“Istorija etike je tužna priča o prekrasnim idealima koje niko nije bio u stanju da ostvari” – kaže izraeski historičar Yuval Noah Harari. I dodaje: “Većina hrišćana nije oponašala Hrista, većina budista nije uspela da sledi Budu, većina konfučijevaca naterala bi Konfučija da dobije nastup jarosti.” Ako dodamo tome i da većina muslimana nikada nije uspjela da živi Muhamedove principe praštanja, blagosti, poštovanja žena, životinja i radne etike, onda bi povijest ljudske moralnosti bila još uvjerljivija.

Međutim, nastavlja Harari, nasuprot ovom drevnom raskoraku između ideala i stvarnosti, “većina ljudi danas uspešno živi u skladu s kapitalističko-konzumerističkim idealom. Nova etika obećava raj pod uslovom da bogati ostanu gramzivi i troše vreme stičući još više novca, da se mase slobodno prepuste žudnjama i strastima – i da kupuju stalno sve više. Pred nama je prva religija u istoriji čiji vernici doslovce rade ono što se od njih traži.”

Jedan od pouzdanih znakova da je kapitalizam s novom etikom malkice pretjerao je hiperproduckija. Ne samo da proizvodimo previše svega što postoji, nego je toliko odmakao u napretku da je i radikalno skratio vijek određenih, do jučer nezamjenjivih naprava i izuma. Tu je posebno efikasan, doslovno ubitačan, bio mobitel. Njegovim usavrašavanjem reducirana je lista sprava koje su svojevremeno bile pravi tehnološki hit i značajno su mijenjale i olakšavale život ljudima. Dug je spisak proizvoda savremene civilizacije koje je mobitel uništio. Na primjer, fiksne telefone i telefonske govornice, amaterske fotoaparate, štoperice, u izvjesnoj mjeri i šahovske časovnike, pa digitrone, diktafone, profesionalne magnetofone, poljuljao je instituciju vremenske prognoze, potopio neke od društvenih igara. Od noviji izuma – navigaciju u autu… Štošta bi se tu još dalo namisliti,  no i ovo je dovoljno. Ali jednom produktu ljudskog uma ni vrijeme ni mobilni uređaj ne mogu ništa. Sat je preživio sva iskušenja, sve tehnološke i društvene mijene. Kako mu je uspjelo ono što fotoaparatu i, recimo, iPodu nije?  Možda tako što imamo toliki respekt prema vremenu da i danas kupujemo ručne,  džepne i zidne mjerače iako su potpuno suvišni? Pa prva stvar koja nam se ukaže kad dotaknemo ili upalimo mobilni je baš to – tačno vrijeme. I sat ipak preživi.
Boris Nemšić, Sarajlija na privremenom radu u Beču još je prije 15 godina utvrdio da se sat odavno iz korisne sprave odmetnuo u statusni simbol i da je to razlog zahvaljujući kojem je preživio atentat mobilnog uređaja. Lucidno zapažanje, ali to je tek mrvuljak prihvatljivog objašnjenja. Tržišne mode i hirove teško je predvidjeti, mada je jasno da oni slijede društvene i političke trendove. Nekad ih čak i formiraju. Pokoji nezavisni produkt poput sata ništa od toga ne priznaje nego oblikuje sopstvenu povijest, imun na vrijeme i njegovu logiku konstantnih promjena. Sat je više i od mode i od potrebe, ali nemote se kladiti da će tako biti vječno.