“Drski pokušaj ultranacionalističkih elemenata u Hrvatskoj da rehabilituju ustaše praćen je iskrivljavanjem i potpunim negiranjem zločina, kao što je slučaj sa negiranjem genocida u Srebrenici od podjednako ekstremnih etnonacionalističkih pojedinaca i grupa u Republici Srpskoj i Srbiji. Vjerujem da ova dva fenomena imaju slične korijene koji su zapravo povezani. I oni ukazuju na širu prijetnju demokratiji općenito.”
Ovo upozorenje izrekao je nedavno Menachem Z. Rosensaft, generalni savjetnik i pomoćnik izvršnog potpredsjednika Svjetskog jevrejskog kongresa. On smatra da su murali s likom Ratka Mladića neprihvatljivi na isti način na koji bi bili neprihvatljivi zidni portreti Adolfa Hitlera u Njemačkoj. To (ne)nadano buđenje kolektivnog sentimenta spram ratnog zločina još jednom nas je podsjetilo na činjenicu da ovdje nismo pravilno amortizirali ni Jasenovac, a u međuvremenu su nam se desili Prijedor, Srebrenica, Višegrad, Kazani…
U tom pogledu, za Bosnu i Hercegovinu posebno je znakovit 16. april, dan u kojem se obilježavaju dva teška ratna zločina – Ahmići i Trusina. Ohrabruje činjenica da pojedini članovi obitelji ubijenih, kad stanu pred kamere, nađu snage da izgovore riječi koje mnogima u toj situaciji zvuče neprihvatljivo: oprost i pomirenje. Kao društvo, još nismo spremni za takve procese, ali šta je društvo do zbir pojedinačnih stavova koji u jednom trenutku proizvode ključne inicijative.
Ako sve bude u redu, što u ovakvoj zemlji i nije tvrdnja u koju se smije stopostotno vjerovati, u oktobru nas čekaju novi izbori. To znači da će s političkih govornica, s portala i iz televizijskih studija krenuti nova ofanziva tendencioznog podsjećanja na ratne žrtve. Bit će to kanonada vješto upakovanih narativa koji se ponavljaju svake dvije godine. „Nećemo dozvoliti…“, „Zauvijek ćemo pamtiti“, „Oni su nama…“ Ovdje i kad su na redu lokalna glasanja, kojima bi se trebali rješavati problemi kanalizacije, vodovoda, asfalta i vrtića, u prvi plan izbiju diskusije o pokoljima, pa je naivno očekivati da ćemo ih biti pošteđeni uoči općih izbora. Oktobarsko biranje vlasti otvara zanimljivo pitanje: da li ćemo ikada dočekati političara ili partiju koji bi po cijenu gubitka glasova, umjesto o masakrima, ubijanjima i patnjama, insistirali na oprostu i pomirenju? Bio bi to zanimljiv politički eksperiment iz kojeg bi se štošta dalo iščitati, između ostalog i to kakvi smo kao društvo, narodi i pojedinci.
U postkonfliktnim zajednicama nema boljeg biznisa od nekulture sjećanja, tj. od zloupotrebe historije. Činjenica je da naša tri društva interpretiraju rat na tri različita načina, imamo tri paralelne memorije koje često poništavaju jedna drugu. Problem je što se te tri memorije pretakaju u tri političke platforme i onda je konflikt zagarantiran.
Šta je rješenje?
Prije svega ostalog – poštovati tuđu bol. Duboki uvid u svaku tragediju omogućava respekt, koji je, sudeći po mrežama i njihovim komentarima, najdeficitarnija ideološka roba kod nas. Međutim, ni mreže ne pružaju vjerodostojan uvid u stvarno stanje. Tamo, u našoj svakodnevnici, ljudi su bitno miroljubiviji i spremniji na saradnju nego u komentarima. Politika jeste zavadila narode, ali ne i pojedince, nije uspjela do kraja razmontirati temelje života koji buja uprkos svim zlokobnim konceptima. O tome više u nekom od narednih tekstova.
