Svako zlo za neko dobro, kažu. Ako je u ovom COVID ludilu išta dobro, ono nas je temeljito osvijestilo u pogledu stanja duha naše epohe. Dalo se naslutiti da nešto ne štima već iz postojanja “ravnozemljaša” koji za ozbiljno vjeruju da je Zemlja ravna ploča, u 21. stoljeću, u doba znanosti. Ali tko će ga znati, može bit’ da ovo ipak i nije doba znanosti. Ponavljajući protesti protiv mjera zaustavljanja pandemije, koji uspijevaju okupiti relevantan broj sudionika, vjerno pokazuju kako je temeljna značajka hrvatskog društva (i ne samo hrvatskog) početkom 21. stoljeća autentična kombinacija straha, gluposti, agresivnosti, sebičnosti i bešćutnosti. Ne nužno ovim redom.
Premda sve veći broj ljudi svakodnevno uživa rezultate sve brže napredujuće znanosti, istovremeno tu istu znanost i njena objašnjenja iz dana u dan sve manji broj ljudi razumije. Pojedina su znanstvena područja postala do te mjere usko specijalizirana i zatvorena u znanstvene ustanove da su još samo sustručnjaci u stanju razumjeti jedni druge, a komunikacija s javnošću nerijetko podbaci. Većini se ljudi, nakon završetka formalnog obrazovanja, interes za znanost iscrpljuje praćenjem tehnoloških novotarija. Ono što nedostaje je kvalitetna sinteza relevantnih znanstvenih spoznaja koja bi “običnom čovjeku” omogućila da u spoznajnom smislu ide ukorak s novim znanstvenim teorijama i otkrićima. Rezultat je po život opasno nepovjerenje velikog broja ljudi prema znanosti i znanstvenicima, kao njenim reprezentima čije riječi slabo razumiju, a izgleda da im, kad je riječ o pandemiji, više i ne vjeruju. Ovaj se problem dodatno pogoršava upornim forsiranjem STEM područja (prirodoslovlja, tehnologije, inženjerstva i matematike) nauštrb humanističkih znanosti. One su trebale novim STEM spoznajama, kao i tehnološkim otkrićima, dati smisao cjeline i učiniti ih “ljudskima”. Umjesto toga, degradirane su na razinu suvišnih, nepotrebnih i zastarjelih. Ne stvaraju vidljiv, iskoristiv i naplativ proizvod pa ostavljaju dojam da od njih “nema kruha”, a ni koristi. Uz to, često ih se ismijava kao one koje su zanimljive još samo čudacima nesposobnim za bavljenje “ozbiljnim i korisnim znanostima”.
Pobješnjela rulja
A onda smo se 20. novembra usred Zagreba suočili s pobješnjelom ruljom koja gazi zdrav razum, logičke principe i znanstvene preporuke protestirajući protiv potpuno racionalnih odluka Stožera civilne zaštite donesenih radi zaustavljanja pandemije i usklađenih s odlukama ostalih zemalja EU. Ta histerična masa, koja u svojoj ostrašćenosti usput nasrće i na novinarske ekipe, vjerna je slika Hrvatske 21. stoljeća. Našu epohu, prije svega ostalog, karakteriziraju strah i oskudne misaone sposobnosti. Oboje je rođeno iz lošeg obrazovanja koje ne razvija vještinu kritičkog mišljenja te othranjeno najbesmislenijim “teorijama” zavjere, pseudoreligioznošću, nacionalizmom i mnogim drugim isključivostima. I ne zaustavlja se na spoznajnom deficitu, već pokazuje i zabrinjavajući manjak bilo kakvog osjećaja osim neprikrivenog egoizma, koji se sada pomodno zove “borbom za slobodu”. Koga još briga za stare, bolesne i nemoćne, novo kršćanstvo pod pokroviteljstvom lažnih apostola ne poznaje ni milost ni sućut. Poražavajuće je vidjeti koliki broj ljudi odabire vjerovati najbesmislenijim lažima samo zato što podilaze njihovoj komociji. U kriznim vremenima na površinu izbije sve ono najbolje, ali i najgore skriveno u ljudskoj nutrini. Prilika je to da iskažemo razboritost u mišljenju i moralnost u djelovanju. Izostalo je oboje. Generacije smo odgajali na način da znaju svoja prava, ali ne i dužnosti. Tako se sloboda svela na samoljubivu sklonost ugađanju vlastitim hedonističkim i uglavnom posve trivijalnim porivima bez imalo osjećaja empatije prema tuđim vitalnim potrebama.
