Evropske rasprave o zaštiti djece na internetu godinama se svode na dva rješenja: nadzor privatnih komunikacija ili zabranu pristupa određenim platformama djeci mlađoj od propisane dobi. Međutim, autorica Tanya Becheva u tekstu za Tech Policy Press tvrdi da postoji i treći put – zaštita djece bez masovnog nadzora i bez grubih dobnih zabrana.
Prema njenoj ocjeni, prijedlozi poput evropske regulative o seksualnom zlostavljanju djece, poznate i pod kritičkim nazivom Chat Control, otvaraju ozbiljna pitanja privatnosti jer bi u pojedinim verzijama podrazumijevali skeniranje privatnih poruka i potencijalno slabljenje enkripcije. S druge strane, zabrane pristupa društvenim mrežama za mlađe korisnike, kakve razmatraju ili uvode pojedine evropske države, predstavljaju pregrub instrument koji se lako može zaobići, naprimjer korištenjem VPN aplikacija.
Becheva ističe da oba pristupa počivaju na istoj pretpostavci: da zaštita djece zahtijeva da neko posmatra šta dijete radi online. Umjesto toga, predlaže tehnologiju koja bi prepoznavala rizične obrasce komunikacije direktno na djetetovom uređaju, bez slanja sadržaja poruka, metapodataka ili signala platformi, roditeljima ili državnim organima. Takav sistem ne bi prijavljivao dijete niti prenosio njegove podatke, nego bi u trenutku rizika prikazao smirenu i uzrastu prilagođenu poruku upozorenja.
Autorica naglašava da takva zaštita ne smije zavisiti samo od povjerenja u tehnološke kompanije. Modeli koji se koriste za prepoznavanje rizika morali bi biti provjerljivi, otvoreni za nezavisnu reviziju i certificirani prema jasnom standardu. Bez toga, platforme bi i dalje mogle tvrditi da štite djecu, a da javnost, regulatori i roditelji nemaju način da provjere koliko je ta tvrdnja tačna.
U tekstu se posebno naglašava da evropski propisi, uključujući Akte o digitalnim uslugama, umjetnoj inteligenciji i zaštiti podataka, od platformi traže da štite djecu, ali ne definišu dovoljno jasno i mjerljivo šta znači da je neka platforma zaista sigurna za djecu. Becheva zato predlaže otvoreni, nezavisno provjerljiv standard za digitalnu sigurnost djece, s jasnim kriterijima koje platforme moraju ispuniti.
U konačnici, evropske politike ne bi se trebale svoditi na izbor između nadzora i zabrane. Umjesto pitanja koliko treba nadzirati djecu ili u kojoj dobi im treba zabraniti pristup platformama, Evropa bi, prema autorici, trebala tražiti od platformi da dokažu da su sigurne – bez praćenja djece i bez narušavanja njihove privatnosti.
Izvor: Tech Policy Press
