Situacija na terenu političkog spina sve je uzbudljivija. Ove sedmice izdvajamo tri događaja

U knjizi Kako zaustaviti vrijeme (How to Stop Time) Matta Haiga, glavni lik, Tom Hazard, čovjek je koji je genetski nasljednim stanjem osuđen da živi petnaest puta duže od nas “običnih” ljudi. Suočen s katastrofalnom glavoboljom, jedne londonske noći u sadašnjem vremenu pokušava da okupira svoj um dokumentarcem o kornjačama. Međutim, taj naizgled samo paušalno interesantan dokumentarni film tjera ga da sagleda svu apsurdnost ljudskog postojanja u državama-nacijama. Kornjače, naime, postoje već 220 miliona godina, i kako kaže Hazard, za razliku od ljudskih bića, koja postoje znatno kraće, sasvim su sretne što su kornjače. “Kornjače nemaju nacije. Ili zastave. Ili strateška nuklearna oružja. Nemaju terorizam niti referendume niti trgovinske ratove sa Kinom… Kažu da druge životinje nemaju nešto što se zove progres, ali ni ljudski um nije podložan progresu. Ostali smo iste glorificirane čimpanze, samo sa sve većim oružjem. Imamo znanje da shvatimo da smo samo masa kvantnih čestica, kao i sve ostalo, ali svejedno pokušavamo da se odvojimo od univerzuma u kojem živimo, da si damo značenje više od onog koje ima drvo ili kamen ili kornjača.”

Kako zaustaviti vrijeme i njen protagonista beletrističko su lako čitanje, ali i kao takvo, u njemu se osjeti eho vremena u kojem živimo. Hazard je, koliko god se od njega očekivalo da bude elokventniji za čovjeka živog nekih 800 godina, svejedno u pravu; i u njegovim riječima je osjetna sva anksioznost svakog čovjeka svjesnog vremena, kako smo ga nazvali u jednom od prošlih tekstova ove rubrike, poststvarnosti. I koliko god mu naše vrijeme zadavalo glavobolju, možda – možda – treba biti zahvalan što ipak ne živi u najapsurdnijoj od savremenih država: Bosni i Hercegovini.

Spin i maškare

Da je apsurd konstanta, svjedoči i najnoviji incident koji u korijenu sadrži itekakav politički spin. 11. februara, u Čapljini je održan Karneval fest, ili Velike maškare. Na maškarama, pored uobičajenih vještica, vampira i sličnih fantazmagoričnih bića, prisutni mediji su zabilježili i tabut i nišan za Željka Komšića, potencijalnog oktobarskog kandidata za člana Predsjedništva BiH iz reda hrvatskog naroda. Tabut je dalje bio okružen “partizanima” sa zelenim maramama, a čitavu “atrakciju”, kako ju je okvalifikovao Klix, posebno je obilježio i jedan, bar načelno zamaskirani, ustaša. Da je Čapljina grad u kojem HDZ većinski vlada, svima je opštepoznato, ali ovakav nivo banalne uvrede na račun ne samo Komšića kao protukandidata kojeg će se očito u narednom periodu diskreditovati na sve moguće načine, već i impliciranjem kompletne populacije islamske vjere u sada već standardnu HDZ-ovu priču o bošnjačkim glasovima koji hrvatskom narodu biraju predsjednika, teško da ima raniji ekvivalent u postratnoj bh. istoriji. Opravdanja za ovakav postupak, gdje se pored indirektne prijetnje spram Komšića da iščitati i jasna vjerska diskriminacija – jer u kom kontekstu je dženaza, kao ukopna praksa onih drugih, predmet smijeha i poruge – jednostavno nema.

Kako je ispravno detektovao Benjamin Butković u svom tekstu za portal Al Jazeere, politiku i političare i političarke u BiH treba povremeno izvrgavati podsmijehu, a parodija i satira dobrodošli su alati u tome. Međutim, granica jeste prekoračena. Parafrazirajući umjetnika, ali i satiričara Damira Nikšića, Butković podsjeća da je satira, kada je na račun direktne povrede nečijih osnovnih ljudskih osjećanja, uključujući religijske, prije svega neukusna i neodgovorna. Ali, ono što se otkrije kada se raskopa sav talež i mulj na dnu ovog incidenta zamaskiranog u “atrakciju”, jeste samo još jedan politički spin. Spin u svrhu daljeg ojačavanja položaja HDZ-a, kako u Čapljini, tako i u ostatku Hercegovine s većinski hrvatskim stanovništvom, ali i spin u svrhu daljeg indirektnog obilježavanja svih Hrvata koji ne dijele vrijednosti HDZ-a. Praktičan je to produžetak teoretskog pokušaja da se izmjenama Izbornog zakona BiH obezvrijede oni Hrvati i Hrvatice kojima nije ispod časti kako fizički, tako ni ideološki, živjeti tamo gdje su živjeli i ranije, a ne unutar navodne sigurnosti svog korpusa.

