Umjesto da usred recesije zdvajaju nad polupraznim novčanicima, neke su se američke kućanice u zadnje dvije-tri godine prihvatile tipkovnice. Nije im promakao planetarni uspjeh ‟pornografije za mamice‟ u stilu Pedeset nijansi sive, ali su odlučile krenuti korak-dva dalje, procijenivši da na tržištu uvijek željnom novih proizvoda ima mjesta za nešto radikalnije od – sada već mainstream – sadomazohističkih odnosâ bogatih biznismena i sramežljivih studentica. Dosadno! No, ljudska imaginacija, kad je o seksualnosti riječ, kao da ne poznaje granice: suvremena ponuda pornografije na internetu obuhvaća stotine podžanrova što je zasebni fenomen o kojem ćemo možda nekom drugom prigodom.

Kad je pak riječ o seksualnoj imaginaciji sredovječnih gospođa koje pišu pod originalnim pseudonimima poput Emerald Ice, Virginia Vade ili Alice Xavier, čovjek bi se zabrinuo kad ne bi, čitajući intervjue s njima, shvatio da se radi o sasvim pristojnim domaćicama koje su našle svoju nišu u izdavačkom biznisu pa produciraju ono što ide – pa dokle ide. Možda je ‟zabrinutost‟ općenito  preozbiljna riječ u ovom kontekstu; naime, premda se radi o uistinu krajnje perverznim pa i mračnim maštarijama, dovoljno je vidjeti ilustracije na koricama ili pročitati naslove pa shvatiti da dotične uzorne supruge i majke sinova i kćeri kojima valja platiti studiranje jednostavno imaju, uz dobar nos za pronalaženje načinâ kako popraviti kućni budžet, i prilično uvrnut smisao za humor. Gospođa Virginia Vade tako se dosjetila dovesti u (seksualnu) vezu misteriozno čovjekoliko/majmunoliko stvorenje iz mračnih američkih šumetina – čiji je lik duboko usađen u nacionalnoj psihi – poznato pod imenom Bigfoot ili Sasquatch, i grupicu suvremenih, urbanih žena, koje su malo poželjele kampirati u divljini. Uvodni prizori su veoma filmični: cure opušteno razapinju šatore, kupaju se u obližnjem jezeru, roštiljaju i piju pivo, kad li… ‟Što je dovraga ovo?!‟ ‟To je j..eni Bigfoot‟, prosiktala je Shelly. ‟Stvaran je, j..em mu.‟ Oči su joj se ispunile užasom. ‟S golemim k….‟ Iz čuperaka slijepljene dlake, biće je izvadilo veliki blijedi k…. koji je prkosio logici.

Već iz ovog, za ovakve romane karakterističnog izvatka jasno je da se ne radi o literaturi koja stremi visokim umjetničkim dosezima. Radi se, jasno je, isključivo o tome da postoji dovoljan broj žena i muškaraca u Sjedinjenim Državama koji će iskeširati koji dolar da kupe knjigu i pročitaju kako pustopašni  Sasquatch otima i seksualno iskorištava naivne planinarke. A očito ih ima, jer gospođa autorica, koja je roman objavila putem Amazonove self-publishing platforme Kindle Direct Publishing, spominje da je tijekom 2012. njezin uradak, Cum for Bigfoot, skinut preko sto tisuća puta. I to bez ikakvog ulaganja u marketing. U najboljim mjesecima zarađivala je oko 30 000 dolara. Jasno je također i to da će netko tko želi čitati eksplicitne opise seksa između neljudskog mužjaka i ljudske ženke poželjeti kupiti nove nastavke, s novim protagonistima… i podžanr erotske literature poznat kao ‟monster erotica‟ je rođen. Dakako, ako je prošao Bigfoot, može proći bilo tko, ili bilo što.

