Gooool, gooool!, vikao je djed sjedeći na drvenoj stolici privučenoj tik uz radio, naslanjajući uho na zvučnik da što bolje čuje i da ga nikakvi zvukovi bakinih aktivnosti iz susjedne kuhinje ne ometaju u svečanosti slušanja utakmice. A mi, koji bi se zatekli kraj njega u nogometnom hramu, u strogo zapovjeđenoj šutnji, mislima smo konstruirali svaki detalj vođeni glasom koji se u tišini jedini čuo. Mladen Delić, Radivoje Marković ili Sreto Šćepanović majstorski su opisivali put lopte terenom i kut njenog dodira s kopačkom, smjer i način kretanja igrača, njihov entuzijazam ili tromu lijenost.

U njihovom se glasu čulo razočarenje svake propuštene lopte i uzbuđenje svake prilike za gol. Legendarnim rečenicama pa i ponekom psovkom, nervozno upućenom igračima ili sucima, postali su dio kolektivnog pamćenja. “Ljudi moji, je li to moguće” Mladena Delića, ili “Dobar dan dragi gledatelji, u Mostaru je danas nedjelja”, Mirka Kamenjaševića učinili su našu maštu stvarnijom od stvarnosti. Kao što je Beethoven mogao komponirati i kad je potpuno izgubio sluh jer je u mislima slušao glazbu koju uši više nisu htjele čuti, tako smo i mi, slušajući radijske prijenose, gledali nogomet u svojoj nutrini.

Masivni i teški

Čak i kad su televizori ušli u naše kuće, a komentatori nastavili, po navici, prepričavati detalje koje smo sad i sami mogli vidjeti, djed nije napustio radio. Za razliku od nas, malih izdajnika znatiželjnih pred novotarijama, do kraja je ostao vjeran tom neobično živom komadu namještaja, masivnom i teškom, širine najmanje pola metra i tek neznatno manje visine u usporedbi s kojim današnji uređaji djeluju tek kao jeftine igračke i skromni surogati pravog užitka. To što ih više čak niti ne zovemo radio uređajima, nego audio playerima, samo po sebi govori da smo i mi, skupa s radijem, otišli kvragu.

Najveći strah, iz vremena radija, bila je bojazan od tehnoloških novotarija, slutnja da bi one mogle nepovratno promijeniti svijet. Kad Llosa u “Teti Juliji i piskaralu” piše kako su radiodrame posljednje utočište ostarjelih glumica i glumaca kojima su još samo glasovi mladi, mazni, zvonki i potpuno neusklađeni s njihovim naboranim licima i umornim očima, opisuje svijet kojeg više nema. S dolaskom televizora stigla je slika, a ona je za glumce radiodrama (u neku ruku čak i za sportske komentatore) označila kraj smislenog postojanja. Ako se radiodrame još uvijek i snimaju, one više nemaju moć provokacije niti promjene svijeta. “Rat svjetova” Orsona Wellesa danas ne bi pobudio nikakvu ozbiljniju pažnju. Naša mašta je izgubila dvoboj s tehnologijom i novim medijima.

Izumirući ostatak prošlosti

Uz radio, novine su drugi veliki, pomalo izumirući, ostatak prošlosti. Prije nešto više od trideset godina, dok još ni najzlogukiji proroci među nama nisu naslućivali kakav nas užas čeka ni osjećali miris rata, paleži i smrti, naši su životi tekli neopterećenim mirom. Nalazili smo zadovoljstvo u lakoći postojanja ispunjenoj finim, gospodskim užitcima koje je današnjoj generaciji mladih gotovo nemoguće objasniti. Kao što nismo ništa znali o prijetećoj budućnosti, nismo pojma imali niti o informatičkoj revoluciji i nekakvoj svjetskoj računalnoj mreži, a kamoli da će ta ista ubrzo ući u svaku kuću. To radijsko vrijeme, bilo je ujedno i beskrajno šarmantno doba papirnatih novina, a ono je imalo neke svoje zakonitosti. Tako je, radi polaganog prelistavanja novina uz šalicu kave, trebalo potegnuti do kvartovske trafike ili sjesti u gradsku kavanu. Tu bismo ih, i bez posebnog zahtjeva, dobili servirane uz kavu kao njen nerazdruživ prilog utemeljen na uvriježenom stavu da tek u kombinaciji jamče puni i pravi užitak. Zadovoljstvo se nije iscrpljivalo na intelektualnoj razini, ono je uključivalo i punokrvnu osjetilnost. Novine smo listali osluškujući šuškanje papira, šireći pritom nosnice da u njih uđe što više opojnog mirisa tiska pomiješanog s isparavajućom aromom vruće arabike i duhanskog dima. To je bilo vrijeme u kojem čitatelji nisu običavali pisati komentare novinskih tekstova. Veselila ih je mogućnost da čitanjem saznaju nešto novo ili se kritički podsmjehnu pisanju kakvog režimskog piskarala. Uživali su u političkoj satiri, hvaleći umijeće onih novinara koji bi, među redove strogo kontroliranih informacija, uspjeli vješto ugurati kritiku kakve partijske odluke. Pregledavanje osmrtnica nas je podsjećalo na to koliko je postojanje krhko u svojoj prolaznosti, crna kronika navodila na brigu za vlastitu ljudskost kojoj iznenađujuće malo treba da potone u monstruoznost, a rješavanje križaljki opustilo prije dnevnih obaveza. U to su vrijeme ljudi još voljeli čitati i posebno cijenili sposobnost majstora da smisleno uobliče riječi.

Iako novi mediji nepobitno imaju mnoge prednosti pred radijem i novinama – vizualno prenose informacije nevjerojatnom brzinom pa možemo, praktički u realnom vremenu, vidjeti što se događa u bilo kojem kutku svijeta, besplatni su i lako dostupni, omogućuju interakciju i slično, ipak ostaje žal za svijetom koji je bio mnogo više po mjeri čovjeka, sav lagan i ugodan.