Vrhovni sud Sjedinjenih Američkih Država donio je jednu od najznačajnijih odluka o digitalnoj privatnosti u posljednjih nekoliko decenija, utvrdivši da policijski pristup podacima o lokaciji mobilnog telefona predstavlja pretres u smislu Četvrtog amandmana američkog Ustava.

Sud je u predmetu Chatrie protiv Sjedinjenih Američkih Država presudio da građani imaju razumno očekivanje privatnosti kada je riječ o historiji njihovog kretanja, čak i kada te podatke posjeduje tehnološka kompanija poput Googlea i kada policija traži informacije koje obuhvataju relativno kratak period. Odluka je donesena sa šest glasova prema tri.

Predmet se odnosi na takozvani geofence nalog, kojim policija od tehnološke kompanije ne traži podatke o unaprijed identificiranoj osobi, nego informacije o svim mobilnim telefonima koji su se u određenom vremenu nalazili unutar virtualno označenog geografskog područja.

Policija je 2019. godine, istražujući pljačku kreditne unije u Virginiji, zatražila od Googlea podatke o uređajima koji su se nalazili u krugu od približno 150 metara oko mjesta zločina. Google je nakon višefaznog postupka policiji dostavio identitet tri osobe, među kojima je bio i Okello Chatrie, koji je kasnije optužen za pljačku.

Vrhovni sud zaključio je da je policija pristupom Googleovim podacima o lokaciji izvršila pretres. Podaci su mogli veoma precizno rekonstruirati kretanje korisnika, uključujući posjete privatnim kućama, zdravstvenim ustanovama, vjerskim objektima, političkim skupovima ili protestima.

Sud je time odbacio tvrdnju američke vlade da korisnik gubi pravo na privatnost samim tim što je svoje podatke povjerio tehnološkoj kompaniji. Prema obrazloženju odluke, korištenje uobičajenih funkcija mobilnog telefona ne znači da je osoba svjesno pristala da kompanija njene privatne podatke bez ograničenja prosljeđuje državnim institucijama.

Autori analize objavljene na portalu Tech Policy Press ocjenjuju da presuda ozbiljno ograničava primjenu zastarjele doktrine prema kojoj podaci koje posjeduje treća strana uglavnom ne uživaju ustavnu zaštitu. Takvo pravilo nastalo je sedamdesetih godina prošlog stoljeća, mnogo prije nego što su tehnološke kompanije počele pohranjivati elektronsku poštu, privatne poruke, fotografije, kalendare, zdravstvene podatke, historiju pretraživanja i detaljne zapise o kretanju korisnika.

Presuda također proširuje zaštitu ustanovljenu odlukom iz 2018. godine u predmetu Carpenter protiv Sjedinjenih Američkih Država. Vrhovni sud je tada utvrdio da je policiji potreban nalog za pristup podacima koji prate lokaciju telefona najmanje sedam dana, ali nije jasno odgovorio uživaju li jednaku zaštitu podaci koji obuhvataju kraći period.

Odlukom u predmetu Chatrie sud je sada zaključio da i kratkotrajno praćenje može otkriti osjetljive informacije o porodičnim, profesionalnim, političkim, zdravstvenim i vjerskim aktivnostima osobe. Ustavna zaštita stoga ne zavisi samo od količine prikupljenih informacija ili dužine praćenja.

Ipak, Vrhovni sud nije konačno odlučio da li je konkretni nalog korišten u istrazi protiv Chatrieja bio ustavno opravdan. Predmet je vraćen nižem sudu, koji treba utvrditi je li policijski zahtjev bio dovoljno precizan i zasnovan na vjerovatnom razlogu za sumnju.

Zbog toga još nije jasno pod kojim će uvjetima geofence nalozi biti dopušteni. Strožije tumačenje moglo bi zahtijevati dokaz da su sve osobe obuhvaćene virtualnim područjem povezane s krivičnim djelom, čime bi većina takvih naloga praktično postala neupotrebljiva. Blaži pristup mogao bi policiji omogućiti da prikuplja podatke i o potencijalnim svjedocima, ali bi istovremeno povećao opasnost da nadzor obuhvati veliki broj nedužnih ljudi.

Presuda bi mogla utjecati i na druge oblike takozvanih obrnutih pretraga, u kojima policija najprije prikuplja podatke o širokoj grupi korisnika, a tek zatim pokušava identificirati osumnjičenog. Tu spadaju zahtjevi za otkrivanje osoba koje su koristile određene pojmove u internetskim pretraživačima, posjećivale određene stranice, koristile određene IP adrese ili unosile slične upite u sisteme umjetne inteligencije.

Otvoreno je i pitanje hoće li se isti standard primjenjivati na praćenje putem kamera za automatsko očitavanje registarskih tablica, dronova i sistema za prepoznavanje lica.

Autori analize upozoravaju i na praksu prema kojoj američke policijske i obavještajne službe osjetljive podatke kupuju od komercijalnih posrednika, izbjegavajući tako traženje sudskog naloga. Vrhovni sud nije direktno razmatrao tu praksu, ali bi zaključak da lokacijski podaci ostaju zaštićeni i kada ih posjeduje privatna kompanija mogao poslužiti kao osnova za njeno buduće ograničavanje.

Iako presuda ne rješava sva pitanja digitalnog nadzora, ona jasno potvrđuje da korištenje mobilnog telefona ne znači odricanje od prava na privatnost. Prema autorima analize, riječ je o važnoj zaštiti ne samo digitalne privatnosti nego i građanskih prava i sloboda u vremenu sve preciznijih tehnologija praćenja.

Izvor: Tech Policy Press