Spomenuti podžanr poznat je i pod nazivima ‟cryptozoological erotica,” ili ‟erotic horror‟ (s daljnjim podžanrovskim grananjem, a la ‟sci-fi porn‟, itd.), budući da se kao likovi pojavljuju i Sasquatchev himalajski rođak Yeti (Yeti Love), mermen – muški pandan sireni (hm…?) (Seducing a Mermen), kiklopi (Stolen By The Cyclops), trolovi (Christina and the Trolls), minotauri (The Horny Minotaur), čudovišta iz jezera (Fu.ked by the Lake Monster), kojekakvi izvanzemaljci koji oplođuju žene po svemirskim brodovima (Alien Seed), i dakako, roboti. Primjerice: Sex with my Husband’s Anatomically Correct Robot, K.J. Burkhardt, roman koji se na Amazonu reklamira kao ‟mechanical sex at its best‟. Ukratko: Angie je ‟obična kućanica‟ čiji je ljubljeni suprug paraliziran od pasa nadolje nakon strašnog udesa. Budući da je pun razumijevanja za njezine potrebe, i ne želi je dovesti u situaciju da šara, načini joj čovjekolikog robota koji će joj ispuniti svaku želju. I sad je pitanje hoće li se Angie znati kontrolirati ili će podleći čarima simpatičnog robota svaki put kad joj prljave misli padnu na pamet? Pa tko to ne bi poželio čitati? No, to nije sve: kao protagonisti pojavljuju se i vukodlaci, jednorozi, kentauri, igračke (?), gargojli, vampiri i demoni (antologijski naslov, Demons Love Ass)… i, hm, dinosauri. Da, dinosauri. ‟Dino-porn‟. Ne pitajte me zašto. Postoji cijeli niz romana stanovite Christie Sims poput Taken by the Pterodactyl, T-Rex Troubles, Mating with the Raptor, Ravished by the Triceratops… koji su, dakle, smješteni u prapovijesno doba i zanemaruju minoran detalj da ljudi i veliki gušteri nisu živjeli u istom periodu. (Autorica je moguće pristalica kreacionizma.) Evo jednog karakterističnog zapleta. Paola je najstarije dijete u obitelji, i po zakonima svoje zemlje ima pravo na besplatni studij na sveučilištu u glavnom gradu. No, obitelj odlučuje na studij poslati njezinog godinu dana mlađeg brata. Ona se ljuti, ali mora prihvatiti situaciju, i ostati na farmi, hraneći životinje i obrađujući usjeve, a također povremeno mora braniti posjed od gladnih predatora poput lisica i vukova te, tu i tamo, dinosaura. I zaista, jednom se pojavi velociraptor. Paola misli da će je smjesta napasti i oderati joj kožu, no zvijer ima neke sasvim druge nakane s njom… (Ravaged by the Raptor) Čovjek se pita, može li gluplje (da, može!); već su ilustracije na koricama zapanjujuće stupidne (pterodaktil i djevojka u bikiniju, ili mali triceratops i djevojka u bikiniju), ali, spisateljica ima svoju publiku, i spisateljica solidno zarađuje, i tu je, za nju, kraj priče.

Mi se pak možemo pitati u čemu je, do vraga, stvar? Nekome bi se moglo učiniti da je u pitanju još jedan bizaran postmoderni mikrotrend. Na određenoj razini i jest: kombinacija zakona ponude i potražnje, pornifikacije, mogućnosti self-publishinga, fenomena sredovječnih domaćica koje su odjednom otkrile talent za pisanje i spomenute neiscrpne imaginacije kad je seks u pitanju. No, u nekom smislu, motivi nisu novi. Dio je preuzet izravno iz antičke mitologije (primjerice, minotaur, kiklop), ili skandinavskih mitova (orci, trolovi), ili iz srednjovjekovnog imaginarija (demoni, inkubi) i potom na posve proizvoljan način reinterpretiran u formi bludopisne pričice. Dio preuzima i proširuje u Americi iznimno popularnu temu izvanzemaljaca-otmičara; golem broj ljudi tvrdi da su ih svemirci odvukli u svoje brodove i vršili na njima eksperimente. Pridoda li se tome zgodna ideja da će vam priuštiti kozmički snažne orgazme i usput vas oploditi izvanzemaljskim sjemenom, čitanost je zajamčena. O seksualnom iskorištavanju robota već se ionako dugo šuška.

Dakle, nema tu puno originalnosti, prije je riječ o tome da su se spomenute gospođe, u najboljoj američkoj poduzetničkoj maniri, prihvatile posla i u duhu vremena marljivo kombiniraju i rekombiniraju već poznate teme i motive. Zanimljivo je da su autorice uglavnom žene; netko bi se mogao zapitati kakva bi bila reakcija iz feminističkih krugova da neki muškarac napiše roman na čijim je koricama fotografija dviju zgodnih mladih žena u donjem rublju i osmom mjesecu trudnoće, a pored njih stoje dva dlakava Bigfoota. Napokon, čovjek se pita tko želi čitati seriju romana u kojima se opisuje kako su djevojke zatrudnjele sa svemircima, zvijerima, jednorozima ili s kim već. Ne poznajem ni jednog muškarca kojega bi to zanimalo. Ono što je možda pitanje za psihoanalitičare jest odakle potreba tolikog broja ljudi da čitaju priče koje zapravo opisuju seksualno nasilje. U osnovi, to su fantazije o silovanju, a dio tih tekstova dotiče se i tema poput incesta, zlostavljanja djece… zakrinkanih kvasipovijesnim ili sci-fi dekorom. Tu se čeprka po nekim reptilskim dijelovima mozga, duboko potisnutim tabuiziranim žudnjama.

Može se pretpostaviti da autorice parazitiraju na ljudskoj patologiji i mračnim sadističkim ili mazohističkim porivima, ali sudeći po komentarima na Amazonu, dio čitatelja ludo se zabavlja ismijavajući njihove uratke. Fenomen na neki čudan način privlači pažnju, ako ni zbog čega, ono zbog bizarnosti. Kako bilo, iskreno se nadam da će nas ipak mimoići. Imamo dovoljno vlastitog trasha.

Tekst prenosimo s portala Radio Gornji Grad