Na čapljinskim maškarama se, pored ovog performansa, usput našlo vremena i za spaljivanje lutke sudije Haškog tribunala Carmela Agiusa, koji je u novembru prošle godine pravomoćno osudio tzv. “hašku šestorku”, a pred čijim se očima teatralno ubio Slobodan Praljak. Tada smo pisali da je Praljkovo samoubistvo čin prije svega apsolutnog spina, gdje se, da bi se osigurao opstanak ideje o Herceg Bosni, on usudio žrtvovati samog sebe. Ova konstatacija se očito pokazala itekako tačnom, uzme li se u obzir da se u spaljivanju lutke sudije Agiusa mogao sasvim jasno čuti eho Praljkovih posljednjih riječi, u kojima je sa prezirom odbacio presudu Haškog tribunala. Džaba svi dokazi, džaba svi mrtvi. Čapljinci zaduženi za dalje iskazivanje prezira spaljivanjem Agiusove lutke samo su neki od, čini se, golemog korpusa Praljkovih ideoloških sljedbenika, i biće veoma komplikovano natjerati iste da se kad-tad suoče sa istinom.

Puške za MUP

Najveća greška koja bi se mogla počiniti, ipak, bila bi ona kada bi se slučajno ili impulsivnom reakcijom kao posebno podložan spinu obilježio samo jedan etnonacionalni tabor. Manipulacija hrvatskim narodom u BiH je ove sedmice, nažalost, jednostavno bila najevidentnija zbog surove oholosti ove specifične “atrakcije”. Manje atraktivni, a jednako problematični spinovi mogu se naći i u ostala dva korpusa. Tako je ove sedmice čak i britanski The Guardian pisao o svoj problematici nabavke 2.500 komada automatskih pušaka za MUP Republike Srpske, te mogućoj involviranosti ruskih specijalaca u obuku policijskih snaga ovog entiteta na osnovu ugovora kojeg je još 2015. potpisao ministar unutrašnjih poslova Dragan Lukač, o čemu je pisao i Žurnal. Nabavka ovog izrazito ubojitog naoružanja, kako prenosi The Guardian, opravdana je “borbom protiv terorizma”, ali takav labav argument u državi u kojoj je strah od terorizma daleko manji od straha od drugih etnonacija samo je dolio ulje na vatru postojećih tenzija. Isto je detektovao i autor članka, Julian Borger, zaključivši da je svrha ove kupovine ništa drugo do Dodikovo ojačavanje vlastite pozicije i zastrašivanje političkih protivnika pred oktobarske izbore.

Raspad SDA

Na trećoj strani, raspad unutar SDA izazvan odlaskom iz stranke trenutnog premijera Kantona Sarajevo Elmedina Konakovića još uvijek ne jenjava, te su dalji odlasci zaprijetili ovoj stranci ostanak na vlasti u ovom kantonu. Konaković je sve glasniji u svojim tvrdnjama da je, žrtvujući položaj unutar SDA, spreman napraviti dalje korake u navodnom raskrinkavanju “svih onih uvezanih u hobotnicu zbog kojih stanje u društvu nije ni izbliza onako kako bi trebalo biti”. Konakovićeva spremnost na herojstvo, po njegovim riječima, i sitna prepucavanja kojima su podlegli lojalni članovi SDA, poput načelnika Opštine Novi Grad Semira Efendića s druge strane, nisu ništa drugo do indikator dubokog raskola unutar stranke čiji je jedini predoktobarski interes ostati na vlasti. Partokratija SDA i mentalitet “stranka prije svega” – jer se glasovi još uvijek, više od četvrt vijeka kasnije, unutar bošnjačkog korpusa i dalje osvajaju na “časno ime” ove stranke – dokaz su praktično istog onog fenomena koji muči i ostala dva etnonacionalna politička tabora. Sve, ali baš sve, samo je predstava, od maškara, preko marširanja i treniranja sa glanc novim puškama, do bjesomučnog diskreditiranja do posljednjeg daha. Građani i građanke, ma kako se zvali, nikom od njih nisu prioritet. Prioritet je samo i jedino vlast. A dok se, kako kaže naš književni lik sa početka teksta, mi glorificirane čimpanze bavimo samo sve većim i glasnijim performansom, kornjače i dalje slobodno plivaju morima.