija priliku biti učesnikom ljubavi među ljudima. Tako se prevladavaju različitosti, tako nestaje podjela na male i velike, na nemoćne i moćne. Poniženi postaju veliki, nemoćni moćni, siromašni bogati. Ali to bogatstvo i moć su druge vrste, ne mjere se ustaljenim mjerilima. Veličina je u oslobađanju od egoizma, od ovosvjetovne moći, od njene oholosti. Veličina je u poniznosti. Solidarnost je objedinjavanje u jednoj vrijednosti, u nadilaženju razlika, u uzdizanju do univerzalnog. Otkriti božansko u ljudima znači otkriti ljudsko. Osloboditi se podjela, moći i oholosti znači biti slobodan, biti dionikom božanskog. Tu priliku pružaju blagdani. Čestitanja su objedinjavajuća. Nažalost, to nisu česte prilike. Ljudsko bi se trebalo slaviti svaki dan. To je poruka svih religija. To je humanistička poruka.