Zašto bismo vjerovali “vašim” znanstvenicima, pitaju, kad nam drugi znanstvenici govore drugačije? Odgovor na ovo pitanje zapravo je prilično jednostavan. Postoji jasna razlika između autentičnih znanstvenika i pseudoznanstvenika (čak i kad posjeduju diplomu). Prevarante prepoznajemo po tome što njihovim “teorijama” nedostaju bitna obilježja znanstvene metode; od provjerljivosti, strogoće mišljenja, unutrašnje neproturječnosti i empirijske utemeljenosti do istraživačke otvorenosti za svaku smislenu pretpostavku. Možda i najvažnije od svega, nedostaje im priznanje vlastitih spoznajnih ograničenja, zabluda i neznanja te znanstveno poštenje, koje se očituje u nepristajanju na pogodovanje bilo čijem interesu.
Ko je znanstvenik?
Dakle, znanstvenika ne čini znanstvenikom bijela kuta, titula niti diploma, nego znanstveni rad prema pravilima struke. Uvijek je moguće da pojedini znanstvenik pogriješi, ali zato znanstvena zajednica ima funkciju korektiva i kao takva je najbolje jamstvo istinitosti koje nam je na raspolaganju. Kažemo li da ne vjerujemo niti znanstvenoj zajednici relevantnih stručnjaka, to znači da ne vjerujemo znanosti kao takvoj. U tom nam slučaju preostaje uvježbati goluba pismonošu pa po njemu slati poruke prijateljima, putovati kočijom s upregnutim konjima, a kad se razbolimo od COVID-a staviti pijavice na tijelo da nas izliječe.
Na kraju krajeva, budući da sami nismo stručni i ne raspolažemo relevantnim znanjima koja bi nam omogućila donošenje valjanog suda o koronavirusu i načinima njegovog zaustavljanja, moramo nekome vjerovati. Ako ne prihvatimo meritum znanstvene zajednice relevantnih stručnjaka čiji sud, za razliku od suda pojedinog znanstvenika, ne može biti kompromitiran privatnim interesom financijske ili neke druge naravi, kome ćemo ukazati povjerenje? Hoće li nas o prevenciji i liječenju COVID-a umjesto imunologa, epidemiologa, virologa i infektologa podučavati Zlatko Hasanbegović, Velimir Bujanec, predsjednik Zoran Milanović ili Božo Petrov sa svojom cirkuskom družinom klaunova? Biskupi? Samoproglašeni apostoli? Ili razularena rulja koja bešćutno zahtijeva uklanjanje svih preventivnih mjera radi održanja vlastitog neprepoznatog intelektualnog ropstva kojeg, u svojoj naivnosti, iz milja naziva “slobodom”?
Odgovor na pitanje zašto u nerazvijenim društvima poput našeg najbolje prolaze “teorije” zavjera djelomično se krije i u naviknutosti na nefunkcionalan sustav u kojem riba smrdi od glave, a korupcija i pogodovanje su gotovo jedini načini ostvarivanja elementarnih potreba. Takvo društvo generira vrlo nepovjerljive građane kojima se uvijek čini da ih netko pokušava prevariti, nagovoriti radi vlastitog koristoljublja, izmanipulirati i obmanuti. I onda povjeruju prvome koji im “razotkrije” realno nepostojeću zavjeru, ne prepoznajući da je upravo taj “spasitelj” najveći prevarant koji ih je digao na staru foru. Najviše treba sumnjati u riječi onih koji unaprijed imaju pripremljene odgovore na sva naša pitanja.
“Ničega se u životu ne trebamo bojati, samo trebamo razumjeti. Sad je vrijeme da razumijemo više kako bismo se bojali manje.” (Marie Curie)
