Prilog polemici o primjeni zakona o zaštiti od klevete u sudskoj praksi u BiH

Da li je važnije da novinari znaju zakonske propise i pravne norme, ili je važnije da sudije znaju novinarske forme i žanrove? Ili je jednako (ne)važno oboje?

Novinari se suočavaju sa zakonima u sudskim klupama, a sudije s novinarima u procesima za klevetu. Zato ova dilema nije ni slučajna, ni rijetka. Bila je prisutna i tokom dvodnevnog seminara na Trebeviću prošlog vikenda (10. i 11. februara). Seminar je organiziralo Udruženje BH novinari u okviru projekta Vijeća Evrope, čija je svrha promocija prava na slobodu izražavanja.

U svakom demokratskom društvu, pa i u bh. ma kako krhko ono bilo, pravo na slobodu izražavanja je od izvanrednog značaja. Ali nije apsolutno. Zapravo, ima jednaku vrijednost kao i neka druga građanska prava, uključujući i pravo na zaštitu dostojanstva, časti i ugleda svake ličnosti. U poštivanju tih prava nužan je balans koji potiču i naši zakoni o zaštiti od klevete. O tome kako se ti zakoni primjenjuju vidjeti analizu objavljenu u okviru projekta Regionalne mreže Zapadnog Balkana na linku.

Neka svako radi svoj posao časno i savjesno

Gore pomenuta dilema o novinarskim žanrovima i o zakonima na ovom je seminaru bila prisutna i – ostala nerazriješena. Učesnici nisu imali zajednički stav. Nije bila jedina, ali ipak zavređuje da joj se ovom prilikom da prednost.

Viđenja učesnika novinara, sudija i advokata bila su podijeljena, naravno. Novinari gotovo bez iznimke misle da bi bilo korisno i drugoj strani, sudijama, da se bolje upoznaju s novinarskim žanrovima i predlažu da neki naredni seminari i/li radionice budu posvećeni upravo tome. Da sudije razlikuju vijest od izvještaja, intervju uživo od intervjua u prepričanoj formi, članak od analize, bilješku i osvrt, komentar i kolumnu…

Iako ne baš tako izričito, ipak i druga strana sugeriše da i novinari treba da uče i da bi im bilo korisno, čak i nužno, da se detaljno upoznaju s pravnim normama. Pogotovo sa zakonima o zaštiti od klevete, budući da su novinari često tuženi i redovni “posjetioci” sudova.

Kako odgovoriti na ove inicijative? Naravno, bilo bi dobro da sudije znaju što više o novinarskim žanrovima. Bilo bi sjajno i da novinari znaju što više sadržaje zakona, pogotovo ovih kojima se štiti pravo svake osobe (i fizičke i pravne) na ugled i dostojanstvo. Ali ni prvo, ni drugo nije nužno. Najkraće rečeno, dovoljno je da sudije dobro znaju zakone, svoj posao i da ga rade savjesno i časno. I, s druge strane, takođe da i novinari dobro znaju svoj posao i da slijede vlastite profesionalne kodekse i norme. Dosljedno i bez izuzetka. U tom slučaju neće imati “problema” ni sa zakonima o zaštiti od klevete čak i da ih ne poznaju.

Ako publika ne razumije, nije njena greška

Preporučivati sudijama posebnu obuku o novinarskim žanrovima i/li novinarima upoznavanje sa zakonima nikako nije isto i ne može se staviti na isti tas. Ali dogodi se i to, kao na ovom seminaru, pa je nužno i o tome govoriti.

Zašto bi sudijama trebala obuka o tehnikama i prezentacijama novinarskog posla? Da bi razlikovali novinarske žanrove i bolje razumjeli novinare u sudskim procesima? Da, o sudskim procesima se ustvari i radi i zbog njih se to traži. Ako ne vide razliku između vrijednosnog suda, odnosno mišljenja i činjenica, kako će presuditi?

Svi smo, htjeli – ne htjeli, svakodnevno suočeni s morem informacija u različitim formama. Da li svaki konzument medijskih sadržaja razumije novinarske žanrove i da li svi mogu da razlikuju informaciju od komentara, vijest od osvrta, činjenice od mišljenja? To ne znamo, iako ne treba sumnjati da bi većina odgovorila pozitivno.

Novinarski žanrovi nisu nikakva tajna ove profesije i ne postoje sebe radi. Oni jesu važna novinarska alatka, ali ne postoje zbog novinara, već zbog publike. Novinari ih samo slijede da bi na odgovarajući način predstavili sadržaj koji nude.

Ako to, dakle, većina razumije, zašto mislimo da sudije ne razumiju? Od sudija se ne traži ni više ni manje – dovoljno je da o novinarskim formama znaju onoliko koliko obrazovana, pa ako hoćete i prosječna publika. Kad to ne bi bilo tako i ako to većina naših gledatelja/čitatelja/slušatelja ne razumije, ili mi mislimo da ta većina to ne zna i ne pravi razliku, onda nije njihova greška. To je onda naša greška. Novinarska. U tom slučaju bolje organizirati seminare i radionice za novinare nego za sudije…

Ali, kad su u pitanju zakoni, stvari stoje drugačije. Tu ne pomaže kriterij razumijevanja “prosječne publike”. Novinarima je i korisno i nužno da ih poznaju mnogo više od prosječne publike. I zbog sebe, i zbog publike. Zbog sebe – da i sami ne bi došli u sukob sa zakonima, a zbog publike – uvijek kad su u obavezi da joj tumače pravne propise ili prenose tuđa tumačenja.

Neće sudije određivati novinarske forme

Naravno, znanja nikad višak. Ne treba odustajati i od ideja o dopunskom obrazovanju sudija i novinara, naravno i advokata, pogotovo kad zajedno sjede i imaju priliku da svi čuju sve i da svako od svakoga uči. Zato su ovakvi seminari i radionice dragocjeni.

Uz podršku ovom načinu razmjene znanja, iskustava i ideja nužno se mora dodati i nešto što je već uspostavljeno kao međunarodni pravni standard a odnosi se upravo i na ovu dilemu. Dakle, Evropski sud je u predmetu Jersild protiv Danske, (strana 40) zaključio da se “sud ne smije miješati u način na koji novinar obavlja svoj posao: metode objektivnog i uravnoteženog izvještavanja su različite, ovisno među ostalim o vrsti medija”. I onda zaključio da “nije na ovom sudu, kao ni na nacionalnim sudovima da nameću novinarima svoja viđenja tehnike izvještavanja”.

Vrijedi ponoviti: ne moraju sudije znati sve tehnike i novinarske forme da bi sudili pravično i savjesno, niti novinari sve zakone i način njihove primjene da bi pisali o tome. Uz ključni uslov da svako radi svoj posao časno i da poštuje etičke norme i standarde vlastite profesije.