Pobio je cirka stotinu hiljada ljudi, unesrećio ogroman prostor od Zadra i Šibenika do Mostara i Stoca, razorio tisuće porodica, uključujući i sopstvenu. Prije plaćanja računa ismijavao je prisutne. A poslije – smijeh je zamijenio plačem. Bijedna je sudbina komandanta koji je od JNA u nasljeđe dobio ogromnu količinu naoružanja i istu takvu prednost nad ratnim neprijateljima, a tu je vatrenu nadmoć iskoristio na najgori način: sve su mu pobjede krvave i s one strane časti. Kud god je prošao, ostavio je trag koji smrdi nečovještvom, a fascinantan je jedino u količini ubijenih i mučenih ljudi, opkoljenih pa razorenih gradova, sela, kuća i spomenika. Jugoslavija je bila neuporedivo humanije društvo od ostatka socijalističkog svijeta, a raspala se na najzvjerskiji način. Jedan od vinovnika i grozomornih antiheroja tog raspada upravo je pravomoćno osuđen na doživotnu robiju. Tako se Jugoslovenska narodna armija na kraju iz polazne tačke bratstva i jedinstva pretvorila u zločinačko leglo. Presude, zasnovane na nepreglednoj masi sakupljenih materijala i dokaza, to potvrđuju. Mala, ali neophodna satisfakcija za sve ljude koje je rat unesrećio.
Ratko Mladić i oficijelno je proglašen najsurovijim ratnim zločincem Evrope u drugoj polovini 20. vijeka. Politika koja ga i danas opravdava i brani na istim je razinama beščašća na kojima je i on. Masa koja ga slavi također je na niskim razinama svijesti. Nekoliko sati nakon izricanja historijske presude, Serge Brammertz, glavni tužitelj Mehanizma za međunarodne kaznene sudove, poručio je: negiranja i glorifikacija predstavljaju zadnji čin genocida. Tako da političke snage koje se posljednjih dana sumanuto bore protiv kvalifikacije genocid sada aktivno učestvuju u njemu. Bile su to četiri tako krvave, zločinačke, razarajuće i neljudske godine, da 25 godina mira koje su uslijedile apsolutno nisu dovoljne da bi se zaliječile ratne rane. I da bi glorifikatori ubijanja zašutjeli. Beogradski novinar i kritičar Teofil Pančić je onomad, sumirajući bosanskohercegovačku postratnu literarnu produkciju, ujedno odgovorio i na prigovore da se previše piše o ratu: “Može li se uopšte sistematski ne govoriti o ratu i tranzicijsko mafijaškom poraću razvaljene Bosne, a da se ostane relevantan, naposletku i verodostojan? Ne i ne: priče traže svoje. Tek kad ‘sve’ budu ispričane, ta će se knjiga polako, veoma polako, početi zatvarati, i to će ‘zatvaranje’ potrajati decenijama.” Atmosfera depresivnog poraća između ostalog i traje ovako dugo zahvaljujući negatorima zločina, pripadnicima nabubrele političke mafije koja prosperitet gradi na raspirivanju trauma.
Opet on
Očekivano, među negatorima najglasniji je i, posljedično, najštetniji Milorad Dodik. On stalno ističe, a istu morbidnu tezu za njim ponavlja i armija opskurnih komentatora u njegovoj službi, da Haški tribunal nije doprinio pomirenju naroda. Ova teza kao da je u javnost direktno sletjela s TV Happy, rodnog mjesta savremenih ideoloških gluposti. Zadatak Tribunala i nije bilo pomirenje, on je osnovan s ciljem da se sakupe dokazi, osude zločinci i time jedan surovi rat dobije zasluženi činjenični i pravni okvir. Za pomirenje je trebala biti zadužena politika, na čelu s istim tim Dodikom, ali on je, nakon blistavog početka, naglo popustio u učenju i ostatak političke karijere provodi u ličnom obogaćenju i proaktivnom vrijeđanju žrtava.
Iz Beograda ovih dana ponovo dolaze stare teze da tokom genocida u Srebrenici Mladić uopće nije bio u Bosni i Hercegovini, nego da je odmarao u Srbiji, bez ikakvog stvarnog kontakta s podređenima i sopstvenim jedinicama. Ko je onda na snimku ušao u razoreni grad i ko je neposredno uoči masakra dijelio djeci one čokoladice, što je sve višestruko dokumentirano, ostaje vječita tajna koju bi eventualno samo Milomir Marić s eskadrilom beskrupuloznih sagovornika mogao stručno objasniti. Ako je Mladiću već dodijeljeno najbolje od pravnog sistema koji Srbija ima, onda su stvarno mogli ići s nekim ozbiljnijim argumentima.
Ogromna bol valja se danas gradovima i selima Bosne i Hercegovine. Prijedor, Kozarac, Višegrad, Sarajevo, Zvornik… Nebrojena su mjesta stradanja čije žrtve možda nikada neće dobiti pravosudnu satisfakciju. Nažalost, veliki je broj ubistava i mučenja čije su žrtve bili Srbi, i to je aspekt ove priče koji nikada ne smije biti ignoriran. Niti se može gurnuti pod tepih. Aleksandar Vučić formalno-pravno nije pogriješio ni sekunde kada je rekao da ni drugi nisu bili anđeli, međutim, toj uvjerljivoj definiciji fali druga polovina, koja kaže: ima šejtana i šejtana. Više od petsto srušenih džamija u Republici Srpskoj, na jednoj strani, i petsto puta manje srušenih crkava na drugoj traže da taj razmjer bude kontekstualiziran na pravi način, a ne metodom RTRS-a, koji je nedavnu najavu sarajevske gradonačelnice Benjamine Karić da će na Kazanima konačno biti podignut spomenik žrtvama Mušana Topalovića Cace proglasio – još jednom bošnjačkom podvalom Srbima.
Šta da se radi?
Sjećanje, poštovanje, saučestvovanje, stid, to je sve što nam je od iole pristojnih sredstava na raspolaganju nakon etičkog tornada zvanog Ratko Mladić i Radovan Karadžić. Presuda koja ipak mijenja mnogo toga u percepciji rata pokazala je da nijedno od naših zaraćenih društava nema dovoljno snage da se na pravi način suoči s prošlošću. Na jednoj strani glorifikacija i podrška, na drugoj egzaltirano podsjećanje na pelene rasplakanog generala nisu nešto što obećava svijetlu budućnost. To što nas je Ratko (po prvi put u karijeri moramo napisati – kakvo adekvatno ime!) četiri godine držao opkoljene, granatirao, snajperisao, izgladnjivao, ponižavao na sve zamislive načine, ne oslobađa nas obaveze da zadržimo minimum dostojanstva. On će ostatak života provesti u zatvoru, a naš je zadatak da od ovih ostataka zaklane slobode pokušamo napraviti nešto smisleno.
Kako sada stvari stoje, tako zahtjevnom zadatku nismo dorasli.
